Kako da kvalitetno provodite vrijeme s djecom i posvetite im pažnju kad vremena baš i nemate

Kako biste dali djeci ono što ona žele, morate da radite dosadne rutinske stvari. Tome služe roditelji u njihovim očima i zato je to važno. Oblačiti ih, hraniti ih, stavljati ih u krevet. To je ono što je bitno i to je vrijeme koje morate provoditi s djecom.

Evo lekcije koju sam sasvim neočekivano naučila. Kada sam dobila drugo dijete, starije je imalo dvije godine. Beba je bila velika i gladna i prvih nekoliko nedelja najveći dio vremena provodila sam dojeći je. Mogla sam starijem djetetu nešto da čitam dok sam to radila, ali, naravno, dvogodišnjaci više vole da trčkaraju naokolo, a nisam mogla tako lahko da ga pratim po kući, da mu donosim sok, kupam ga, podižem kad padne, da ga guram na triciklu i igram se s njim na podu dok sam dojila bebu. Naravno da bih sve to radila da sam morala – mnogim majkama i to uspjeva – ali ja sam imala sreće i nisam to morala jer je moj muž uzeo mjesec dana odsustva s posla.
Nedostajalo mi je ono vrijeme koje sam provodila s dvogodišnjakom onako kako sam navikla, pa smo muž i ja odlučili da će svakog popodneva on brinuti o bebi jedan sat dok ona spava, a ja ću tako imati sat „kvalitetnog zajedničkog vremena“ sa starijim dječakom. I tako sam provodila jedan sat igrajući se s njim u dvorištu, slažući slagalice, praveći razne figurice od plastelina. Ali nešto nije bilo kako treba. Moj dvogodišnjak jednostavno nije bio opušten, a nisam mogla da shvatim zašto je to tako. Postojalo je nešto ukočeno i neprirodno između nas. Sistem, jednostavno, nije funkcionisao.

Onda, jednog dana, beba skoro da uopšte nije spavala sve do večeri. I tako se onaj jedan sat koji sam imala samo za starijeg sina poklopio s vremenom kada ga je trebalo nahraniti i smjestiti u krevet. I tako sam to i uradila. Bilo mi je baš žao što sam morala da budem stroga prema njemu – umio je da bude prilično težak za vrijeme obroka i uvijek je želio da ostane zauvjek u kadi – a nisam htjela da budem neumoljiva kad sam tako malo vremena mogla da provodim samo s njim. Ali ono što je čudesno jeste to što sam od njega dobila sasvim drugačiju reakciju nego do tada. Odjednom je počeo da reaguje normalno na mene i bio je sretan i opušten (sem kad je trebalo da izađe iz kade, naravno).
Od tog dana promjenili smo sistem i pobrinuli se za to da tokom ograničenog vremena koje sam mogla nasamo da provodim sa starijim sinom obavljam s njim rutinske aktivnosti, a ne neke „posebne“. Drugim riječima, prestali smo da provodimo „kvalitetno zajedničko vrijeme“ i, umjesto toga, počeli smo zajedno da provodimo stvarno vreme.

I šta je, zapravo, kvalitet…

Ono što je moj sin očekivao od mene nije bilo vrijeme provedeno u igri. Hoću da kažem da je sve to u redu, ali, iskreno, to je mogao da dobije od bilo koga. U vrtiću, od nane, od raznih posjetilaca koji su u velikom broju dolazili kako bi vidjeli bebu – i koji bi veoma brzo otkrili da je ona ista kao i bilo koja druga beba – a mnogo su se bolje zabavljali sa starijim dječakom. I, naravno, to je mogao da dobije od babe, koji se s njim i igrao i obavljao rutinske aktivnosti.

Ono što je moj stariji sin želio da dobije od mene jeste sigurnost. To je, naravno, bilo naročito važno kada se u našem domu pojavila beba, ali je to ono što djeca žele od roditelja u svako doba. A šta je to što im uliva sigurnost? Postojanost, rutina i ograničenja, kao što smo mogli da vidimo u prvom poglavlju. Bilo je suštinski važno za njega, kao i za svu djecu, da provodim vrijeme s njim uspostavljajući i održavajući sve to.

To ne možete postići odlaskom u zoološki vrt ili neplanirano se igrajući žmurke u dvorištu. Gdje je tu postojanost? Gdje je rutina? Kako biste dali djeci ono što ona žele, morate da radite dosadne rutinske stvari. Tome služe roditelji u njihovim očima i zato je to važno. Oblačiti ih, hraniti ih, stavljati ih u krevet. To je ono što je bitno i to je vreme koje morate provoditi s decom.

Održavanje ograničenja

Nije samo rutina ono što je važno kod ovih aktivnosti. To su takođe trenuci kada će dijete vjerovatno pokušati da pređe granicu. Zato to znači da ga morate disciplinovati i držati se pravila. Djeca, naravno, već dobro znaju pravila jer se ona odnose na aktivnosti koje svakodnevno ponavljaju. Ne oblači gaćice preko pantalona. Ne sipaj pjenu za kupanje uumivanik… Ali djeci treba iznova i iznova ponavljati sve to. Ponekad im je potrebno da tako nešto urade samo kako bi se uvjerila da su pravila još tu i da ih čine sigurnim.
Izraz kvalitetno vrijeme podrazumjeva da je najbolje moguće vrijeme koje možete da provedete s djecom slobodno vrijeme, dok skakućete po poljima maka ili se igrate minijaturnim vozovima. To je u velikoj mjeri pogrešno viđenje, čak i štetno.

Slobodno vrijeme je odlično kao bonus, ali je to sve. Najbolje što možete da uradite za svoju djecu sa ograničenim vremenom jeste da to vrijeme provodite u obavljanju dosadnih, rutinskih svakodnevnih aktivnosti. To je dosadno jer se ponavlja svakog dana, ali je zapravo zadivljujuće jer je to zaista vrijeme kada upoznajete svoju djecu i činite čvršćom svoju vezu s njima.

Vašoj djeci nije potreban roditelj za zabavne, uzbudljive aktivnosti. Ali samo će ih roditelj i dalje mnogo voljeti poslije svakodnevne dvadesetominutne borbe da ih uvuče u kadu i okupa. Potrebno im je da vide da ste vi oni koji su za njih uvijek tu – i kada je teško, i kada je zabavno.

Znam mnoge roditelje koji s djecom provode ograničeno vrijeme, naročito tokom radne sedmice. I primjetila sam da oni koji to vrijeme provode obavljajući s djecom rutinske aktivnosti imaju mnogo bliži odnos s njima od onih koji jurcaju i zabavljaju se s djecom, a onda ih prepuste partneru da ih nahrani ili smjesti u krevet.
Ne kažem da nikad ne treba da se igrate s djecom ili da ih vodite na bazen. Naravno da treba tako nešto da radite kada možete. Ali to je slobodno vrijeme – ne kvalitetno vrijeme – i to je bonus, a ne osnovna potreba. Potrudite se da rutina bude što zabavnija što češće možete i bićete mnogo bolji roditelj nego ako pobrkate ove prioritete.

A to važi i za „moje vrijeme“

Izgleda takođe da postoji još jedna pogrešna ideja u vezi s vremenom – a to je ideja da roditelji imaju neotuđivo pravo na nešto što nazivaju svojim vremenom. Zapravo je to vrlo jednostavno: ako želite da budete dobar roditelj, vaše dijete mora da vam bude važnije u životu od vas samih. To je dolazilo sasvim prirodno našim roditeljima, dedama i nanama (bar ženama); da ste im ponudili slobodnu sedmicu dana da se odmore ili slobodno popodne samo za njih svake srijede, odbili bi vašu ponudu. Njihovo mjesto bilo je uz djecu.
U današnje vrijeme neki roditelji idu na odmor na ona mjesta na kojima će se neko drugi čitavog dana brinuti o djeci tako da oni mogu da se bave sobom. To izgleda strašno tužno; mala djeca očajnički žude za društvom roditelja na odmoru. Najbolji roditelji žele da provode vrijeme s djecom jer je to mnogo zabavnije od bilo čega drugog što bi mogli da rade.

„Izgleda takođe da postoji još jedna pogrešna ideja u vezi s vremenom – a to je ideja da roditelji imaju neotuđivo pravo na nešto što nazivaju svojim vremenom.“

Ne želim da kažem da nikad ne treba da budete sami ili s partnerom. Ako ostavite djecu u vrtiću jednog jutra tokom odmora od sedmicu dana i njima to ne smeta, onda je to u redu. Ali ‘moje vrijeme’ (i sam taj izraz pokazuje o kakvoj se sebičnoj ideji tu radi) jeste bonus koji ćete dobiti nekog dobrog dana kada su djeca u krevetu, ili kad krenu u školu (ako ne radite puno radno vreme), ili vikendom ako imate partnera koji će vas osloboditi i zamjeniti na nekoliko sati.
Kada odlučite da imate djecu, odričete se prava na svoje vrijeme. Ne vrijedi da objašnjavate djetetu da ne može da ide na trening jer se termin poklapa s vašim fitnesom ili da ga vi i partner ostavljate s prijateljima ili rođacima na nekoliko dana jer želite da idete na kraći romantični odmor.

Naravno da možete da unajmite bebisiterku i ponekad izađete i naravno da možete da kažete: „Sad ću to da ti uradim; samo da prvo na brzinu popijem čaj i malo se odmorim.“ Ne treba da budete rob svoje djece. Ali, u suštini, bez obzira na to da li morate da nađete kompromis za svoj hobi, posao, odmor ili slobodno vrijeme – potrebe djece važnije su od vaših potreba.

Na kraju krajeva, kad dobro razmislite, ako se ne budete tako ponašali, poslaćete djeci jasan signal da je ispravno živjeti tako što ćemo sebe pretpostavljati svima ostalima, uključujući i najbliže i najmilije. To ih zapravo neće usrećiti i to nisu vrijednosti koje želimo da im prenesemo (kao što smo vidjeli u trećem poglavlju).

Provođenje vremena na najbolji mogući način

Dobro, znači da smo odustali od ideja o kvalitetnom vremenu i mom vremenu. To slobodno vrijeme sjajno je kada ga dobijete – s djecom ili sami – ali ono nije prioritet. Ali koliko bi vremena trebalo da provodite u igri s djecom i šta bi tad trebalo da radite?
Ovdje su u prednosti oni koji imaju više djece. Naravno, morate da izađete na kraj sa svim čarkama i bitkama, ali, uopšteno govoreći, vaša djeca će se sama zabavljati, sem onda kada ćete morati da izigravate sudiju u njihovim svađama.
Ako imate samo jedno dijete (ili više djece, ali s tolikom razlikom u godinama da ne mogu zajedno da se igraju), svaki put kada ono želi društvo u igri, vi ste to društvo. Ako želi da se neko pravi da je tigar ili da mu pomogne da napravi sklonište, opet ste to vi.
Zapravo je mnogo bolje za vaše dijete da se igra s drugom djecom. Naravno da je djeci potrebno da provode vrijeme s vama, ali sva djeca treba da provode dovoljno vremena s roditeljima u okviru svakodnevnog porodičnog života – to su odlasci u krevet, vrijeme obroka, odmor, vožnja do škole i sve ostalo. Igranje najbolje ide s drugom djecom.

Ma koliko se vi trudili, kada djeca pređu granicu od otprilike osamnaest mjeseci starosti, jednostavno ne možete da im pružite sve ono što im je potrebno onako kako to može neko drugo dijete.

Čak i ako uspijete da se oduprete nagonu da vodite njihovu igru onako kako vi smatrate da treba (što malo odraslih zapravo može), jednostavno im nećete pružiti priliku da kroz igru nauče nešto o društvenim odnosima. Djeca moraju naučiti da dijele s drugima ono što imaju, da nadvladavaju razlike, slušaju ideje drugih, odupru se porivu da budu glavna, kao i mnoge druge socijalne vještine. Tu im vi ne možete pomoći. Ili ćete kapitulirati zato što, iskreno, vama nije stalo do toga ko drži plavu, a ko zelenu bojicu, ili ćete, zato što ste stariji i zato što ste vi roditelj, reći djetetu kako nešto treba da izgleda. Čak i ako pokušate da zajedno donosite odluke, vi ćete biti razumni i racionalni na način na koji to druga djeca ne mogu da budu.

Pametni roditelji jedinaca staraju se o tome da njihovo dijete provodi što više vremena s drugom djecom. Upisuju djecu u igraonice i vrtiće, pozivaju drugove iz škole da dođu u goste i puštaju da i djeca iz komšiluka svraćaju što češće.
Ako imate više djece, onda je dobra ideja da se što više držite po strani. Djeca će vam dati do znanja ako ste im potrebni, ali zapravo nikad nećete moći da budete tako uvjerljivo čudovište kao njihov brat i uvijek će morati da vam objašnjavaju pravila jer zapravo ne znate predhistoriju priče. I zato će uvijek prije htjeti da se igraju s bratom ili sestrom. Ne baš sve vrijeme, ali veći dio vremena. I to je dobro. I zato se ne osjećajte krivim što perete sudove ili popravljate polomljen prozor dok se ona igraju.

Dobro se usredsredite

Ponekad će djeca, međutim, željeti da provedu vrijeme radeći nešto s vama (a i vi ćete to željeti). I tu pravi život postaje tako iritantan. Vaše dijete želi da mu se pridružite u igri ili je potrebno da mu nešto pokažete ili mu pomognete. Vi, međutim, morate da obavite milion poslova prije nego što ono ode na spavanje. To je vrijeme kada djecu slušamo samo s polovinom pažnje: „Hmm? E pa to je lijepo, dušo…“, ili kada postajemo razdražljivi: „Da, znam da ti je potrebna pomoć, ali pogledaj koliko samo sudova moram da operem. A i kuhinjski sto je sav prljav – zahvaljujući tebi.“
Je li vam poznat ovaj scenario? Naravno da jeste.

Vaše dijete mora da shvati da ima dana kada je posla koji treba da obavite više nego vremena kojim raspolažete. Ponekad jednostavno nemate vremena ni za šta drugo nego da mu pružite površnu pomoć.

Ali šta je sa svim onim jutrima, popodnevima i večerima kada ste pomalo pod stresom i kada ne možete da se koncentrišete ni na djecu ni na kućne poslove? Djeca očekuju od vas da im se u potpunosti posvetite i očigledno imaju namjeru da to traže dok ne bude po njihovom, a vi biste voljeli da im to pružite, ali ako ne počnete da spremate večeru, ona neće biti gotova do vremena za odlazak u krevet.

Odgovor na ovo jeste da se u potpunosti usredsredite samo na jedno, a onda na drugo. Zapravo – da budem određenija – morate se prvo usredsrediti na kućne poslove i objasniti djetetu: „Ako me pustiš na miru dok ne stavim jelo u rernu, moći ću da ti posvetim čitavih dvadeset minuta pre nego što budem morala da sredim kuhinju. Ali ako me budeš i dalje gnjavila, sve će duže trajati i onda neću na kraju imati dvadeset minuta za tebe.“

Morate to tako da uradite jer ne postoji garancija da će vas dijete kasnije ostaviti na miru ako prvo njemu date njegovih dvadeset minuta. Ovako će svako imati koristi, a vi ćete osjećati mnogo manji stres. Možda vam odlično ide od ruke da obavljate više poslova u isto vrijeme, ali to ne mora da znači da u tome i uživate. I zato prvo uradite jedno, a onda drugo.
Dijete želi vašu pažnju (sem ako mu nešto drugo ne privuče pažnju, a onda će istog trena zaboraviti na vas). To se ne mijenja od vremena kada su vaša djeca sasvim mala do trenutka kada treba da odu od vas. Ali bi ona željela vašu punu pažnju ako je to moguće (iako je i djelimična pažnja bolja od nikakve) i zato iz iskustva znam da će gotovo uvijek pristati na ovako nešto.

Drugi uslov je, naravno, da se vi držite pogodbe, inače vam slijedećeg puta neće vjerovati. I zato im nemojte posvetiti obećano vrijeme ako vas budu gnjavila, čak i ako otkrijete da biste bez problema mogli da im posvetite tih dvadeset minuta. A ako vas ostave na miru, dajte im tih dvadeset minuta čak i ako kasnite sa svim ostalim poslovima.

Dijeljenje pažnje

Pa, sve je ovo zvučalo prilično lahko. Ali, čekajte, šta se to događa? Sem hoće da mu pomognete da izvuče bicikl koji se nalazi ispod gomile kutija u garaži, a Tili je potrebna pomoć oko domaćeg zadatka. A vi imate vremena samo za jedno od njih. Šta ćete da uradite?

Čujte, nemam odgovor.

Samo mogu da vam kažem da je na duge staze dobro za vašu djecu da nauče da dijele vašu pažnju sve dok im je vi poklanjate na način koji je fer. Na kraju krajeva, moraju da dijele pažnju svojih prijatelja. Ako i sama budu imala djece kad odrastu, moraće da dijele svoju pažnju između djece i partnera. Zato to što se dešava nije loše i vaša djeca mogu na to da se naviknu. Vaše pitanje je: Kako to da uradite?

Sve situacije međusobno su različite, ali postoje neke opšte smjernice koje mogu da vam pomognu kako biste bili sigurni da nijedno od vaše djece neće odrasti misleći da je dobilo manje vas nego njegova braća i sestre:

• Važno je da izgleda da ste fer (bez obzira na to da li sa svakim djetetom provodite isto vrijeme).
• Neki zahtjevi zapravo su vapaji za pažnjom, dok su drugi zaista praktične prirode. Možda bi Tili mogla da pomogne Semu da izvuče bicikl dok ste vi zauzeti, a onda ćete vi iskoristiti svojih dragocjenih nekoliko slobodnih trenutaka da pomognete Tili oko domaćeg. Ili je Sem zapravo želio vas, a ne pomoć oko bicikla? Ako zastanete i razmislite o tome, moći ćete da nađete odgovor. Ako dijete traži vašu pomoć u vezi s nečim što savršeno dobro može da uradi i samo, bez vaše pomoći, izvjesno je da želi pažnju. Ako se radi o nečem što ne može samo da uradi, možda mu je jednostavno potrebna pomoć (a to samim tim ne mora biti baš vaša pomoć).
• Možda im je oboma zapravo potrebna pomoć, ali i dalje nemate vremena za oboje. U tom slučaju, razmislite o tome šta je važnije. Ako domaći mora da se uradi, a Sem ne mora da izvadi bicikl, mislim da je bolje pomoći Tili.
• Pobrinite se da shvate zašto ste se odlučili za dijete za koje ste se odlučili. Od ključne je važnosti da djeca znaju kako to nije zato što Tili volite više nego Sema. Tako ste odlučili samo zato što Tili mora da uradi domaći zadatak za naredni dan. Podsjetite Sema na to koliko ste se mučili oko njegovog domaćeg iz historije prethodnog vikenda.
• Izuzev kod problema koji se hitno moraju riješiti, pokušajte da pri djeljenju svoje pažnje budete što je više moguće fer.
• Zapamtite da je nekoj djeci pažnja potrebnija nego drugoj. Ako procjenjujete šta je fer na osnovu potreba, pravi način na koji ćete biti fer ne mora da znači da ćete svakom djetetu posvetiti isto vrijeme.

Ako imate dvoje djece i partnera koji dosta vremena provodi kod kuće, možda nećete tako često imati ovakav problem, jer će partner moći da se posveti jednom djetetu, a vi drugom. Potrudite se da ne bude uvijek otac taj koji pomaže velikom djetetu, a mama malom, ili nešto slično tome.
Ako, međutim, imate više od dvoje djece ili ste samohrani roditelj s više djece, takav problem često će se pojavljivati. Isto tako će biti i ako vaš partner provodi mnogo vremena na poslu ili putovanjima i ostavlja vas same s djecom. Ali zapamtite da će vaša djeca to onda smatrati normalnim i neće očekivati da imaju vašu nepodjeljenu pažnju tokom dužeg perioda previše često (izuzev, možda, kada se spremaju za spavanje). Vjerovatno su morala da dijele vašu pažnju otkad znaju za sebe.

Ne vjerujte u sladunjave fantazije i mitove

Postoji popularan sladunjavi mit koji će garantovano izazvati osjećanje krivice kod gotovo svakog roditelja, a to je ono što se prikazuje u raznim reklamama, naprimjer onim za hranu. Roditelji iz takvih reklama provode sate smijuljeći se i sretno se igrajući s djecom. Peku kolače, mažu brašnom vrhove dječjih nosića i skakuću po kuhinji dok čekaju da se kolači ispeku, a onda ukusne kolače prekrivaju prelijepom glazurom u roze i bijeloj boji.
To je u redu – samo što to niste vi. Zapravo, niko ne radi tako nešto. Riječ je o mitu. Nešto slično tome dešava se samo povremeno, možda jednom ili dvaput godišnje u najboljem slučaju – i to se događa onim roditeljima koji imaju slobodnog vremena. Ako ste samohrani roditelj s punim radnim vremenom, rekla bih da vam dobro ide ako uspijete da tako nešto uradite makar jednom tokom čitavog djetinjstva svoje djece. Možda ćete povremeno moći da dostignete tu nirvanu i ona će trajati jedno pet minuta, sve dok se djeca ne posvađaju oko toga ko će da oliže kašiku. Ali ona neće trajati tokom sveg vremena koje je potrebno da se spremi, ispeče i premaže kolač.
Ako će se tako nešto uopšte desiti, postoje neki uslovi koje morate da ispunite. Ako to ne možete, ne očekujte previše. Očekujte stres i svađe i samo se nadajte da ih možete svesti na najmanju mjeru.

Evo uslova koje treba ispuniti kako biste uopšte imali šansu da doživite jedno poslijepodne u roditeljskoj zemlji snova:

• Morate imati mnogo više vremena nego što možete i da zamislite da vam treba.
• Ne smijete da se brinete oko toga da li će kolači moći da se jedu ili kako će izgledati.
• Ne bi, zapravo, uopšte trebalo da vam bude stalo do toga da napravite kolače.
• Morate u potpunosti da se pomirite s tim da ćete sve to kasnije počistiti i oprati, najvjerovatnije sami.
• Pri obavljanju većine aktivnosti, uključujući kuhanje, u datom trenutku možete da imate samo jedno dijete uz sebe.

Ovaj niz uslova nije moguće ispuniti često i zbog toga se većina ovakvih aktivnosti završava razočarenjem. Moja dobra prijateljica nedavno mi je ispričala kako je bila frustrirana zbog popodneva koje je provela sa svojim blizancima pokušavajući da opere polovne lego-kocke. Objasnila mi je da je njen problem bio u tome što je željela da se aktivnost završi tako što će lego-kocke biti čiste, ali njeni dvogodišnjaci nisu tako mislili. Zaključila je da je trebalo njima da dâ nekoliko kocki da ih „peru“, a da ona onda na miru sama opere sve ostale.
I tu je pogodila suštinu: njena očekivanja i očekivanja njene djece bila su potpuno različita. Ono što je ona željela od te aktivnosti bilo je sasvim drugačije od onoga što su djeca želela. I tu je ključ svega. Kao prvoklasan roditelj, učinila je pravu stvar i prepustila se njihovoj želji – i kasnije sama propisno oprala lego-kocke.

Ustvari, sve dok vaša djeca dobijaju od aktivnosti ono što žele, vi činite ono najbolje za njih. Možda ne dostižete tu (nedostižnu) fantaziju savršenog roditeljstva, ali poklanjate djeci pažnju, što su ona zapravo i željela, i puštate ih da ona vode aktivnost.
Osnovna potreba vaše djece jeste to da im poklonite pažnju i da tada ne budete nervozni. Sve će zato mnogo bolje funkcionisati ako pođete od toga da kolači neće moći da se jedu ili da će lego-kocke biti prljavije nego kada ste počeli da ih perete. Kada to shvatite, i dalje ćete se nervirati zbog vode ili brašna koje će završiti na podu, i – moraćete da obučete druge pantalone, i djeca će se vjerovatno na kraju ipak sporječkati, ali jednostavno uživajte u trenutku i ne očekujte da će on trajati do samog glaziranja kolača.
I još nešto – ako zaista želite da ispečete kolače, uradite to kada djeca nisu u blizini.

Vrijeme i pažnja

Vrijeme koje provodite s djecom i pažnja koju im poklanjate nisu jedno isto, ali su međusobno povezani. Ponekad je teško podijeliti vrijeme na ono koje treba posvetiti djeci i ono koje vam je potrebno za sve drugo. Niko od nas ne radi to uvijek valjano.
Neka vam cilj bude da djeci posvećujete pravo vrijeme, a ne „kvalitetno“ vrijeme, i da im pružate punu pažnju kad to možete, čak i ako to znači da će biti perioda bez pažnje (sem ako je riječ o nečem hitnom) dok ne završite sve ostalo. I mislite na to šta djeca žele od zajedničkih aktivnosti za koje imate vremena; nemojte pokušavati da dostignete nešto što se neće dogoditi i što djeci ionako nije bitno.

Odlomak iz knjige: „10 najvažnijih stvari koje možete da učinite za svoju decu“ Roni Džej (Kreativni centar, 2010)

Izvor: detinjarije.com

Obrada: Akos.ba