Mudžahidi, jeste li spremni?

 Nijedna velika i pametna bošnjačka glavurda, nikada nije zalutala u Rabijinu nahiju. Stala pod njenu kuću. Na tu strmu meraju gdje ona suši oba luka, crveni i crni….rasastire svoje krompire, posloži k’o koplja zaoštrene kočiće za paradajz. Gdje Rabija vodi najkvalitetniju državnu politiku. Gdje gaji otpor.

Biste li mijenjali narod, vlast, poredak? Znate li sve opalestinskoj muci, ekonomskoj krizi, globalnom otopljavanju, Amerima, Rusima, Ukrajincima, saudijskom kralju, starom ili novom? Jeste li svarili IDIL, međunarodne lobije i masonske lože? Jeste li proučili mezhebe, tradicionaliste, moderniste, komuniste, kapitaliste, konzervativce, liberale, anarhiste? Znate li što je Alija potpisao i šta bi bilo da nije, što ponekad podbaci Edin Džeko, a što se gasi  B&H Airlines? Znate naravno. Vi znate na čemu Zemlja stoji. I sam sam vam takav. Ovo je priča za nas, koji sve znamo.

Zove me neki dan moj prijatelj Beg Malkoč iz Regensburga. Ne u ponoć, ni da ispriča vic, već u po bijela dana. Kaže da mu u RS-u nađem povratničku porodicu i kupim im kravu. Nek imaju. Ima on taj običaj. Prije toga me zvao da provjerim način uplate donacija za postradale u majskim poplavama. Veli: Mubera i ja smo odlučili. Radije ćemo nekome pomoći, nego na more ove godine!

Upoznao sam ga u Njemačkoj, dok sam s nekolicinom prijatelja obilazio Bavarsku, truneći Bošnjacima da su Bošnjaci. Nacionalnost = Bošnjak, jezik = bosanski, vjera = islam! Tako smo nas četvorica, u iznajmljenoj Mazdi spašavali nacionalnu stvar. U jednom bosanskom klubu, s još uvijek snažnim jugonostalgijskim utjecajem, bio sam se ludo zanio. U mikrofon sam bespoštedno i strastveno ismijavaopolitički, duhovni i kulturni pravac Bošnjaka, čiji nosilac i najreprezentativniji predstavnik jeFahreta Jahić. Zasmetalo to jednom našem čovjeku u publici, pa glasno progunđa usred tribine.

A gdje neće? Da se nije zaratilo, (čitaj: prekodrinski upad barbarskih plemena koja su po Bosni krvoločila, palila i pljačkala od 1992. do 1995. uz pomoć domaćih kvislinga i šumskih razbojnika te Međunarodne zajednice) Brena bi danas suvereno obitavala u bosanskim monografijama, enciklopedijama i čitankma.  Kada je rasprava uzavrela.  kao Indiana Jones isprsio se Malkoč i smirio tenzije. Bio je to naš prvi susret.

U banci sam podigao novac koji mi je poslao, a slijedećeg jutra bio na putu za Zvornik. Momci iz srebreničkog udruženja Prosvjetitelj, ranije su pronašli porodicu, kupili kravu, a ja sam krenuo uručiti novac.

Nekih dva kilometra od centra grada, na samku do kojeg se dolazi strmom i uskom betoniranom stazom, živi Rabija sa svojom maloljetnom kćerkom. Imao sam priliku zadnjih deset godina često sretati i upoznavati povratnike u Genocidnu Tvorevinu. Načini na koje bih u tim prilikama skrivao svoju nemoć uvijek su uvježbani i nikada učinkoviti. Nesigurno trkeljam. Mucam potrošene fraze. Zahvaljujem se i čestitam. Teško da mogu povezati misli. Ne čujem sopstvene riječi. Sjedim za njihovom sofrom, pijem njihovu kahvu, grijem se uz njihovu peć u kojoj pucketa vatra. Bukove grane koje je motornom pilom narezala, na sebi donijela i iscijepala Rabija. Na leđima nosi još sijeno, đubre i sve što treba. Sama i kosi:

”Nasiječem sebi drva. Gledam kad nema šumara. Ili neku staru voćku. Šta ću, moram. Ili da nekome platim. Bolje da meni ostanu pare da kupim šta mi treba. Mati mi kupila motorku. Skoro se bila posjekla.”

Da li Rabija zna da većina onih koji po kabinetima vojuju za njeno bolje sutra ne znaju ukresati šibicu?

Njen muž se razbolio i umro. Nakon što je umrla i njena majka, ostali su bez redovnih primanja. Ova porodica šest godina živjela je bez struje. Rabijina kći jedino je bošnjačko dijete u svom razredu:

”Curica pođe u školu, zadaću mora pisati danju, ili noću pred svijećom. Još nikada nisam smjela sama noćiti. Ako ona kud ode, zovnem neku od kona. Isprva dođu na njivu pa pucaju. Nena dok je bila živa rekne jednoj Srpkinji. Ona obeća da neće. I nisu. Ispočetka smo na vrata i prozore stavljali rešetke. Bar da čujemo kada odvaljuju. Ali nema toga više.”

U kartonskom paketu kraj šporeta koprca se janje. Odbacila ga ovca, a njih dvije prihvatile. Nema ko drugi. Spava s njima u sobi.  Otkriju mi paket da pomilujem umiljato, k’o zift crno janje. Naumpadaju mi Rabijini sunarodnjaci, emancipovane Sarajlije, ta kulturna raja što raskošno hrani i za sobom vuče čivave, kratkodlake žgoljave pse, velikih ušiju.

Ljudi u Sarajevu pričaju šta im treba i kada ih ne pitaš. Liste svega što treba, zatreba i ustreba su dugačke…poznajem budale koje u bankama podižu kredite kako bi u vrijeme godišnjih odmora posjetili luksuzne destinacije, s nadom da će tako obogatiti svoje prazne i bijedne predstave koje nazivaju životima. Ne umijem objasniti kako se u gradu koji je nekoć živo na kapaljku, hranio se haringom, ložeći knjige i parkovske klupe, tako brzo nakotilo silno nezadovoljstvo, nezahvalnost i ciganluk. Stoga je Rabija pravo otkriće. Kaže da joj ne treba ništa. ”Ne mogu ja biti bezobrazna” – veli mi.A niti ima plate, niti penzije.

Nijedna velika i pametna bošnjačka glavurda, nikada nije zalutala u Rabijinu nahiju. Stala pod njenu kuću. Na tu strmu meraju gdje ona suši oba luka, crveni i crni….rasastire svoje krompire, posloži k’o koplja zaoštrene kočiće za paradajz. Gdje Rabija vodi najkvalitetniju državnu politiku. Gdje gaji otpor.Zahvaljujem im se, njima dvjema što su se k’o hudnice stisle u kućici nad kojom se brdo nadvilo k’o avet. Da teško brane sve ono o čemu se u Sarajevu lahko priča. Onako kako su Kula Grad u proljeće 1992. branile njihove muške glave.

Sarajevo divno blješti noću. Divni li su nabildani sarajevski mladići, što po džamijskim stubovima lijepe plakate i najavljuju tribine. Gorljive su to seanse na kojima se veličaju slavni muslimanski ratnici, podsjeća na halife što su braneći čast muslimanke podizali svoje nepobjedive vojske. Zaziva se obnova misli i djela. Tu se plače za Palestinom, Irakom, Sirijom. Priča o dva bajrama, saudijskom i turskom, nakon što se za iftar očerupa janje ili iskapi kazan čaja. Tako se začinju i čeliče naše provenijencije.

A Rabija, ona će maštati o stipendiji za njenu kćerku i motokultivatoru. Da drva i đubre ne nosi na sebi. To je poljoprivredna mašina što je se gnušaju i preprodaju Bošnjaci. Zgadila im se, kao da su na njivi pronašli dlaku.

A tebi, mudžahide moj, šapućem kao muškarac muškarcu…ti i ja smo dronjava ponjava!

Piše: Ismet Bećar

Akos.ba