Jasno je da su vanjskopolitičke odluke koje su donijeli SAD i Evropa ostavile Tursku na vjetrometini.
 

Piše: Luke Coffey

Kako su se vremena promijenila. U 18. stoljeću Rusija se uplitala u dešavanja na Krimu, a Sirija je bila na rubu da povede rat protiv Turske.

Danas, potezi Rusije u bivšem dijelu Osmanskog carstva rezultiraju državnom posjetom predsjednika Rusije Vladimira Putina Turskoj, smanjenjem cijene prirodnog gasa i unosnim trgovačkim sporazumina. Međutim, kako bi razumjeli vanjsku politiku Turske, prvo moramo razumjeti vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.

Zbog nedostatka koherentne politike između SAD-a prema Bliskom Istoku, Turska je nerado poduzela značajne korake u borbi protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Nezainteresiranost američkog predsjednika Baracka Obame za tu regiju počela je njegovom željom da povuče sve američke snage iz Iraka, bez obzira na sigurnosnu situaciju. Što se tiče Ankare, SAD je ostavio nedovršen posao u Iraku.

Zatim je došao američki odgovor na tzv. Arapsko proljeće, što se svelo na to da je SAD rekao regionalnim diktatorima da moraju otići, i kada su oni otišli, SAD ništa nije učinio po tom pitanju.

Najveći neuspjeh Obamine bliskoistočke politike je to što je povukao ‘granicu’ koju nije poštovao kada je Bashar Al-Assad upotijebio hemijsko oružije protiv svog naroda.

Udaljavanje Turske od Zapada

Pošto Turska ne vjeruje da će SAD okončati svoju misiju tako da pobijedi ISIL i svrgne Assada, razumljivo je što je Ankara nerado pristala uključiti se u borbu protiv ISIL-a. Što se Ankare tiče, kredibilitet SAD-a na Bliskom istoku je uništen.

Američka vanjska politika nije jedina koja udaljava Tursku od Zapada. Ove sedmice, šefica diplomatije Evropske unije, Federica Mogherini, posjetila je Ankaru i rekla novinarima da će „prioritet Evropske unije biti članstvo Turske u EU“. Nakon što je Brisel godinama odugovlačio taj proces, malo ko će u Turskoj povjerovati u ove riječi – a ne trebaju ni  povjerovati.

Prazna obećanja Evrope za članstvo u EU-u i slaba reakcija na rusku invaziju Ukrajine, prisilila je Tursku da igra na sigurno jer su dobri odnosi sa Moskvom bolji od onih sa Briselom. Pri tome evropska ksenofobija, koja se nalazi u središtu rasprava oko turskog članstva u Evropskoj uniji, samo pogoršava situaciju. 

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Prepoznajmo Tursku u onome što ona jeste