Ovo pitanje nije samo političko, ekonomsko ili društveno. Ono je i moralno, duhovno i civilizacijsko. Ono se tiče našeg odnosa prema Allahu, prema ljudima, prema znanju, prema pravdi i prema vlastitoj odgovornosti.

Kada govorimo o stanju muslimanskog ummeta danas, ne možemo zanemariti patnju miliona ljudi, ratove, raseljavanja, siromaštvo, političke podjele i brojne oblike nepravde. Ne možemo zatvoriti oči pred stradanjem nevinih ljudi, a posebno djece, niti pred tragedijama koje već godinama potresaju dijelove muslimanskog svijeta.

Ali isto tako, ne smijemo dozvoliti da naš pogled na ummet bude ograničen samo na njegove rane. Ummet nije samo njegova patnja. On je i njegova vjera, njegovo znanje, njegova mladost, njegovi dobri ljudi, njegove porodice, njegove obrazovne ustanove i njegova sposobnost da se podigne nakon teških iskušenja.

Zato smatram da o današnjem stanju ummeta trebamo govoriti iskreno, kritički, ali i odgovorno.

Prvo: Kriza jedinstva i odgovornosti

Jedan od najvećih izazova s kojima se danas suočavamo jeste duboka podijeljenost muslimana.

Podijeljeni smo politički, nacionalno, ideološki, a ponekad i u pitanjima koja bi nas trebala zbližavati. Često više energije trošimo na međusobne sukobe nego na zajedničko djelovanje. Ponekad nam je lakše pronaći razlog za neslaganje nego prostor za saradnju.

Allah Uzvišeni kaže:

„I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103).

Ovaj kur’anski poziv ne znači da svi moramo imati isto mišljenje o svakom pitanju. Različitosti su dio ljudske stvarnosti, a i među učenjacima je postojalo legitimno razilaženje. Međutim, razilaženje ne smije prerasti u mržnju, neprijateljstvo i međusobno potkopavanje.

Jedinstvo ummeta ne znači ukidanje različitosti, nego uspostavljanje zajedničkih ciljeva iznad naših pojedinačnih interesa.

Potrebno nam je jedinstvo u odbrani ljudskog dostojanstva, u borbi protiv nepravde, u obrazovanju, u ekonomskom razvoju i u zaštiti budućnosti naše omladine.

Moramo se zapitati: jesmo li spremni da interese ummeta stavimo ispred ličnih, stranačkih i grupnih interesa?

Drugo: Kriza znanja i izgradnje čovjeka

Islam je svoju objavu započeo riječju: „Ikre’ – Uči, čitaj!“

To nije slučajno. Znanje je temelj izgradnje čovjeka i društva.

Muslimanska civilizacija ostavila je dubok trag u razvoju medicine, matematike, astronomije, filozofije i brojnih drugih nauka. Ali ne smijemo živjeti samo od uspomena na slavnu prošlost. Historijsko naslijeđe ima smisla jedino ako nas nadahnjuje da stvaramo novu budućnost.

Danas nam nisu potrebne samo emocije zbog nekadašnje veličine muslimanske civilizacije. Potrebni su nam obrazovani ljudi, istraživači, naučnici, ljekari, ekonomisti, tehnološki stručnjaci, odgojeni i odgovorni lideri.

Potrebna nam je obrazovna kultura koja spaja vjeru i znanje, duhovnost i stručnost, moral i sposobnost.

Našoj omladini nije dovoljno govoriti kakvi su muslimani nekada bili. Moramo joj pokazati šta muslimani danas mogu postati.

Ako želimo snažan ummet, moramo ulagati u čovjeka. Ako želimo slobodu, moramo graditi znanje. Ako želimo dostojanstvo, moramo razvijati institucije koje služe ljudima, a ne pojedincima.

Treće: Pravda kao temelj našeg identiteta

Jedno od najtežih pitanja današnjice jeste pitanje pravde.

Nepravda se ne može opravdavati time ko je čini, niti se žrtva smije zaboraviti zato što nam političke okolnosti tako nalažu.

Kur’an nas uči: „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo i protiv vas samih, ili protiv roditelja i rođaka.“ (En-Nisa, 135).

Ovo je izuzetno snažan princip. Pravda nije vrijednost koju primjenjujemo samo kada nam odgovara. Ona je obaveza i kada je teško, i kada je politički nepopularna, i kada se sukobljava s našim interesima.

Dužnost nam je podići glas protiv ubijanja civila, kolektivnog kažnjavanja, protjerivanja ljudi, rasizma i svakog oblika tlačenja.

Istovremeno, moramo biti svjesni da se stanje ummeta ne može popraviti ako nepravdu osuđujemo samo kada je čine drugi, a prešućujemo je kada se događa među nama.

Ne možemo zahtijevati pravdu od svijeta, a pristajati na nepravdu u vlastitim društvima. Ne možemo govoriti o islamskim vrijednostima, a zanemarivati prava slabih, siromašnih, žena, djece i onih koji nemaju moć da zaštite sami sebe.

Snaga ummeta ne mjeri se samo onim što posjeduje, nego i pravdom koju uspostavlja i dostojanstvom koje čuva.

Četvrto: Od pasivnog posmatranja prema djelovanju

Često govorimo o teškom stanju muslimana. Govorimo o globalnim silama, nepravdi, političkim pritiscima i slabosti naših institucija. Mnogo toga je stvarno i ne smije se zanemariti.

Ali moramo postaviti i jedno drugo pitanje: šta je naša odgovornost?

Nije dovoljno žaliti za stanjem ummeta ako nismo spremni popraviti stanje u vlastitoj porodici, džematu, školi, ustanovi i društvu.

Promjena počinje od čovjeka koji je pošten u svom poslu, od roditelja koji odgaja odgovorno dijete, od učitelja koji prenosi znanje, od imama koji okuplja ljude, od privrednika koji posluje pravedno i od političara koji vlast razumije kao emanet, a ne kao privilegiju.

Allah Uzvišeni kaže: „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Ra’d, 11).

Ovaj ajet nas podsjeća da se obnova ne može zasnivati samo na očekivanju da će neko drugi riješiti naše probleme.

Potrebna nam je kultura odgovornosti, rada, povjerenja i dugoročnog planiranja. Potrebno nam je više saradnje između naših naučnih, vjerskih, obrazovnih, humanitarnih i ekonomskih institucija.

Posebno nam je potrebna mudra i organizirana podrška mladima, kako bi svoju energiju usmjerili prema znanju, stvaralaštvu i služenju društvu.

Peto: Nada koja obavezuje

Uprkos svim teškoćama, nemamo pravo na očaj.

Naša vjera nas uči da iskušenja nisu kraj puta, da se okolnosti mogu promijeniti i da čovjek nikada ne smije prestati činiti dobro.

Međutim, nada u islamu nije pasivno čekanje. Ona podrazumijeva djelovanje, strpljenje, istrajnost i oslanjanje na Allaha nakon što učinimo ono što je u našoj moći.

Naša budućnost neće se izgraditi samo govorima na konferencijama. Izgradit će se odlukama koje donesemo nakon što se konferencija završi.

Zato bi svaka naša rasprava o budućnosti ummeta trebala završiti konkretnim pitanjem: šta ćemo učiniti, s kim ćemo sarađivati i koji ćemo problem početi rješavati?

Ako iz ovog susreta proizađe više međusobnog povjerenja, konkretnih projekata, zajedničkih inicijativa i odgovornosti, onda će naš susret imati stvarnu vrijednost.

Muslimanski ummet danas suočen je s velikim izazovima. Ali njegova budućnost nije unaprijed određena njegovim sadašnjim slabostima.

Naša budućnost zavisi od toga hoćemo li vjeru pretvoriti u moralnu snagu, znanje u razvoj, jedinstvo u saradnju, a solidarnost u konkretno djelo.

Ne smijemo se zadovoljiti time da budemo zajednica koja ima bogatu prošlost, a da ne preuzmemo odgovornost za budućnost.

Potrebno nam je više znanja, a manje neznanja; više pravde, a manje samovolje; više saradnje, a manje podjela; više odgovornosti, a manje međusobnog optuživanja.

I iznad svega, potrebno nam je da naše riječi budu potvrđene našim djelima.

Molim Allaha Uzvišenog da podari našem ummetu mudrost, jedinstvo u dobru, snagu u suočavanju s iskušenjima, pravedne i odgovorne ljude na čelu naših zajednica, te da nas učini od onih koji popravljaju stanje ljudi i šire dobro među njima.

Neka naša vjera bude izvor nade, naše znanje temelj napretka, naša pravda dokaz našeg morala, a naša djela svjedočanstvo naše odgovornosti.

prof. dr. Zuhdija Adilović

akos.ba