Ahmed Smajlović: Značaj i uloga džamije u životu muslimana

Džamija, mesdžid, džema’at, imam, medresa i islamski život predstavljaju neodvojive cjeline islamskoga rada, življenja i razmišljanja. Tako je bilo kroz čitavu povijest islamske misli, a tako je i danas. Čak može se s pravom reći da onda kada pripadnici islama zapostavljaju ulogu džamije oni se praktično odvajaju od islama i islamskog razmišljanja, a nekamoli islamskog življenja i bistvovanja. U novije vrijeme, zahvaljujući prije svega Vrhovnom međunarodnom savjetu za džamije, džamija dobiva sve veću ulogu u islamskom životu i praktično poprima ono mjeto koje je imala u Resullahovo doba i zauzima onu ulogu koju joj je dao sam Resul- lah, a.s., izgrađujući prvu džamiju u islamskoj povijesti, učestvujući u njenoj izgradnji, a tako isto i u izgradnji svoje vlastite džamije nadomak svoga boravka i stanovanja.

I upravo zbog takvog značajnog mjesta i uloge džamije u islamskom životu, radu i djelovanju obaveza svakog muslimana i muslimanke jeste neprikosnovenost interesovanja za izgradnju, čuvanje i održavanje džamije. O toj obavezi govori sam Kur’an, a i Resulullah, a.s. Dovoljno je napomenuti to da po ulasku u džamiju treba klanjati dva rekata u znak poštovanja i pozdravljanja mjesta džamije. To je činio Resulullah i ostavio svojim pripadnicima da to isto čine. U arapskom i islamskom svijetu to je stalna praksa svakog pripadnika kad god se nađe u džamiji ili u mesdžidu. Kod nas ova primjena nije uzela posebnog maha, a nije ni dovoljno ustaljena u našem svakodnevnom islamskom življenju, susretanju sa džamijom i dolaskom u nju.

Obaveze interesovanja za džamiju

Propis klanjanja dva rekata uz znak pozdrava mjestu džamije kod velikog broja islamskih učenjaka uzima čak i takvo mjesto da ga je obaveza izvršiti čak i u vrijeme kada je klanjanje redovnih namaza zabranjeno. Ovih nekoliko napomena dovoljno nam govori o našoj obavezi kako brige i interesovanja, tako i čuvanja ne samo džamije nego i njenoga ugleda i mjesta u srcima i dušama svakog iskrenog nosioca Sehadeta, pripadnika Kur’ana i ljubitelja Resu- lullaha.

Jednostavnost džamije sa građevinskog stanovišta govori o njenoj ljepoti i prisnosti povezanosti čovjeka sa vjerom u Allaha, dž.š. Međutim, ukoliko se istinski žele spoznati razvoj islamske arhitekture, onda je to najbolje učiniti kroz praćenje džamijske građevine i njene arhitektonske cjeline. Od prve džamije koju je Resulullah, a.s., podigao do našega vremena moglo bi se govoriti o različitim stilovima džamijske građevine koji govore o svojevrsnim razmišljanjima njihovih neimara, vakifa i vremena. Dovoljno je danas posjetiti Haremi-šerif u Mekki zatim Muhamedovu, a.s., džamiju u Medini, a onda značajne džamije u Kairu, Damasku i pojedinim dijelovima islamskog svijeta, a da i ne govorimo o istanbulskim džamijama, a isto tako da se i ne osvrćemo na savremena zdanja džamijskih cjelina koja govore o svojevrsnom arhitektonskom razmišljanju savremenog islamskog svijeta i njegovih pokušaja da se i u tom pogledu kao i u svom buđenju ponovo potvrdi u svom islamskom produktu i vraćanju izvornim islamskim principima, zasadama i ljepotama.

Suštinska uloga džamije

Osnovna uloga džamije jeste obrazovanje, izgradnja i formiranje islamske ličnosti. Ova uloga se izgrađuje prevashodno kroz obavljanje namaza, učenje Kur’ana, slušanje predavanja, i primjene uloge dogovaranja o islamskim i drugim poslovima koji su neposredno vezani za razvoj i život džema’ata. Uz džamiju su srasle medrese, a i izrasle velike islamske naučne institucije koje svjedoče o sveučilišnom obrazovanju i akademskom izgrađivanju pripadnika islama i nosilaca Šehadeta. Teško je zasad pomenuti sve one velikane islamskog razmišljanja koji su ostavili upečatljiv utisak ne samo u islamskoj nego i svjetskoj povijesti, istraživanju i misli. Dovoljno je napomenuti samo to koliko stoljeća utječu na obrazovanje muslimana i na čuvanje Kur’ana i na razvoj islamske misli čuveni dersovi koji se drže u Haremi-Šerifu u Mekki, Džamiji Muhammeda, a.s., u Medini, u Emevijskoj džamiji u Damasku, zatim u Zejtuni u Tunisu, u džamijama Kajervana, Maroka, u pojedinim istambulskim džamijama, a onda i širom islanskog svijeta, a da i ne govorimo o Al-Azharu koji više od hiljadu godina osvjetljava staze islamske misli, suočava se sa svim onim što se bori protiv islama i njegovog učenja, i formira misaone nosioce islamskog svijeta pa čak i u naše vrijeme i pored postojanja desetina i desetina islamskih univerzitetskih centara, teoloških fakulteta i islamskih institucija.

Utjecaj džamije na islamsku da’vu i kulturu

Pored neposrednog utjecaja džamije u izgradnji islamske ličnost, obrazovanja muslimana i razvoj islamske misli, džamija je utjecala na razvoj islamske da’ve, a isto tako i na razvoj islamske kulture. Kroz džamiju su prošle najsmionije misli islamskog razmišljanja, a u njoj su praktično i nastale. Sve kulturne tendencije islamskoga života rađale su se pod džamijskim kubetima, oko džamijskih stubova i njihovih katedri. Zbog toga nije ni najmanje čudno što je džamija predstavljala kako prvu islamsku školu, tako i prvi islamski univerzitet. Može se s pravom reći da je moguće mjeriti razvoj islamskog svijeta i njegovog bogatstva razmišljanja i progresa onom mjerom koliko je on vezan za džamiju i koliko oživljava duh džamije u svom svakodnevnom življenju i potvrđivanju.

Stoga je pažnja, briga i interesovanje o džamiji bila i ostala prevashodan zadatak svakog pripadnika islama, jer ne samo da se u džamiji obrazuju i školuju islamski vjernici i vrši islamsko poučavanje, kao što je slučaj kod nas, nego se preko njegovih minbera, ćursova i mihraba vrši i islamsko informisanje o islamskim potrebama, kretanjima i težnjama. U tom pogledu džamija služi kao posebno mjesto ne samo za širenje znanja i islamskog obrazovanja, zatim islamske misli i islamske kulture nego i protoka islamskih informacija i islamskog upoznavanja pripadnika Kur ana sa svim potrebnim pitanjima koja su od neposrednog interesa za život, rad i mjesto njihove zajednice i njihovog učešća u njenim programima, planovima i potrebama.

Čini mi se da džamija u našim uslovima i u našim krajevima sve više poprima upravo ovu, odnosno onu pravu ulogu koju je imala u svojo prvoj povijesti i u stoljećima kada se islamski duh širio nesagledivom brzinom i kada je taj isti duh osvjetljavao puteve čovječanstva ka njegovoj renesansi, buđenju i progresu. I pored toga. možemo se s pravom prisjetiti i onih povijesnih događaja kada su kolonijalizam i njegovi pobornici činili sve da se suprotstave ovom mjestu ulozi džamije.

Treba zaboraviti ona vremena kada su kao što je, na primjer i Al-Azhar pretvarani od strane kolonijalističkih hordi u štale, ili ona vremena kada su džamije od strane fašističkih zavojevača u Libiji oskrnjivane, ili ona vremena kada su džamije u Alžiru čak i zakonom pretvarane u crkve i katedrale i u mjesta za proizvodnju čuvenih vina. U ta vremena i same fabrike za proizvodnju vina građene su u Alžiru poput džamijskih zgrada i građevina, o čemu još i danas postoje tragovi i svjedočenja. Čudno da se poneko i danas ponaša tako, a posebno kolonijalističke i neokolonijalističke snage, a da i ne pominjemo cionističke brutalnosti pred očima čitavog svijeta u odnosu na džamiju Aksa u Kudusu, odnosno Jerusalemu i desetine drugih džamija na području okupirane Palestine i protjeranog njenog naroda. Nije potrebno da govorimo ni o porušenim džamijama u Avganistanu i nizu drugih mjesta o kojima ćemo govoriti nekom drugom prilikom.

Ne treba se mnogo čuditi što su se kroz povijest, a i danas, neprijatelji okrutni zavojevači ponašali tako prema džamiji i što su oskrvnjivali njenu svetost. Ali se uistinu treba čuditi da se nađe harangerska grupa zavedena od nedisciplinovanih, samoumišljenih i samozvanih imama koji u svojim neprijateljskim postupcima prema džamiji i islamskoj zajednici idu dotle daleko da sebi dozvoljavaju oskrvnjivanje džamije, provaljivanje u nju, razbijanje njenih prozora i vrata i čak primoravanje penzionisanih imama da i oni čine i učestvuju u zloupotrebi ovih svetosti. Dakle, razlika između njih i onih koji su stoljećima pokušavali, a i danas pokušavaju da oskvrnave džamiju je sasvim mala ili nikakva. Uostalom, na ovom svijetu svako može da radi šta hoće, ali je jedno sigurno da neće dokle noće. Siguran sam da će i nekolicina takvih samozvanih imama doći na tevbu poput onih koji su ponekad činili slične gluposti i da će onemogućiti svojim lblisima da ih i dalje vode putevima kojim ne smiju da idu ni kao ljudi, a kamoli kao nekadašnji imami.

Februar 1983. godine

Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000.

Priredio: Aziz Kadribegović

Izdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez

Akos.ba