Srebrenica se može ponoviti: Kako da svojoj kćerki objasnim da Evropa mrzi ljude poput nas?
Srebrenica se ponovo može desiti…
Godine 2006., u jeku histerije oko nošenja nikaba, kolumnista časopisa The Guardian Jonathan Freedland je pisao o tome kako izgleda biti musliman u Britaniji. „Ja se ne bih samo osjećao uplašenim (za sigurnost sebe i svoje porodice)“, napisao je. „Ja bih počeo tragati za pasošom (kako bih napustio zemlju iz straha za bezbjednost; primj. prev.).“
Dok su pristizali rezultati prošlih Europskih izbora, i dok su desničarske partije pobjeđivale od Skandinavije pa do Londona, našalio sam se s svojoj suprugom da ćemo morati početi pakovati kofere i bježati preko ‘bare’.
Stotine kolumnističkih redaka je posvećeno pojašnjenju kako su propadajuća ekonomija, demokratski deficiti i masovna imigracija glavni uzroci jačanja europskih desničarskih partija i neo-nacističkih ludaka. Britanski političari i analitičari su međutim znatno manje raspravljali o ulozi islama: jer ono što ujedinjuje europske desničare više od bilo kog drugog pitanja su islamofobija i prezir prema ljudima poput moje supruge i mene.
Uzmimo za primjer Front National, Nacionalni front koji je pobijedio na Europskim izborima u Francuskoj. Njegov lider, Marine Le Pen, je govorila o ‘progresivnoj islamizaciji’ njene zemlje i usporedila je muslimane koji obavljaju namaz na javnom mjestu s nacistima koji su okupirali Francusku. Prisjetimo se danske Narodne stranke koja je nadmoćno pobijedila u toj zemlji. Njen osnivač, Pia Kjærsgaard, smatra da je islam ‘politički pokret’ i tvrdi da Kur’an uči muslimane da ‘lažu, varaju, manipulišu i ucjenjuju’.
Šta reći o Finns partiji, koja je udvostručila broj svojih poslanika u finskom parlamentu? Jussi Halla-aho, njihov ugledni predstavnik, je optužio islam da ‘slavi pedofiliju’, a finski parlamentarac zvani Amon Rautiainen je pozvao da se muslimani trebaju ‘ živi skuhati’. U susjednoj Švedskoj, Stranska švedskih demokrata je osvojila svoja prva dva mjesta u parlamentu. Lider ove stranke, Jimmie Åkesson, je istakao da su muslimani u Švedskoj ‘najveća strana prijetnja nakon Drugog svjetskog rata’.
Ovdje u Britaniji imamo Ukip, političku opciju podjednako opsjednutu islamom. Nigel Farage podržava zabranu nikaba; Gerard Batten zahtijeva zabranu izgradnje džamija i islamskih centara; bivši lider Ukipa Lord Pearson tvrdi da se ‘muslimani množe deset puta više od Engleza“. Tokom proteklih sedmica, predstavnici Ukipa su muslimane optužili da ‘obrezuju djecu kako bi im služila kao seksualno roblje’, i tvrde da je budala ‘svako onaj ko se ne boji islama’.
Na neki način, muslimani su novi europski Jevreji. Možda se ova izjava čini čudnom nakon krvoločne pucnjave u kojoj je poginulo troje ljude u Jevrejskom muzeju u Briselu 24.maja. Anti-jevrejski napadi su takođe na porastu u Europi, ali je razlika u tome što je anti-semitizam velika tabu-tema u mainstream političkom diskursku za razliku od islamofobije. Ovih dana, mediji navode da većinu anti-semitičkih napada izvode Arapi iz druge generacije emigranata, i većinom iz bijesa zbog politike Izraela.
Anshel Pfeffer, iz izraelskih novina Haaretz, potvrđuje ove tvrdnje: „Neke desničarske partije u Belgiji, poput Vlaams Belanga, su zaista pokušale da transformišu svoju reputaciju i skriju anti-semitsko naslijeđe, tvrde da su prijatelji nastrojene prema Jevrejima i podržavaju Izrael.“
Za razliku od položaja Jevreja, islamofobija je postala sastavni dio medijskih izvještaja i sastavni dio političkih programa. Stoga je došlo vrijeme da upitam svoje sugrađane Britance: imali iz budućnosti za mene i moju porodicu na ovom kontinentu? Ja sam građanin ove zemlje, rođen i odrastao u Engleskoj kao i mnogi drugi muslimani.
Bez obzira na to, mi smo bombardovani uvredljivim naslovnicama i izloženi svakodnevnim verbalnim ili fizičkim atacima. Društvene mreže su okuražile armiju virtualnih islamofoba; u stvarnom svijetu, na džamije se bacaju Molotovljevi kokteli, a političari redom osuđuju muslimanski terorizam/odijevanje/način ishrane/stil života.
Upravo su vladajuće garniture utrle put dolasku islamofobičnih desničara. U Francuskoj je Nicolas Sarkozy, a ne Marine Le Pen, istakao da je halal meso ‘pitanje koje najviše zaokuplja Francuze’. U Njemačkoj, to je bio Thilo Sarrazin, političar Socijal-demokratske partije koji je napisao knjigu u kojoj tvrdi da su muslimanski imigranti inferiorni u odnosu na sve ostale ljude.
Ovdje u Britaniji, to je bio Phil Woolas, laburistički ministar imigracija, koji je dijelio predizborne pamflete u koja je optužio svoje protivnike iz Liberalno-demokratske parije da ‘sarađuju s militantnim muslimanima’. Woolasovi savjetnici su širili e-mailove u kojima su pojašnjavali ‘potrebu…da se bijeloj populaciji objasni kako će ih Azijati ukloniti’.
Za to vrijeme, anketa za anketom potvrđuje strah koji Europljani imaju od širenja islama – iako Gallup navodi da su muslimani u Europi spremni za saradnju i suživot. Tri četvrtine ljudi u Francuskoj smatra da islam ‘nije kompatibilan s francuskim društvom’. Samo 22% Njemaca smatra da je islam dio njemačkog društva. Nešto više od polovine Britanaca (52%) vjeruje da će ‘muslimani napraviti probleme VB’.
Kako da objasnim rezultate ovih anketa i izbornih rezultata svojoj maloj kćerki? Da li da se počnem brinuti za njenu sigurnost, ili samo pretjerujem?
Kamo sreće da pretjerujem. 8000 bosanskih muslimana, muškaraca i dječaka su poredani i ubijani u srcu Europe. To je najgori genocid koji je zadesio ovaj kontinet od Drugog svjetskg rata, a omogućile su ga upravo desničarske kampanje demonizacije i dehumanizacije muslimana. Volio bih da mogu vjerovati u izreku ‘nikada više’. Ali rezultati Europskih izbora i stanje na kontinentu me ispunjavaju s strahom za sigurnost muslimana.
Izvor: The New Statesman
Autor: Mahdi Hasan
Preveo: Nedim Botić
minber.ba