Ramazan kao odgovor na unutarnji umor i egzistencijalnu iscrpljenost čovjeka
Živimo u vremenu stalne dostupnosti, brzih informacija i neprekidnih očekivanja i uglavnom osjećamo duboki umor koji nije samo fizički. To je iscrpljenost duše, osjećaj praznine uprkos postignućima i nemir koji se ne smiruje odmorom. Upravo u tom prostoru između vanjskog uspjeha i unutarnje tišine, ramazan dolazi kao poziv na povratak sebi.
Savremeni čovjek živi u ritmu koji nagrađuje produktivnost, ali rijetko njeguje prisutnost. Dani se mjere obavezama, a vrijednost se često veže za postignuće i učinak. Takav način života, iako naizgled ispunjen, nerijetko ostavlja trag egzistencijalne iscrpljenosti, osjećaj da se previše radi, a malo doživljava. Ramazan, sa svojom smirenošću i ritmom ibadeta, nudi drugačiji odgovor: usporavanje koje nije gubitak vremena, već povratak ravnoteži.
Post u svojoj suštini nije samo odricanje od hrane i pića. On je svjesno povlačenje iz pretjerane vezanosti za materijalno, kako bi se čovjek ponovo susreo s onim što je trajno. U tom susretu mnogi otkriju da glad tijela zapravo razotkriva glad srca, potrebu za smislom, bliskošću s Bogom i autentičnim mirom. Kada se svakodnevni ritam preuredi oko namaza, Kur’ana i dove, sehura, iftara i bliskosti sa porodicom i prijateljima, čovjek počinje osjećati da vrijeme ponovo ima dubinu, a ne samo brzinu.
Egzistencijalni umor proizlazi iz osjećaja da sve zavisi od nas samih, da moramo nositi težinu svijeta bez predaha. Ramazan nas podsjeća na drugačiju perspektivu: čovjek nije sam u svojoj borbi. Ali, svaka iskrena dova je ustvari svjedočanstvo da je snaga u oslanjanju na Onoga koji daje smisao i mjeri trud, a ne samo rezultat.
Zanimljivo je da mnogi upravo tokom ovog mjeseca osjete kako se njihova percepcija života mijenja. Ono što je prije izazivalo tjeskobu postaje podnošljivije, a ono što se činilo kao gubitak dobija novu dimenziju. Razlog tome nije samo promjena navika, nego i promjena fokusa, od stalne potrage za kontrolom ka svjesnom prihvatanju Božije odredbe.
Ramazan nas također uči da je iscjeljenje često tiho i postepeno. Nije nužno spektakularno niti vidljivo drugima. Ponekad se ogleda u tome što čovjek prvi put nakon dugo vremena osjeti smirenost tokom sehura, noćnog namaza ili pusti suzu u dovi koju nije mogao izreći mjesecima. To su znakovi unutarnjeg rasterećenja koje ne dolazi iz bijega od stvarnosti, nego iz njenog dubljeg razumijevanja.
U konačnici, ramazan nije bijeg od svijeta, nego njegov ispravan redoslijed. On ne briše obaveze, ali ih stavlja u perspektivu. Podsjeća da čovjek nije stvoren samo da radi i troši energiju, nego da se vraća izvoru mira. Ovaj mjesec zaista postaje prilika da se duša ponovo uskladi sa svojim smislom.
Ramazan je za mnoge odgovor na duboku ljudsku potrebu: potrebu da se čovjek odmori ne samo od hrane, nego i od pretjeranih očekivanja, stalne buke i vlastitog straha da nije dovoljno. U tom odmaku od suvišnog, otvara se prostor za ono najvažnije – susret sa sobom i sa Bogom.
akos.ba
