Koji su ciljevi zaraćenih strana i suprotstavljenih političkih i ideoloških opcija, prijeti li i Libiji teritorijalna dezintegracija ili, pak, povratak u diktaturu?

Piše: Osman Softić

Sigurnosna i humanitarna situacija u Libiji toliko je loša da se špekulira kako Libijci priželjkuju novog diktatora koji bi bio kadar garantirati sigurnost građanima. Neki se, čak, nadaju ponavljanju egipatskog scenarija, u kojem je, uz blagoslov zapadnih sila i izdašnu finansijsku pomoć Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na čelo Egipta instaliran bivši zapovjednik egipatske vojske, general Abdul Fattah al-Sisi.

Koji su glavni uzroci oružanih sukoba u Libiji, koje vojne formacije u njima učestvuju, koji su ciljevi zaraćenih strana i suprotstavljenih političkih i ideoloških opcija, prijeti li i Libiji teritorijalna dezintegracija ili, pak, povratak u diktaturu i hoće li zapad ponovo intervenirati u Libiji – samo su neka od pitanja koja se nameću kada je riječ o najnovijem libijskom sukobu.

Kao potencijalni kandidat za novog prozapadnog libijskog diktatora pokušava se nametnuti Khalifa Haftar, smijenjeni general libijske vojske. Haftar je krajem osamdesetih godina izbjegao u SAD, gdje je uspostavio blisku saradnju sa američkim obavještajnim strukturama. U Libiju se vratio u praskozorje zapadne vojne intervencije, kako bi zajedno sa drugim revolucionarima, uključujući i islamiste, učestvovao u rušenju Gaddafijeg režima. Neki Libijci se s pravom pitaju da li je Haftar novi potencijalni diktator, sa drugačijom političkom ideologijom od Gaddafijeve i novim, zapadnim mentorima.

Sporni Opći izolacioni zakon

Postoji bojazan da bi, ako njegove snage iz sukoba izađu kao pobjednici, Haftar mogao suspendirati demokratsku volju libijskog naroda i marginalizirati čak i umjerene islamiste, kako bi mogao neometano opsluživati interese zapadnih naftnih korporacija i američkog vojnog industrijskog kompleksa. Ako bi se desio scenarij da Haftar postane budući lider Libije, to bi nanijelo veliku štetu libijskoj tranziciji iz diktature ka demokraciji i dodatno narušilo ionako potrošeni američki kredibilitet u arapskom svijetu.

Libiju karakterizira krhka, iako demokratski izabrana centralna vlast u Tripoliju, koja nema kontrole nad dva najveća grada, a kamoli cijeloj teritoriji Libije. Libija je po veličini teritorije na 17. mjestu u svijetu, po zalihama nafte je na 10. mjestu, a broj njenih stanovnika je tek nešto više od 6,5 miliona. Stvarnu vlast na terenu imaju milicije, koje danas broje blizu 300 hiljada dobro naoružanih boraca. Zaraćene milicije, silom oružja, pokušavaju osigurati komad kolača vlasti, teritorija i naftnih resursa, koje u političkom procesu nisu uspjele dobiti, a za koju vjeruju da im pripada.

Glavni protagonisti sukoba u Libiji su bivši revolucionarni saveznici, koji su postali žestoki ideološki rivali.

Najuticajnija politička snaga u postrevolucionarnoj Libiji su umjereni islamisti, čija je Partija pravde i izgradnje osvojila najviše mandata u Generalnom narodnom kongresu. Ova politička stranka inicirala je mapu demokratskog puta Libije. Ona insistira na implementaciji općeg izolacionog zakona (GIL), za koji analitičari tvrde da predstavlja jedan od osnovnih uzroka najnovijih sukoba.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Hoće li Libija dobiti svog Al-Sisija?