Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Tekst Esada Karađozovića na kojem su stasavali Mladi muslimani: Čovjeka trebamo

Tekst Esada Karađozovića na kojem su stasavali Mladi muslimani: Čovjeka trebamo

Piše: Esad Karađozović

 

Nekada su naši gradovi odisali islamskim životom, zravljem i bujnošću! Pošteno se je radilo i trgovalo, pošteno i pametno živjelo. Ljudi nisu provodili vrijeme u raznim glupostima, besposlicama i ljenčarenju, nego su radili za dobro svoje, za dobro svojih poznanika, braće i komšija, za dobro svoje zajednice! Ni tada, doduše, nije bilo raja na zemlji, jer zemlja nam i ne može to biti, ali nije bilo na jednoj strani siromaštva koje je ljude natjerivalo u očaj, zločine, bezboštvo, nije bilo strahovite bijede i sramote, a na drugoj strani ogromnoga bogatstva, bezobzirnog rasipanja, nije bilo besramnog iskorištavanja, krađe, varanja i raznih petljanja, jer stanovnici naših krajeva bijahu tada bar donekle ljudi! Kažem bar donekle ljudi, jer istina je da ni svi naši stari nisu unijeli usvoj život u potpunosti islam, ali i onoliko koliko su ga unijeli davalo im je vrijednosti koje nisu imali drugi oko njih. Islam je od njih načinio dobrim dijelom ljude i dosta ih je tada bilo čvrstih, nepokolebljivih, poštenih i odlučnih! Ti ljudi nisu gramzili za imetcima! Oni su imali Allaha, a u gomilanju novca, kuća i imetka nisu gledali najveću sreću, najveći cilj života čovjeka! Oni u sreći nisu visoko dizali glavu, a u nesreći nisu padali u očaj, kuknjavu i divljanje. Poznavali su jedni druge, osjećali su unutarnju povezanost jednih sa drugima, bili su upućeni jedni na druge i nisu mogli gledati, bez osjećaja unutarnjeg bola i potrebe za pomaganjem, svoju siromašniju braću nego su bijedu, nevolju i nesreću svoga bližnjeg smatrali i osjećali kao svoju i pomagali su, koliko su im to mogućnosti dozvoljavale, energično i brzo! Kod njih nije bila sramota družiti se s onima koji su slabije stajali, nije ih bilo stid zalaziti u njihove kuće i s njima razgovarati, a vrata kuća onih bogatijih uvijek su bila otvorena onima koje su imale manje. Takav mora biti čovjek ako hoće da bude Musliman! A takvih je prije bilo među nama. I oni su vjerovali u Tvorca svih svjetova! Vjerovali su i trudili se da i izvršavaju ono, što On ljudima naređuje i preporučuje da rade ako žele da budu sretni. To im je moralo dati snagu, sposobnost i pravo na život, moralo im je dati dinamiku, odlučnost i energiju, a neprijatelj je pred njima osjećao unutarnji strah, jer oni tada bijahu dobrim dijelom ljudi, jer bijahu dobrim dijelom Muslimani!
Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja života. Danas, na našu nesreću kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bijeda, očaj, rušenje, plač, jecanja, beskarakternost i smrt! Kroz naše ulice ne prolaze ljudi krepki, pristojno obučeni, karakterni i svijesni svoje snage, ne prolaze ljudi koji ne pužu, koji ne kukaju pod teretom nevolja, koji ne mole! Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom uz Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu umiru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune beskrajnih kolona, jadnika, siromaha, beskrajnih gomila bijednika koji traže koru suhog hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, drščuću mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i bijedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju.

Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe! Istina je da se i za sebe treba brinuti, ali taj napor za svoje zbrinjavanje ne smije nikada biti na štetu drugih i bez obzira na stanje i potrebe bližnjih, nikada se ne smije za svoje dobro, za svoje uživanje, potrebe i udobnosti baciti u bijedu, nesreću, nevolju i poteškoće drugu braću!

Nema više u nama one smirenosti, pametnog hladnoga rasuđivanja i umjerenosti! Svi gledamo samo kako ćemo što bolje ugoditi svojim nagonima, kako ćemo se bolje provesti i proveseliti! Sve neka luda mahnitost obuzela tako da danas našu sredinu karakterizira neuravnoteženost i opći pad i pomanjkane vrijednosti. Dok na jednoj strani nalazimo strahovitu bijedu, nalazimo ljude koji skapavaju od gladi koji idu skoro goli, na drugoj strani nalazimo individue koji u jednoj noći razaspu u alkohol i orgijenje cijele imetke, koji luduju i urlaju, koji udovoljavaju svojim hirovima i glupostima mode!

Danas se našim gradovima i selima ne ori vesela, zdrava buka, smijeh i cikot jedre, snažne, suncem opaljene, dobro odgojene djece! Nema više onih slatkih, grupa i grupica mališana u fesovima i curica u dimijicama, koji se vraćaju zadovoljni i sretni iz mekteba noseći u torbama sufare i Kur´ane! Nad selima i kasabama ne razliježe se zvuk svirale vesele čobančadi, koja po cvjetnim, dragim bosanskim kosama livadama i čajrovima čuvaju krave, ovce i janjad. Nema te drage, zdrave djece, te garancije našeg opstanka, sretne budućnosti naše! Ona se sada, obučena u krpe, tuku, svađaju i psuju, ona prose, otimaju i mole. Ima ih dosta mirnih, ukočenih, hladnih u jamama pod zemljom i na dnu blatnih rijeka i sobama, nalazimo ih i po bolnicama gdje negdje u zakutku bijedna, jadna, napuštenai zaboravljena umiru lagano iz dana u dan.

Kada posmatramo našu današnju sredinu, kada pogledamo sebe, naš način života, mišljenja i rada, kada malo analiziramo šta danas za nas prestavljaju neke opće vrijednosti, kada pogledamo kvalitet naravi naših ljudi, moramo se zgroziti nad bolnom i očajnom istinom našom! Drhtaj nas obuzima pred golim činjenicama! Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi, ova kukavna bića bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od očaja poluluda bića, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleći imetka i života uništavali, snosili i pobjeđivali?! Zar su ovo, ova šaka jada, neznalica i nazadnjaka potomci onih koji su nosi Istinu carstvom mraka, koji su bili nosioci prave kulture duha i tijela, koji su bili širitelji nauke i prosvjete?! Ostajemo nijemi i omamljeni pred ovom strahovitom, užasnom tragedijom!

Svakome ko i malo čovječbnosti ima, ko ima i malo ljubavi za svoga bližnjega, mora kao munja pasti misao da se tim ostatcima ljudi mora pomoći. I zaista mora, jer već je krajnje vrijeme! Da, ali kako? Pored toliko rješenja koja se donose postoji jedno jedino pravo! Postoji jedno, ali za čije ostvarenje potrebno je vremena, potrebno je žrtava, nesebičnoga rada, samoodricanja, borbe i napora! Naš spas, spas naše zajednice, spas naše djece, unučadi, spas svih naših potomaka i održanje naše može se izvesti samo onda ako budemo ljudi. Uzalud je pozivati, uzalud je govoriti, apelirati, moliti i preklinjati, uzalud je prijetiti ako mi ne budemo ljudi! Životinjama i poluživotinjama može se govoriti, može se urlati o socijalizmu, o potrebi pomaganja jedni drugih, o karakternosti i spašavanju, ali to ostati uglavnom bez ikakvog efekta. Neki će se doduše i odazvati i pomoći će, ali onoga snažnog, temeljitog, spontanog pokreta, one zajedničke snažne akcije svih neće biti, jer nema one unutarnje međusobne povezanosti i vrijednosti, jer nema čovjeka, jer nema jednake ideološke izgrađenosti u nama iz koje rezultira naša zajednička, snažna, spontana akcija, koja ono zlo, nastalo lošim kvalitetom i pogreškama pojedinaca, mora u zametku ugušiti!

Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino islam može dati! I kada jednom budemo muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovakom jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i bijedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, beskarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bijeda i ostale negativne karakteristike postale su sastavni dijelovi našeg života! Kada budemo pravi muslimani, kada postanemo ljudi, toga će nestati iz našeg života ali danas smo jedna bezsvjesna masa, razbacana na razne strane, razvijena svim mogućim idejama i sistemima! Mi smo sve i svašta, ali najmanje smo muslimani, najmanje smo ljudi! I mjesto da se trudimo da popravimo svoj kvalitet, vrijednost sebe i svoje okoline, mi svojim postupcima i svatanjima, svojim životom upropaštavamo još više sami sebe, vodimo svoju zajednicu bržim tempom konačnoj propasti.

Neki naši ljudi govore da je danas najveća dužnost svakoga muslimana spašavati nevoljnike i bijednike, da treba sve sile na to uložiti i da se samo tako možemo spasiti. Oni kažu da je sada glavno da se mi biološki očuvamo. Istina je da je danas nama potrebno energično međusobno pomaganje, ali isto tako je istina da je za biološko održavanje potreban i biološki zdrav materijal. Mi moramo popraviti vanjskim faktorima, svoj biološki kvalitet, uoliko to bude moguće, pa tek onda reflektirati na biološko održanje. A to nam je moguće jedino kroz islam! Uzrok naše propasti ne leži u tome što se nismo pomagali! Ne! On leži u tome zašto se mi nismo pomagali, zašto nismo bili povezani, zašto nismo osjećali upućenost jednih na druge, zašto nismo radili pošteno, zašto nismo reagirali složno, jednako, pametno, zašto nismo hladno mislili i čestito postupali? Da, zašto? Odgovor leži u činjenici da mi nismo bili ljudi, nismo bili pravi muslimani, nismo imali u sebi izgrađen jedan zdravi, ispravni, unutarnji osjećaj, jedan sistem, koji bi od nas načinio prave ljude, koji bi složno, pošteno, islamski reagirali na sve spoljne faktore i prilike, koji ne bi propadali i nestajali, koji ne bi kukali i padali u očaj i koji ne bi prosili po kućama, ulicama i džamijama! Naše kćerke i sestre ne bi se podavale i muslimanima i nemuslimanima po vagonima, stanicama, šumama i parkovima za komad crnog, jadnoga hljeba! Naša braća, očevi i sinovi ne bili robovi drugoga, ne bi bili kao stoka prebacivani tamo – vamo iz jednog kraja u drugi, potucajući se, pateći se, boreći, crkavajući i skapavajući za tuđe interese!

Ove teške naše unutarnje bolesti ne liječi niti može izliječiti samo međusobno pomaganje sve i kada bi se i moglo ostvariti u punom intenzitetu i opsegu, a pogotovo ne kada se ono među nama ne može pojaviti u potrebnoj veličini, jer mi smo jedno šareno društvo sa nemogućim nazorima, prohtjevima, shvatanjima i mišljenjima! Nama treba samo to da budemo ljudi, da budemo muslimani! Da budemo bića koja će biti jednako odgojena, povezana međusobno Božanskim istinama i uputama, Božanskim odredbama i propisima koji zaista daju, kada se unesu u život, punu snagu i vrijednost, punu moć i sposobnost ljudima!

Ništa drugo, samo to može spasiti nas i našu sredinu, samo to može dati zdravlje, sposobnost i pravo na život našoj zajednici!

Sve ostalo su samo površni zahvati, sve ostalo su samo lijekovi koji omamljuju, koji nas čine nesvjesnima naših bolesti i koji nam produbljuju agoniju, ali koji ne mogu izazvati ozdravljenje našeg organizma, koji ne uništavaju uzročnike naših teških bolesti!

I zato ponavljam opet: nama treba samo čovjek, treba nam musliman! I onaj koji je nastradao i onaj koji još nije moraju se truditi da postanu pravi muslimani, moraju unositi u svoj život islam! To će i onome najvećem bijedniku, najvećem neretniku dati snagu, utjehu, dat će mu volju za rad i borbu, dat će mu smirenje, vrjednost i smisao života, a te potrebe uslove za život, te karekteristike čovjeka neće mu dati ni očaj, ni ljenčarenje, ni brbljanje, ni psovka, ni kletva i otimanje! Onome, kojeg još nisu pogodile u potpunosti teške današnje ratne nevolje, neće ostati netaknuto i sačuvano ono imetka, neće ostati on u miru i rahatluku, zdravlju i zadovoljstvu, ako samo bude dijelio ponešto od svog imetka! I ti će morati propasti, ako se i u ostalome svome životu ne budu pridržavali islamskih propisa, ako se ne budu trudili da unesu što više islamskog duha, islamskog sistema u život svoj i islamske zajednice.

Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svoga zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjesni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život bijednicima, ali smo isto tako svjesni da time ne izvršavamo ono što će spriječiti nastajanje novih kolona iscrpljenih, jadnih, kukavnih bića, što će spriječiti nastajanje novih gomila nesretnika, bludnica, lopova i propalica! Mi smo svjesni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, bijede i očaja leže u padu naših unutarnjih, općih vrijednosti! Osvjedočeni smo da uzroci naših stradanja leže u tome što smo prestali biti ljudi, što smo prestali biti pravi muslimani! I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave muslimane, koji će biti zdravi, sposobni za život, koji će biti međusobno povezani i jednako izgrađeni istinom Kur´ana! Trudimo se i trudit ćemo se da od sebe i svojih bližih i daljih rođaka, poznanika i nepoznatih izgradimo ljude na koje neće trebati apelirati, kojima neće trebati kuknjavom, molbama i silom izvlačiti novac i imetak za pomaganje onih, koji imaju manje i na koje se srušila neka nesreća. Tada, kada budemo pravi muslimani, osjećat ćemo bratsku, čvrstu međusobnu vezu, pomagat ćemo složno jedni druge, ne zato što će nam se to govoriti i naređivati, ne zato što će nas neko na to silom nagovarati, nego ćemo pomagati sve one kojima neka pomoć bude potrebna zato što ćemo osjećati neku unutarnju silu, koja će nam to pomaganje učiniti jednim unutarnjim imperativom, što se mora izvršavati zalažući se do krajnjih mogućnosti!

Kada budemo ljudi, kada budemo pravi muslimani, neće se uopće moći pojavljivati ove gomile nesretnika, niti će nevolje nesreće i patnje padati na našu zajednicu!

 

Preuzeto iz knjige:  “Čovjeka trebamo – izabrani radovi Mladih muslimana”
Izdavač UG “Mladi Muslimani”
Sarajevo, decembar 2004

 

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top