Liderstvo reisa Kavazovića
Dva su događaja koja u razmaku od nekoliko dana najavljuju reisu-l-ulemu Huseina ef. Kavazovića kao jednog od lidera u Bošnjaka. Ali ne lidera po osnovu liderske funkcije, već po osnovu vizije i djelovanja. Govoreći sabornicima o viziji razvoja Islamske zajednice reisu-l-ulema Kavazović je rekao: „Nije vođena, nego je ona ta koja predvodi. Njeni predvodnici su svjesni sebe, sposobni i odgovorni prema javnom dobru. Ta Zajednica ide u susret problemima i nudi odgovore.“ Ove tri rečenice su sažeti program opredjeljenja da Islamska zajednica ne bude objekat, već subjekat bošnjačke sudbine, tako što je nikakav režim, nikakva politika, neće voditi, već će Islamska zajednica predvoditi bošnjački narod, pri punoj samosvijesti da probleme treba otklanjati u zametku, a ne kad uzmu maha. Upravo ova definicija je praktičnu primjenu imala u reakciji Reisu-l-uleme na ponižavajući odnos UN-a prema majkama Srebrenice.
Za svaku je pohvalu Reisu-l-ulemino pismo Generalnom skeretaru UN u kojem osuđuje udaljavanje predsjednice Udruženja “Majki enklava Srebrenica i Žepa” Munire Subašić iz zgrade Ujedinjenih naroda i odnos prema žrtvama genocida, a u povodu održavanja tendenciozne „Tematske debate o ulozi međunarodnog krivičnog pravosuđa u pomirenju“, koju je organizirao predsjedavajući 67. sjednice Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić. Nakon izvođenja velikosrpske koljačke pjesme pod krovom UN-a, ovo je drugi put da Vuk Jeremić zloupotrebljava međunarodnu funkciju i pokušava relativizirati odgovornost za genocid nad Bošnjacima. Dovoljna ilustracija genocidaškog profila ove velikosrpske manifestacije pod krovom UN-a jeste dovođenje za učesnika umirovljenog kanadskog generala Lewisa MacKenziea, koji je od vojnog tužioca Mustafe Bisića optužen da je u toku agresije i genocida obilazio logor “Kod Sonje” u kojem su vršena silovanja Bošnjakinja. U američkom filmu „Skriveni život riječi“ opisan je zločin silovanja Bošnjakinja od strane oficira Ujedinjenih nacija. U ambijentu velikosrpskog jahanja UN-a ispada logično da se pod krovom UN-a pojavljuju oni koji su silovali Bošnjakinje da pričaju o ratnim zločinima, namjesto da budu osuđeni za ratni zločin. Zamislimo da su se iza drugog svjetskog rata u UN-u pojavili nacisti da drže govore o nürnberškim procesima, a da objezbjeđenje u međuvremenu iz sale izbaci nekoga od preživjelih logoraša iz Auschwitza. Ili, neka Srbi zamisle na šta bi ličilo da su Ante Pavelić, Maks Luburić ili njihovi sljedbenici držali govore o zločinima u Jasenovcu, a da preživjeli srpski logoraši budu poniženi izbacivanjem van. Nezamislivo, zar ne?!
Za nas, naravno, nema velike razlike između retorike Slobodana Miloševića i Tomislava Nikolića, koji su svako na svoj način negirali državu BiH i žrtve genocida. Upravo zato vrijedi podsjetiti čelnike UN-a da nema zaborava, i nema pomirenja sa nastojanjima da se izjednače agresor i žrtva, te da se žrtva dodatno unizi i degradira. Na pravi način na to je upozorio reisu-l-ulema Kavazović, te poentirao inicijativom da UN, kao što je to uradila Evropska unija, 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid. Reakcija reisu-l-uleme Kavazovića je, bez sumnje, važna i ukazuje na potrebu aktivnog učešća bošnjačkih vjerskih i akademskih autoriteta u društvenom i političkom životu kroz kontinuirano praćenje aktuelnih dešavanja, pravovremeno reagovanje i davanje svog mišljenja o svim važnijim političkim i društvenim problemima i izazovima sa kojima se suočavaju Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina. Njegova reakcija je utoliko važnija što svima nama daje primjer kako se trebamo ponašati u ovim, po Bosnu i Bošnjake, sudbonosnim trenucima. Mi živimo u vanrednim okolnostima, moramo imati senzibilitet prema realnosti, odlučno se i hrabro hvatati u koštac sa problemima i preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu, jer je to jedini način da kao narod preživimo i opstanemo, ali i jedini put u bolju, izvjesniju i sigurniju budućnost, za koju se sami moramo izboriti. Iz, ne tako davne, prošlosti smo naučili da predavati vlastitu sudbinu u tuđe ruke je isto što i bacanje vlastitim rukama u propast. Borbom za vlastiti status i prava, mi se zapravo odazivamo Božijem imperativu:
O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili. (Prijevod značenja, El-Ma’ide, 105.).
Piše: Semir Imamović
(akos.ba/saff.ba)
