Kad se namaz pretvori u rutinsku tjelesnu vježbu i lutajući um

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Govoreći o vrijednosti namaza kao ibadeta i pogubnosti odgađanja namaza, jedan učenjak je rekao: ”Postoji jedna misao zbog koje se stidim odgađati namaz do isteka njegovog vremena, a to je da ja nisam taj koji je odredio namaska vremena, niti sam ja taj koji je birao vrijeme namaza.

Svemogući Stvoritelj je Onaj Koji je to odredio, Onaj Koji je stvorio kosmos pred Kojim moj um staje i ostaje zapanjen zbog njegove veličine, ljepote, misterije, savršenstva, zbog mnoštva njegovih stvorenja i čuda.

On, Uzvišeni Stvoritelj, želi da stanem pred Njega u namazu i da, učeći Kur’an i dove, razgovaram sa Njim, da Mu se direktno obraćam.

A šta ja radim? Ja se ponašam tako da mi ovaj susret sa Allahom često puta bude posljednji prioritet sve dok skoro ne istekne njegovo vrijeme, jer dajem prednost svakoj trivijalnoj stvari i sitnici nad klanjanjem namaza u njegovo vrijeme.

Svemogući Allah traži od mene – a ja sam samo neznatna čestica u ogromnom kosmosu – da stanem pred Njega, a ja sam zaokupljen dunjalučkim tričarijama i njegovim prolaznim ukrasima. I Uzvišeni Allah od mene traži da izdvojim samo nekoliko minuta za namaz, za munadžate sa svojim Milostivim Stvoriteljem, a ja po običaju odgađam namaz i kasnim na zakazani susret.

Zar postoji veća nevolja i propast od ove? Uzvišeni me poziva (na zatvoreni sastanak) između mene i Njega, iako sam ja vlasnik potrebe, a On je neovisan od svih svjetova i hvale dostojan.

A i kad stanem da klanjam, ja namaz učinim otvorenim susretom za sve vrste misli, maštanja i fantaziranja, tako da sam na tom veličanstvenom sastanku prisutan samo svojim tijelom, dok je moj um odsutan.

Milostivi Allah želi da se nekoliko minuta udaljim od svega dunajlučkog, da odmorim svoje tijelo i um, da se malo odvojim od ove silne buke i životnih briga, i da Njemu, a ne nekom drugom, iznesem svoje molbe, potrebe i brige.

Uzvišeni Stvoritelj Koji je neovisan od mene, i mog ibadeta, i mog vremena, traži od mene da čuje moj glas, a ja sam taj koji odugovlači. I na kraju dođem i stanem da klanjam ili težak i trom ili na brzinu klanjam, kao da dolazim protiv svoje volje. Ja sam zapravo prisutni koji je odsutan.

Uzvišeni Allah želi putem namaza poseban sastanak i susret, a ja to pretvorim u hladno učenje i recitiranje, rutinsku tjelesnu vježbu i lutajući um.

Milostivi Allahu, omili nam namaz, učini ga našom najvećom radošću i oprosti nam svaki namaz koji ne priliči Tvojoj uzvišenosti i svemoći.” (saff.ba)

akos.ba