Poučna priča o zulmćaru Hadžadž : Čuvaj se nepravde jer njene posljedice te stignu kad tad
Hadžadž b. Jusuf (umro 95/714 g) bio je veoma oštar i po nepravdi poznat državnik. Obnašao je funkciju namjesnika Iraka u vrijeme Emevija, skoro 20. godina je bio na toj dužnosti. Na putu hizmeta emevijskoj državi i na putu uništavanja protivnika, ubio je na hiljade ljudi.
Jednog dana je rekao emevijskom halifi Abdulmeliku b. Mervanu: „Ja sam onaj koji gaji prekomjerno neprijateljstvo i mržnju. Čak i šejtan, kada me vidi, sa mnom uspotavlja mir kako bi se spasio!“
Posljedna osoba koju je Hadžadž dao pogubiti bio je velikan Seid b. Džubejr (95/714). Razlog njegovoga ubistva bio je taj što je stao na stranu Abdurrahmana ibn Eš’asa, koji je usprotivio Hadžadžu i pokrenuo rat protiv njega. Otprilike desetak godina kasnije a poslje gašenja tog ustanka, Seid b. Džubejr je prestao da bježi. Nastanio se u Mekki, gdje je i uhapšen, a potom odveden u Kufu. Iako mu je noga bila u lancima, čak i u kućnom pritvoru svojim posjetiocima je držao predavanja iz hadisa.
U tom stanju su ga odveli pred Hadžadža. Uz njegovu naredbu pao je kao šehid od uboda mača. Prije nego što je ubijen, preno si se da je rekao: „Allahu moj, poslje mene nikoga ne predaji Hadžadžu. Ovaj posao neka bude njegov posljednji zulum!“
Nakon toga se Hadžadžovo stanje pogoršalo, a pamet mu se pomutila i obuzela ga je nesanica. Dok je spavao, u snu ga je opsjedao Ibn Džubejr: „Allahov neprijatelju! Zašto si me ubio?“
A začuđeni i izgubljeni Hadžadž bi govorio: „Šta će biti sa mnom zbog Seida b. Džubjera? Šta će biti sa mnom?“
Od tada zalim Hadžadž više nije mogao ubiti nijednog mazluma. Nakon 40 dana je umro.
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić
