Nebesarenje

Nebesarenje

Zastao mjesec nema ga pola

hudi u noći još kratkih rukava

stari je slastičar u maloj radnji na raskršću

tuđa mu nebriga razbila sreću

u nebrojeno zgaženih šećerlama

Ljubav se presvlači iza oblaka, gola

sprema se da na ramenu spava

k’o mali psi noćni vjetri joj u kosi  dahću

  svitac je pod krilima donosio svijeću

kao sok od višnje sladi riječ sa usana

pa kliznu k’o rosa do ušne rese

Mjesecu rumen pokri naborano čelo

godina poznih k’o da se malo stidi

ugledao je ljubav, u zagrljaj  korača

staje na oblak bijeli stopalom bosim

ruke digla visoko, bijele se grudi

da se i nebo mrvu posrami

ubrala  zvijezde da ih ponese

na mali prozor u jedno selo

da noću svako mali cvijet vidi

i pčelar samac, oči hodača

onaj što noću stihove kosi

na bijeloj puti dok ne zarudi

tako nebesare skupa a sami

Pjesma kojoj su stihovi rasuti

pod sjajem onog mjeseca pola

što nebom prosu prašinu  sjajnu

duše k’o sjenke samo se slute

džepova punih čežnje  što mori

I dok su tijelima neznani puti

ljubav se razlije kao smola

da stablu čuva bolnu tajnu

u kojem istine još riblje šute

nebo o svemu progovori…

Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

Akos.ba