Iz poezije Saida Štete: Vertigo
Vertigo
Nije svanulo
a ruže pune plača
otkinute od zaborava
vehnu nepoklonjene
Na zahrđalim tračnicama nade
čeka se voz
da vrisne
kao rudarima iz noćne smjene
kada donose hljeb sa sedam kora
Nije znao
ili nije imao snage
provući pogled kroz prozorsko staklo zamagljeno
Samoća!
kao stid od samoga sebe
kojem ne želi priznati
ono što se prostim okom vidjelo unutra
Čovjek bez koraka
Oko njega
zidovi su plesali neuhvatljivo i živo
u vrtlogu
samo da razum pomute
i blijedilo stresu u njegovo lice
Vertigo!
Neizvjesnost!
koraku svakom se ruga
što odjekuje daljinom
bez njega
Oči!
bez uramljenih slika vezene čežnje
godinama ih redao kao goblene
Prazne!
Samo su uzdasi prašinu brisali
sa umorenih trepavica
dok je nijemost padala na pod
sa bolnih usana
Na dlanu ruža
mokra od kiša oktobarskih
jer ne znaju se priznati suze u predvečerje bola
I jedna poruka
okraćala, baš kao linija života
zaustavljena u očima
da krvlju oboji zjenice
Ne!
Nisi ti sam i nećeš nikada biti!
Autor: Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda
