Kompleks ne smije biti kodeks
Ljudi kroz život prolaze kroz razne situacije. Mnogi imaju teško djetinjstvo, jedan od najvažnijih perioda života kada se usvajaju mnoge navike, kada se formira ličnost i pravi pozadinska slika života. Te teške životne priče na mnoge ostavljaju trag. Znamo da se ti stresovi i šokovi negdje sakriju unutar čovjeka i čekaju povoljan trenutak da malo „prorade“. Neki ne prežive nešto posebne stresne situacije, ali koračajući kroz život u sebi grade razne vrste kompleksa. Nerijetko se to dešava onima koji su rođeni i odrasli u porodicama skromnijih mogućnosti, seoskim sredinama i sl., kada žele da se otisnu u život i imaju veće ambicije od ljudi iz sredine gdje su odrastali.
Piše: Muhamed Ikanović
Naravno, ne možemo baš plaho kriviti te osobe zbog toga, jer im je, u većini slučajeva, nedostajao neko ko bi im pomogao da sve to prevaziđu bez velikih posljedica. Ali sigurno je njihova potpuna krivica ukoliko te komplekse uvrste u svoj kodeks ponašanja prema drugima. Pa zato imamo priliku da čujemo za nekog profesora na fakultetu koji je poznat po „obaranju“ studenata na ispitima samo zato što je vrlo teško stekao ono što ima pa smatra da se i drugi trebaju napatiti kao i on da bi završili fakultete i stekli neka akademska zvanja. U svom procesu školovanja je imao nekog profesora koji je mučio studente, tako se i on sam sa njim namučio, pa zbog toga mora to nekome „vratiti“. Sličnih primjera je mnogo.
Na veliku žalost, takvi slučajevi nisu samo kod onih koji se ne pridržavaju islamskog kodeksa ponašanja, nego sličnih ponašanja imamo i kod vjerničke populacije koja se trudi svoj život uskladiti s islamskim normama. Međutim, te stvari su jače od njihovog nastojanja da svoje ponašanje u potpunosti usklade s islamskim bontonom. Ali to svakako ne znači da se takve stvari trebaju prešutjeti i ne govoriti o njima. I to zbog toga što takva vrsta ponašanja nastavlja put prenošenja tog virusa. Obično onaj na kome je vršeno nasilje to radi drugima i tako se bolest nasilnog ponašanja prenosi s jedne osobe na drugu.
Ako govorimo o muslimanskoj zajednici i društvenom aktivizmu, takva pojava unosi veliki nered u međuljudske odnose. Društveni aktivizam je u većini slučajeva volonterskog karaktera, pa vrlo malo nedostaje volonterima da izgube volju za aktivizmom, jer su svakako tu u svoje slobodno vrijeme želeći da ga što korisnije iskoriste, a svakako da je rad za opštu korist nešto što ambiciozne ljude ispunjava pozitivnom energijom. Međutim, ako se tu nađu osobe koje ih počinju umarati svojim bespotrebnim komplikovanjima, i društevni aktivizam pretvaraju u poligon za liječenje svojih kompleksa, onda se aktivisti brzo počinju zamarati i gubi se smisao onoga što ih je u osnovi i pokrenulo. Tada počinju da traže neku zdraviju sredinu i gdje se njihov trud više cijeni i gdje mogu u potpunosti iskazati svoju kreativnost i dati svoj maksimum.
Društveni aktivizam nije nešto gdje mi trebamo da budemo cilj aktivnosti, mjesto gdje trebamo biti narcisti i sami sebe nametnuti kao projekat. Tu smo da učinimo nešto što ćemo naći na Sudnjem danu, i radovati se tome. A ne da od korisnih aktivnosti pravimo aktivnosti omalovažavanja, vrijeđanja i činjenja zuluma čestitim i vrijednim muslimana i muslimankama.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Znate li ko je muflis (bankrot)?” Ashabi odgovoriše: ”Muflis je onaj koji nema novca ni imetka”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Zaista je pravi bankrot (beskućnik) iz moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom, zekatom, a na dunjaluku je ovoga opsovao, onoga potvorio, ovoga zakinuo, onoga udario ili ubio. Pa će se svakom od njih dati od njegovih dobrih djela, a ako nestane njegovih dobrih djela, prije nego namiri ono što je dužan ljudima, onda će se uzeti od njihovih grijeha, pa će se njemu natovariti i bit će bačen u džehennemsku vatru.” (Muslim)
akos.ba
