Dubravske kukrice: Daleki predak strine Ajkune

Udala se kćerka Mumina Šoše – mlada, lijepa i marljiva djevojka, a usto još i profesorica matematike i fizike – za sina uglednog mostarskog domaćina Jusufa Hadžiburića. Nije bilo baš uobičajeno da se dubravske cure udaju za begovske sinove u Mostar, ali u ovom slučaju bješe to posve normalan izbor dvoje mladih koji su zajedno studirali i svakodnevno se družili, a pri tom se i uzajamno begenisali. Zato su, čim je Šemsa diplomirala (Hamo je to učinio nešto ranije), odlučili da svoju višegodišnju vezu krunišu brakom od kojeg su oboje očekivali obilje sreće i berićeta.

Mora se priznati da je Muminu ovaj blagoslovljeni čin pričinjavao izvjesno zadovoljstvo i čast, dok Jusufu ne bješe baš potaman. Ono jest, djevojka je u svakom pogledu bila vrijedna i na svome mjestu, ali se pribojavao zluradog podbadanja čaršije jer se nikada ranije Hadžiburići nisu ženili ”sejankama” iz Dubrava. Pa ipak je, čim je svadba hairli okončana, a mlada se snaha koliko-toliko privikla na novu kuću, pozvao u goste svog novog prijatelja i njegovu Minu, da se malo bolje upoznaju i siti napričaju, da razmjene prigodne darove i sklope istinsko i trajno prijateljstvo. Kad im se djeca vole i poštuju, što ne bi i oni postali pravi ahbabi!?

Mumin i Mina s radošću i znatiželjom prihvatiše poziv, te se jednog predvečerja, s hrpom darova u rukama, pojaviše na Jusufovim vratima. Bili su izuzetno zadovoljni i svojim novim prijateljima, i Šemsinom vidljivom srećom i razdraganošću, i zetovom uljudnošću i ozbiljnošću, a pogotovo velikom lijepom Jusufovom kućom u Cernici, i baštom punom svakojakog voća, koja se protezala sve do Neretve. Nakon temeljitog obilaska kuće i okućnice, pri čemu je Jusuf ispoljavao popriličnu dozu samozadovoljstva pa i nadmenosti (kao da mu je navrh jezika stalno bila pomisao: ”Vidiš li, goljo, što je beg i begovski imetak!?”), sjedoše za pripremljenu sofru na kojoj bješe svega i svačeg: od sogan-dolme i buredžika do hurmašica i kadaifa, a da se o raznim himberima i ne govori.

To, međutim, Jusufu ne bi dovoljno, pa sutradan sabahile, a sve zarad želje da priprostom Dubravcu pokaže svu raskoš svoga imetka, društvenog statusa i ugleda u čaršiji, krenu sa njim od dućana do dućana, od kafane do kafane, od Tepe do Starog mosta, a sa svih strana kud su hodili dopirali su pozdravi puni strahopoštovanja i uvažavanja ”Sabahajrosum, Jusuf-beže!”, ”Dobro jutro, gospodine Jusufe!” ”Uranio, visokopoštovani beže!” i sve tako. U neko doba krenuše prema Šarića haremu; hoće, veli Jusuf, da pokaže svom novom prijatelju mezare svojih slavnih predaka.

– Ovo su mi dedini bašluci; ovo babini; ono tamo nenini; a ono skroz tamo hadži Mehmedbega, izvanjeg daidže rahmetli Omer-bega Hadžiburića, kadije u Carigradu; ovo ovdje preko puta Ibrahim-bega Ulakovića, brata rahmetli nene… Vidiš, sve su to veliki, tvrdi i ukrašeni bašluci koji govore o bogatstvu i slavi naše familije. Fukara je uvijek sebi pravila male bašluke, a ugledni i bogati ljudi, spram sebe, masivne i lijepe – objašnjavao je Jusuf nadugo i naširoko, a Muminu se činilo da u barem pola Šarića haremu leže slavne kosti još slavnijih predaka porodice Hadžiburić.

Poslije te iscrpne poduke o svojim umrlim precima, Jusuf izvede prijatelja na cestu ispod harema, kadli Mumin s njezine donje strane ugleda još nekakve bašluke, a među njima i jedno veliko turbe, nalik omanjoj kući, doduše prilično zapušteno, ali vrlo lijepo.

– Čiji je ono mezar? – upita znatiželjno.

E, ono ti je turbe Mustafe Ejubovića, zvanog Šejh Jujo. I on je pripadao našoj familiji. Bio je prvi rođak mog pra-pra-pra-dede – objasni Jusuf.

– A što mu je mezar ovako daleko od ostalih? – opet će Mumin.

– Zato što je – jetko će njegov prijatelj – bio na svoju ruku i što nije hajao za rodbinom. Družio se sa svakakvim ahmacima pa je i ukopan među njih.

Ne prođe ni mjesec dana a Jusuf-beg i njegova hanuma Saliha uzvratiše Muminu prijateljsku posjetu. Nemalo se iznenadiše kad umjesto skromne seoske kućice, kakvu su očekivali da vide, ugledaše Muminovu veliku i modernu kuću na dva sprata, sa prostranom garažom u kojoj su bili skoro nov ”mercedes”, ”tamić” i traktor, a ispred kuće plantažni vinograd i voćnjak. Jusuf se još više ibretio dok je s prijateljem razgledao unutrašnjost kuće. Sve bješe na svome mjestu, uređeno i ukusno namješteno, a neke od kućanskih aparata i uređaja koje je vidio, ni on sam nije imao.

Vodeći prijatelja sa sprata i od sobe do sobe, i Muminu, baš kao i Jusufu onomadne, navrh jezika bješe pomisao: ”Vidiš li, napuhani mostarski beže, šta sve ima jedan Dubravac!?” – ali je iz pristojnosti ne izreče.

Poslije ručka Mumin pozva prijatelja da posjete harem u kojem bijahu ukopani njegovi preci. Vidjevši lijepo uređeno, ali ipak skromno seosko groblje, Jusuf se malčice osmijehnu, što njegov prijatelj primjeti te reče:

– Ovo nam je novi harem. Nego, hajdemo mi dolje ispod njiva da ti pokažem gdje su se kopali naši daleki preci.

Kad stigoše tamo gdje je Mumin naumio, Jusaf vidje veliku skupinu stećaka, poredanih po prostranoj livadi i obraslih u gustu travu. Najviše je bilo onih masivnih i širokih u obliku sanduka ili ploče, nekoliko impozantnih sljemenika i dvije-tri krstače.

– Evo, tu leže kosti starih Dubravaca. Pod ovim kamenom, ovdje, kišom i ljudskim nemarom prilično načetim, ukopan je naš pra-pra-pra-pra-dedo Gojani Bogilo, a pod ovim do njega njegova vjerna ljuba Sisata Stamenka. Pod ovim ostalim leže članovi njihove i naše bliže i dalje rodbine.

– A čiji je onaj tamo veliki? – upita začuđeni Jusuf, gledajući u pravcu stećka pedesetak metara udaljenog od ostalih.

– E, to ti je kamen Kilavog Gogila, dalekog pretka strine Ajkune. Priča se da je i on, poput onog vašeg Juje, bio bandoglav i vazda mimo svijeta, pa se i mrtav odmetnuo od svoje najuže rodbine.

Iz knjige ”Dubravske kukrice” – fenomenologija sarkastičnog duha

Džafer Obradović

Akos.ba