Krajnje je vrijeme da Bošnjaci postanu politički pismen narod

Piše: Ermin ZEC

U konvencionalnim liberalnim demokratijama osnovni cilj demokratskih procedura jeste omogućavanje nenasilne promjene vlasti, koja se mijenja na osnovu slobodnih i redovnih izbora. Tradicionalna politička podjela na relaciji je lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih stranaka. U modernoj politici tu su i stranke nacionalnih i vjerskih manjina, stranke koje zagovaraju razvijanje ekološki održivog društva, te populističke stranke. Stranke koje formiraju vlast pretežno su slične ideološke i programske orijentacije, što omogućava stabilno funkcioniranje vlade do kraja mandata.

No, zbog Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Bosni i Hercegovini potpuno je suprotan politički sistem, čime je stvorena u političkom smislu sui generis država, koja nije ni federacija ni konfederacija, već vrsta asimetrične federacije, što se u političkoj nauci naziva konsocijacijskom demokratijom. Osnovna joj je karakteristika to što za formiranje vlasti nije dovoljno okupiti više od polovine zastupnika u državnom parlamentu, što je praktično vladavina većine, već je potrebno imati i većinu u bošnjačkom, hrvatskom i srpskom klubu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

To znači da demokratija u Bosni i Hercegovini nije vladavina većine, nego dogovor dva entiteta i tri naroda, tj. entiteti i narodi jednaki su bez obzira na njihove političke kapacitete. Takozvana dejtonska luđačka košulja ne bi bila kočnica u razvoju Bosne i Hercegovine da se politički predstavnici sva tri naroda zalažu za napredak države. Nažalost, glavna karakteristika bosanskohercegovačke političke kulture, još od Bosanskog sabora 1910. godine i formiranja prvih političkih stranaka, jeste podjela na etno-konfesionalnim osnovama, gdje bosanskohercegovački Srbi i Hrvati u većini svoju budućnost, umjesto u vlastitoj domovini, vide u političkom jedinstvu svoga naroda kroz velikodržavne projekte, a nauštrb teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Identična situacija nastavila se okončanjem agresije u dejtonskom političkom sistemu, pod čijim okriljem politički predstavnici srpskog i hrvatskog naroda nastavljaju svoje ratne politike provoditi političkim sredstvima uz direktnu i indirektnu asistenciju zvaničnog Beograda i Zagreba.

SAMI SVOJI MAJSTORI U RAZJEDINJAVANJU

U ovakvoj konstelaciji odnosa od bošnjačke politike bilo bi logično očekivati jedinstvo, odgovornost i davanje prednosti državnim interesima naspram stranačkih. Umjesto toga imamo razjedinjenost, neodgovornost prema zajednici i preferiranje ličnih, stranačkih i lokalnih interesa nad državnim. Divide et impera, odnosno “zavadi pa vladaj”, stari je rimski način širenja imperije kroz razjedinjavanje svojih protivnika.

Bošnjacima za razjedinjenost nije potreban vanjski faktor, ona je osnovni dio njihove političke kulture.

Kako drukčije objasniti to da imaju jednu stranku na svakih 23.500 stanovnika? Samo na onom prostoru FBiH u kojem dominantno žive Bošnjaci postoje četiri različite stranke socijaldemokratskog profila, a čega nema ni u onim državama koje, zbog svog geografskog položaja, imaju luksuz da budu politički heterogene. U bošnjačkom društvu političke stranke, internetski portali i privatni fakulteti niču kao gljive poslije kiše. U okolnostima političke agresije na našu zemlju to nije izraz razvijene demokratske kulture i političkog pluralizma kod Bošnjaka, nego nedostatak elementarne državotvorne svijesti, što ima svoje pogubne posljedice ne samo na njihovu političku poziciju kao naroda već i na cjelokupno društvo.

Stvaranjem novih političkih stranaka nakon svakog sukoba stranačkih frakcija slabi se unutrašnja kohezija u društvu. S obzirom na to da su te nove stranke a priori opozicione, logična posljedica toga jeste da će te stranke učiniti sve da dokažu kako u našoj državi vlada apsolutni mrak, u cilju diskvalifikacije vladajuće stranke i prikazivanja svoje političke opcije kao spasioca od prijeteće apokalipse. No, nešto čega ni sami akteri nisu svjesni jeste da to sa sobom širi nekad opravdani, ali često i neopravdani defetizam, beznađe i pesimizam na građane Bosne i Hercegovine, te ubrzava proces odlaska mladih ljudi.

Zbog prilično nerazvijene kulture dijaloga i komunikacije, političko pozicioniranje često prelazi u prepucavanje i vrijeđanje političkog protivnika, što u krajnjim slučajevima dovodi do ličnih sukoba između predsjednika političkih partija, što smo imali priliku vidjeti posljednjih godina. Ono što je posebno štetno za naše društvo jeste činjenica da svađe prelaze i u antagonizam između članova, u nekim slučajevima i glasača, što kvari međuljudske i društvene odnose u našim zajednicama.

DJELUJ LOKALNO, CIJEPAJ DRŽAVU GLOBALNO

Stranke nastale usljed ličnih sukoba sa stranačkim vrhom često su u svom političkom djelovanju ograničene na pojedine kantone, a u najgorim slučajevima na općine ili gradove. Zbog privatno-klijentelističkog karaktera i nedostatka vlastite ideologije, ove stranke bazirane su na kontroliranju javnih ili privatnih resursa, što onemogućava njihovu ekspanziju na područja na kojima nemaju svoje klijentelističke mreže. Ovo je plodno tlo za jačanje regionalnih netrpeljivosti između kantona, regija i gradova. Stranački lideri bez ustručavanja koriste i šire lokalne antagonizme između Tuzle i Sarajeva, ili Krajine i Sarajeva, za svoje sitne dnevnopolitičke interese, čime čine nemjerljivu štetu bošnjačkom društvu. Posljedice političkog atomiziranja vidimo najjasnije u političkom životu.

Očito je da osnivanje mnogobrojnih političkih partija na područjima u kojima većinski žive Bošnjaci istovremeno dovodi do slabljenja pregovaračke pozicije bošnjačkih predstavnika u vlasti, jer to omogućava srpskim i hrvatskim partijama trgovanje s učešćem u vlasti. U najgorem slučaju, ovo će dovesti do situacije da će politički predstavnici Srba i Hrvata formirati vlast s onom bošnjačkom strankom koja će najviše udovoljiti njihovim antidržavnim interesima, ako takva bude imala dovoljan broj osvojenih mandata potrebnih za koaliranje. Zakon o prebivalištu, za koji su glasali zastupnici SDP-a i SBB-a u Zastupničkom domu Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine, uklonio je između 100.000 i 200.000 povratnika iz evidencija biračkih spiskova.

Zakon o prebivalištu znatno je umanjio mogućnost da Bošnjak bude načelnik u Srebrenici i reducirao bošnjački politički utjecaj na cijelom prostoru manje administrativne jedinice. Asimetrična ustavna rješenja usvojena za vrijeme Alijanse 2001. godine stvorila su situaciju u kojoj potpredsjednici FBiH i Dom naroda FBiH imaju veće ovlasti od njihovih kolega, odnosno od institucija u manjem entitetu, u kojem Bošnjaci nemaju nikakvih mehanizama da istinski zaštite svoje vitalne nacionalne interese. Odluka opozicije da na općim izborima 2018. godine u manjem entitetu ide s vlastitom listom “proevropski blok” smanjila je kapacitet probosanskih stranaka u Narodnoj skupštini bosanskohercegovačkog entiteta RS.

Dalje, na ovim lokalnim izborima opozicione stranke ruše bošnjačko jedinstvo u Srebrenici, Višegradu, Foči, Novom Travniku, Jajcu i Velikoj Kladuši. To se, dakle, dešava u općinama gdje nejedinstvo znači dolazak negatora genocida i osuđenih ratnih zločinaca na vlast. Činjenica da mnoge novoformirane stranke djeluju na prostoru jednog kantona dovodi do situacije da u jednoj kantonalnoj skupštini imamo desetak različitih klubova. Tako kantonalne stranke postaju jezičak na vagi i izvor konstantnih nestabilnosti. Trenutno su kantoni s većinskim bošnjačkim stanovništvom, i to Unsko-sanski, Tuzlanski i Sarajevski, najnestabilnije administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini. Od toga najviše štete imaju građani tih kantona, jer vlast koja se mijenja svake godine nema dovoljno vremena da završi svoje programske ciljeve, što će na sljedećim izborima značiti da građani neće imati rezultat na osnovu kojega mogu procijeniti uspjeh ili neuspjeh vlade.

Krajnje je vrijeme da Bošnjaci postanu politički pismen narod i shvate specifičnosti okruženja u kojem žive. Oni nemaju pravo da se nastavljaju politički dijeliti sve dok su aktivne velikodržavne politike iz susjedstva. Moraju shvatiti da živimo u ratu koji se vodi političkim sredstvima. U tom ratu političke stranke su kao vojske, a glasački listići oružje. Što više Bošnjaka u domovini i dijaspori izađe na izbore, to će bošnjačka politika imati veći utjecaj u Bosni i Hercegovini, što je conditio sine qua non za njen politički i ekonomski napredak. U tom ratu nisu potrebne vojske, odnosno političke stranke koje brane samo privatne interese pojedinih gradova i kantona, već dovoljno snažne i velike vojske koje djeluju na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i brane interese cijele države. Jedino tako odbranit ćemo državu od političkih blokada i omogućiti sigurnost te daljnji ekonomski, politički i društveni napredak naše jedine domovine.

Stav.ba