Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Hisardžik, mahala starija od svog grada Prijepolja

Hisardžik, mahala starija od svog grada Prijepolja

U SJENCI KESTENOVA

Iznad njega ostaci srednjovekovne tvrđave, u daljini kanjon rijeke Mileševke. Vaktile se ovuda putovalo Carskom džadom za Dubrovnik ili Stambol.

Kada dignete pogled iznad manastira Mileševa, gdje se Tvrtko I Kotromanić još 1377. godine krunisao za kralja “Srbljem, Bosne i Primorja”, vidjećete vitku munaru podnu stare tvrđave. Upravo se tu nalazi jedna od najstarijih mahala u prijepoljskom kraju – Hisardžik. Stari zapisi govore da je tu nastalo prvo naselje, prije nego se ono spustilo u dolinu rijeke Lim i formiralo se kao Prijepolje. Iznad samog sela velelepno se uzdize srednjovjekovna tvrđava – jeringrad. Od Osmanlija, pored naziva sela, ostala je stara kaldrma koja se još samo u pojedinim djelovima starog druma nazire, kao i živopisna džamija u kojoj se nalazi jedan od najstarijih Kur’ana na Balkanu. Kur’an iz Hisardžika star je oko 400 godina.

Po pergamentu (životinjskoj koži koja je u staro doba služila za pisanje) na kome su rukom ispisane sve stranice ovog rijetkog primerka, načinu pisanja, formatu, veličini, kao i nizu drugih parametara, stručnjaci su utvrdili da ovaj Kur’an potiče s početka XVII vijeka i predstavlja pravo kaligrafsko remek dijelo.

Sama džamija je jako privlačna kako vjernicima, tako i turistima. Smještena podno prelijepe tvrđave, usred kompletne prirodne ljepote koja se može samo ovdje vidjeti ostavlja utisak kao da se nalazite u turskom zemanu. Nažalost, validnih pisanih podataka o samoj džamiji nema, osim onoga što se nalazi u “putopisima” poznatog osmanskog putopisca Evlije Čelebije. On je ovim krajem prošao davne 1664. godine i konstatovao da se tu nalazi džamija, čak je pomenuo i manju “Fatihovu džamiju” na samoj tvrđavi, u kojoj je tada imalo turskih vojnika i koja je kako i sam Čelebija kaže, vjerovatno služila za potrebe vojske.

Srednjevekovna tvrđava iznad džamije je tokom historije mijenjala svoj naziv, od Crna stijena, preko grad Mileševac, a od šezdesetih godina XV vijeka dobija naziv Kara Hisar odnosno Hisardžik, što na staroturskom jeziku znači mala tvrđavatvrđavica, utvrđenje.

Još stari Prijepoljci su znali da u Hisardžiku rađa svaka mivka (voće). Tu su sve vrste jabuka i krušaka, za neke ćete ovdje prvi put i čuti. Od “begovače” i “jeribasme”, pa sve do “takiše” i “budale”, kruške čudnog naziva a prelijepog ukusa. No, ipak, čini se, da je Hisardžik najpoznatiji po kestenju. Čak, jedan dio sela nosi naziv “Ćestenovi”, tako se ovdje tepa kestenu. Stariji pamte da se nekada u krošnjama na konjima kesten nosio do prijepoljske čaršije i drugih sandžačkih kasaba. Kažu nam: “samo Allah zna koliko su stara stabla ćestena, znamo samo da smo svi mi kao djeca odrastali u njihovom hladu”. Ideje o Hisardžiku kao autentičnom bošnjačkom etno selu, još su samo na početku. Državne i kulturne institucije još ništa ne preduzimaju kako bi zaštitili ovo blago prirode i historije, koje se krije u srcu Sandžaka.

Piše: Almir MEHONIĆ

LEGENDA

I u Hisardžik, gradić sad, šaka jada na brijegu s kulom, a nekad drmao čitavim krajem i sve u njemu, hanovi i dućani… Pa kad Turci dolazili da ga osvoje, a u njemu Jerina, u grad se sklonila s vojskom, i izvela vodu, i sve, ne da ona Turcima grada. Pa se nekakav od našije dosjetio, smjestio ljude u sanduke i na konje potovario kao robu i pred Hisardžikom stao i mokrio a malo podalje bacio bijelo čevre, Bože mili kako li se toga vakta zvao Hisardžik?… A kad Jerina ugleda odozgo s grada bijelo čevre, mislila da je sve to izmokrio i ne more biti druge nego da joj se dovede. On poručio da bi, nego ne more na goloj poljani da ostavi konje i robu na konjima, te potjeraj i konje u grad. A kad Jerina bila s njim u dušeku vojnici izašli iz sanduka, te tako. I samo tako su ga mogli osvojiti, na prijevaru…

Poslije car zatraži da Hisardžik pošalje vojske toliko i toliko, htjede dizdar da pođe s vojskom, ali ga žena vrati… šta, zar ćeš me ostaviti kod kuće samu, zar si me uzeo da ti mlada čuvam kulu a ti da se po polju izvijaš i prosipaš uzaludno svoju snagu i mladinu? Te niti ode niti posla vojske, pa ga car prokle, proklet da je dizdar i proklet da je taj grad kojim on upravlja, reče, i otada se, za vakat, u Hisardžiku rađahu samo gušalji i hadalji, sve dok im se ne pruži prilika da grijeh speru sve do kad se dadoše u potjeru za pticom što kesten odnese u drugu nahiju s’ kojom su i dan danas u zavadi, dok zimi krpe takiše, pripovjedaju priče kako ‘tica odnese kesten u tamni vilajet…

Muhamed ABDAGIĆ

(akos.ba/diwan-magazin.com)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top