Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Kratak historijski pregled razvoja nacionalnog imena kod Bošnjaka

Kratak historijski pregled razvoja nacionalnog imena kod Bošnjaka

Znaš Bošnjače nije davno bilo

Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta

Kad u našoj Bosni ponositoj

I junačkoj zemlji Hercegovoj

Od Trebinja do Brodskije vrata

Nije bilo Srba ni Hrvata

A sad se kroza svoje hire

Oba stranca ko u svome šire

Oba su nas gosta saletila

Da nam otmu najsvetije blago

Naše ime ponosno i drago

(Safvet-beg Bašagić, 1891.)

Nacionalna identifikacija, predstavlja jednu od osnovnih čovjekovih kolektivnih odrednica, koje ga određuju na polju individualnog i društvenog djelovanja. Teoretičari nacije i nacionalnog razilaze se po pitanje nastanka, prirode i karaktera same nacije pa su se tako u naučnom diskursu profilirale dvije struje u tretiranju ove problematike. Prva teza, koju zastupa Entoni Smit govori o nacionalnoj identifikaciji kao o prirodnoj društvenoj pojavi koja svoje korijene nalazi u dubokoj prošlosti dok Benedikt Anderson tretira naciju kao „zamišljenu zajednicu“ formiranu u posebnim društvenim okolnostima. Sadržinski, naciju bi smo mogli definirati kao: historijski formiranu zajednicu ljudi, nastalu na bazi zajedničkog jezika, teritorija, ekonomskog života, psioloških karakteristika i što je možda i najvažnije, prožetu sviješću o zajedničkoj nacionalnoj pripadnosti.

Nacionalno ime Bošnjaka kroz historiju, shodno političkim promjenama i kontekstima, doživljavalo je različite upotrebe i promjene. U drugoj polovini XIX stoljeća (iako su posjedovali snažnu kolektivnu svijest o posebnosti) njihov nacionalni pokret zbog specifične situacije nije bio razvijen kao kod Srba odnosno Hrvata, što će ih naposlijetku i dovesti u podređeni položaj u doba Austro-Ugarske okupacije a kasnije i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada bošnjački etnos biva izložen snažnim pritiscima i zahtjevima za kroatizacijom odnosno srbizacijom. „Bošnjaci, u procesu svoje emancipacije, susretali su se sa negativnim stavom susjednih im naroda spram njihovog prava na nacionalni identitet, kao i njhovog prava da budu u punom smislu ravnopravni”  napisao je prof. dr. Šaćir Filandra.  Međutim, svijest o zajedničkoj nacionalnoj pripadnosti nikada nije nestala bilo da se on nazivao imenima (koliko god neka od njih bila proizvod predrasuda, nerazumijevanja i nedostatka tolerancije i političke volje): Bošnjak, turčin, muhamedanac, Jugosloven, neopredjeljen, Jugosloven-neopredjeljen, Musliman i u konačnici ponovo Bošnjak. Historijske promjene nacionalnog imena oslikavaju jedino činjenicu, najblaže rečeno – netolerantnog okruženja u kome su se Bošnjaci nalazili u svojoj borbi za nacionalnu afirmaciju i priznanje.

Tretirajući problem nacionalne identifikacije i nacionalnog imena Bošnjaka suočavamo se sa činjenicom smiještanja istog u kontekste određenih historisjkih razdoblja koja su neminovno utjecala na razvoj, određivanje i imenovanje bošnjačkog identiteta. Na osnovu toga naciobnalni identitet tretiraćemo najprije kroz razdoblje srednjeg vijeka, zatim doba osmanske uprave nad Bosnom, periodu Austro-Ugarske okupacije, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativne republike Jugoslavije i na koncu period nezavisne i suverene Republike BiH.

Srednji vijek

Etnogeneza Bošnjaka, bitno određena Bosnom kao njihovom matičnom zemljom i geopolitičkim prostorom, započela je još u ranom srednjem vijeku nastanjivanjem jednog broja slavenskih plemena oko gornjeg toka rijeke Bosne. Na tom području formirala se bosanska feudalna država kao osnovni geopolitički i etnički okvir Bosne i Bošnjaka. Za vrijeme srednjovjekovne bosanske države najviše se upotrebljava termin „Bošnjani“ (nekada sa prefiksom „dobri“) koji označava podanike srednjovjekovne bosanske države. Brojni su historijski izvori koji potvrđuju ovu činjenicu. U povelji bana Stjepana II Kotromanića iz 1332. godine piše: „Ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne s dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana.” U pismu bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi iz 1461. godine navodi se: “Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioći – hrabrije će u rat iti i vojevati.” Bez obzira na svoj teritorijalni obim, srednjovjekovna Bosna je predstavljala teritorijalno-politički okvir u kome se razvijao bošnjački etnos. Presudnu ulogu u ovome razvoju su imala dva odlučujuća faktora: bosansko kraljevstvo i Crkva bosanska koja je bitno utjecala na ostvarenje bosanske državne samostalnosti ali i osobene bosanske duhovnosti.

Period osmanske vladavine

Kada govorimo o postupanju Osmanlija prema drugim narodima najvažnija odrednica njihove državne politike na ovom polju ogledala se u inkorporiranju različitih naroda, koji su sa osvajanjima ulazili u sastav Osmanske države. Osmanlije uopće nisu vodili računa o imenima tih naroda, niti su ih po toj osnovi razlikovali, niti im po toj osnovi davali mjesto u sistemu moćne države. Svak je mogao nositi ime kakvo je htio, ali to nije nikako smjelo ići na štetu države koja je bila osmanska, bez obzira da li ti narodi imali islamsku, kršćansku ili pravoslavnu vjersku odrednicu. Svi su oni ulazili u klase društva onako kako je to odgovaralo Osmanskoj Državi.  Kroz čitavo vrijeme osmaske vladavine za muslimane u Bosni  upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Carigradu oni su sebe nazivali Bošnjacima kako su ih tretirali i mnogi dokumenti Porte koji ih imenuju u različitim varijantama kao: Bošnaklar, Bošnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm – bosanski narod itd.  Istovjetan naziv, Bošnjaci, upotrebljavao se i prilikom pokreta Husejn-kapetana Gradaščevića u prepisci sa austrijskim vlastima i srbijanskim knezom Milošem. Sa druge strane, terminološki odrednica “turčin” upotrebljavala se u vjerskom smislu za Bošnjake što ih je razlikovalo od katoličkog odnosno pravoslavnog stanovništva. Ova odrednica označavala je Bošnjake samo kao pripadnike islamske ili “turske vjere”, nikako u nacionalnom smislu, što se u kasnijim vremenima značajno zloupotrebljavalo nastojeći bošnjačkom narodu osporiti njihov teritorijalni subjektivitet i pravo da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Također, bitno je napomenuti i činjenicu da su se osmanski činovnici u Bosni često pežorativno nazivali “turkušama”, rijetki su na prostoru Bosne ostajali, a oni koji bi i ostali brzo su asimilirani u domaće stanovništvo.

U drugoj polovini XIX stoljeća, pod utjecajem susjednih nacionalnih ideologija, stanje u Bosanskom ejaletu/vilajetu se bitno zaoštrava usljed ekonomskih sukoba upakovanih u ideologije nacionalnih oslobođenja. Te činjenice će bitno utjecati na budući položaj Bošnjaka, koji sa krajem osmanske vladavine u Bosni ulaze u period osporavanja nacionalne posebnosti.

Doba Austro-Ugarske okupacije

U trenutku okupacije, Monarhija nije imala nikakav zvanični koncept u vođenju nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalni i konfesionalni sukobi koju su se u Bosni i Hercegovini razvili u drugoj polovini XIX natjerali su zvanične krugove Monarhije da problem pristupe kroz održavanje ravnoteže u BiH, (izuzetak je kratak pokušaj generala Filipovića na početku okupacije u promoviranju prohrvatskog kursa) na čemu se i temeljila stabilna pozicija Monarhije u zemlji. U cilju slabljenja srpskog nacionalnog pokreta, zajednički ministar finansija Benjamin Kalay uvodi novu nacionalnu politiku koja se temeljila na osjećaju zamaljske odnosno bosanske narodnosti i pripadnosti. Ovakva politika nije uhvatila značajnog korijena zbog nacionalnih pokreta, (prvenstveno srpskog) koji su uhvatili jak korijen u zemlji. Srpski i hrvatski nacionalni program Bošnjake nisu tretirali kao posebni nacionalni entitet smatrajući da su oni Srbi ili pak Hrvati što se odrazio na jedan broj inteligencije koji prihvata ove imputirane ideologije. Sa druge strane, bošnjački narod je i dalje ostao čvrsto na uvjerenjima i stavovima nacionalne posebnosti.

Nakon okupacije 1878. godine službeno se počeo upotrebljavati termin muhamedanac (njem. Muhammedaner) za muslimane Bosne i Hercegovine. Iako je ovaj termin upotrebljavala štampa i administracija, narod ga nije prihvatio nastavljajući da upotrebljava nazive Bošnjak ili turčin odnosno musliman. Vremenom termin “Musliman” potiskuje sve druge pa tako muslimanska javnost 1900. godine otvoreno zahtjeva da se naziv muhamedanac, kao netačan i neadekvatan, izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Od tada naziv Musliman kao nacionalna odrednica postaje dominantan što je sa sobom nosilo nove problem na koje je još 1886. godine godine upozoravao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u tekstu “Što misle muhamedanci u Bosni”, riječima: “Baška je vjera, baška je narodnost!”

Period Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, prvodecembarskim aktom 1918. godine Bosna i Hercegovina i Bošnjaci ulaze u novi državno-pravni okvir pod nazivom Kraljevina SHS koji im je u samom nazivu nijekao bilo kakvu nacionalnu osobenost, priznavanjem narodnosti samo Srbima, Slovencima i Hrvatima. U novonastalim političkim okolnostima unutar bošnjačkog korpusa nastaje nekoliko političkih grupacija koje su imale različite nacionalne programe. Najutjecajnija grupacija bila je JMO, na čijem čelu je bio dr. Mehmed Spaho, koja je u svojim programskim ciljevima po pitanju nacionalne politike zagovarala stav da muslimani Bosne i Hercegovine nisu svjesni samo svog nacionalnog imena te  da to pitanje treba skinuti sa nivoa političkih rasprava. Rukovodstvo JMO zagovaralo je i jugoslovenstvo, ne kao nacionalnu orijentaciju, već kao najbolje praktičnu nacionalnu politiku koja u datim prilikama ideoloških nasrtaja sa istoka i zapada najbolje odgovara muslimanima, politiku koja je bila jedina moguća brana bujanju srpskog i hrvatskog nacionalizma. Tretirajući politički rad JMO i njenu nacionalnu programsku orjentaciju, Muhamed Filipović u knjizi “Bošnjačka politika” napisao je sljedeće: “Povijest stvaranja prve moderne političke stranke bošnjačkih muslimana, a to je bila JMO, najbolje pokazuje da su se Bošnjaci od početka procesa svoje emancipacije susretali sa negativnim stavom susjednih im naroda spram svojih prava na nacionalni identitet, kao i na priznavanje njihovog prava da budu u punom smislu ravnopravni sa svim ostalim narodima koji su svoj nacionalni razvoj u modernoj epohi počeli nešto prije ili u isto vrijeme kad i Bošnjaci”,  te je po njegovom mišljenju JMO bila “jedna vrsta azila u kojoj su se Bošnjaci jedino i mogli zaštititi od asimilacije u čekanju povoljnijih političkih strujanja.” Važno je napomenuti da je u međuratnom periodu bio jedan broj intelektualaca, školovanih prvenstveno u Beogradu ili Zagrebu koji su prihvaćali i propagirali prohrvatsku odnosno prosrpsku nacionalnu orjentaciju, međutim ovakvo izjašnjavanje nije imalo utjecaja u narodu a i broj “osviještenih” Srba odnosno Hrvata uglavnom je zavisio od političke situacije na terenu. U cilju sprečavanja ovakvih tendencija kao i sve jačih nacionalističkih nasrtaja sa istoka i sa zapada koju su od muslimana zahtjevali nacionalnu identifikaciju sa srpstvom ili hrvatstvom, JMO je propagirala ideju jugoslovenstva, ne kao nacionalnu politiku, već kao praktično sredstvo odbrane bošnjačkog korpusa od srpskih i hrvatskih nasrtaja.

Period Socijalističke federativne Republike Jugoslavije

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u proglasima KPJ Muslimani se ravnopravno spominju sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima gdje se ističe njihova narodnost pod imenom Musliman.  Ovakva nacionalna politika napuštena je nakon rata pa je tako Husaga Čišić, narodni poslanik, bivši senator i gradonačelnik Mostara protestovao u Beogradu 18. januara 1946. godine zbog činjenice da Muslimana u novom ustavu nema i pored toga što im se priznavala nacionalna posebnost u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata Bošnjacima je priznata samo etnička, ali ne i nacionalna osobenost tako da R. Čolaković piše: “U njoj (Bosni i Hercegovini A.L.) žive izmiješani Srbi i Hrvati, dijelovi davno formiranih jugoslovenskih nacija, i bosansko-hercegovački Muslimani, koji su slovenskog porijekla, ali su u većini nacionalno neopredjeljeni”te im u budućnosti treba “dati mogućnost da se slobodno nacionalno opredjele.”

Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva Bošnjaci su imali izbor da se opredijele kao pripadnici neke druge nacije ili da ostanu neopredijeljeni. Na popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji je bio 810.126 neopredjeljenih Bošnjaka. Na popisu iz 1953. godine uvedena je nova kategorija, prvenstveno za Bošnjake, “Jugosloven – neopredjeljen”. Takvih je u Jugoslaviji bilo 998.697. Godine 1961. uvedena je odrednica “Musliman u etničkom smislu”. Takvih je bilo 972.960 dok se pod kategorijom “Jugosloven – neopredjeljen” izjasnilo 265.731 Bošnjaka.

Poslije pada A. Rankovića 1966. godine, u Jugoslaviji dolazi do liberalizacije koja se ogledala u jačanju periferija, pa će tako kroz 70-e doći do priznavanja nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka. Najprije će se odustati od nacionalnog opredjeljivanja muslimana što će rezultirati saveznim ustavom 1963. godine kada će se u savezni grb dodati šesta buktinja kao simbol Muslimanskog naroda. Sve dileme u vezi toga odbačene su na 17. sjednici CK SK BiH u februaru 1968. u čijem se zaključku izričito kaže da su “Muslimani poseban narod”. Na popisu iz 1971. godine u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932. Muslimana, koji su po brojnosti činili treću naciju Jugoslavije.

Nezavisna i suverena Republika BiH

U zenitu komunističkog režima Jugoslavije, krajem 80-ih godina 20. vijeka dolazi sve više do ponovne artikulacije bošnjaštva kroz različite političke, akademske i druge rasprave. Jedan dio bošnjačke liberalne emigracije već se 60-ih godina 20. vijeka opredijelio za bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu, što su u novonastalim okolnostima pada komunističkog režima odlučno propagirali. Prilikom popisa stanovništva 1991. godine, Bošnjaci su se posljednji put izjašnjavali pod nacionalnim imenom „Musliman“. Nakon izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine dolazi do ubrzanja prirodnog procesa vraćanja historijskog nacionalnog imena Bošnjaka. Genocid, organizacija Armije BiH i herojski otpor agresoru utjecali su na sve veću upotrebu naziva Bošnjak, kao nacionalne odrednice bosanskih muslimana. Historijski proces plebiscitarno je prihvaćen na zasijedanju Drugog bošnjačkog sabora 28. Septembra 1993. godine nakon čega je naziv Bošnjak potvrđen i Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. te kao takav uvršten u ustav BiH.

mr. Ahmed Lavić

(akos.ba/abom.ba)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top