S rukom u ruci – ŠETAJTE SA SVOJIM DJETETOM!

Kroz jednostavnu svakodnevnu naviku šetanja djeca u roditeljima nalaze emocionalni oslonac i učitelja. Kod djece koja redovno šetaju poboljšava se zdravlje i školski uspjeh Nerijetko ćete čuti roditelje kako govore o vremenu koje jesu ili nisu provodili sa svojom djecom. I uvijek žale što tog zajedničkog vremena nije bilo više. “Koliko jučer sam ih vodila za ruku, a sad odoše… Na fakultet, u svijet, u svoj dom”, govore i uzdišu. A vrijeme koje provodite s djecom je dragocjeno, jednako koliko je dragocjeno i zdravlje porodice.

Dragocjeno vrijeme

Vrijeme zapravo nije novac. Novac je nešto što nagriza, uzima vrijeme, trka za novcem troši vrijeme. U svemu tome roditelji često zapostavljaju djecu, uvjereni – pogrešno! – da upravo zbog djece trče za novcem da bi im njime osigurajli egzistenciju, a počesto uvjereni i da idu ka uzvišenijem cilju – da djeci osiguraju kvalitetno obrazovanje. I čini se da nema načina da češće budu sa svojom djecom; čak i kada “otkidaju od sna” i kućne poslove obavljaju “u letu”. Dan traje samo 24 sata, a djeci bi svakoga dana trebalo posvetiti sate i sate. Cijelu drugu polovinu 20. stoljeća Američka asocijacija psihologa istraživala je značaj vremena za dobrobit porodice. Godinama se tragalo za mogućnošću da prezaposleni roditelji pruže djeci što više pažnje u što manje vremena. I našli su prikladno rješenje nadohvat ruke, u nečemu što su mnoge porodice njegovale ali što je pomalo počelo iščezavati – u porodičnim navikama i običajima. Vrijeme koje porodica provodi zajedno mora imati strukturu. Ne treba uvoditi vojničku disciplinu, ali valja znati kad se šta radi. Kada je vrijeme objedu, svi trebaju biti za stolom. Bilo bi dobro ići na spavanje uvijek u isto vrijeme, a djeci predškolskog i mlađeg školskog uzrasta tada treba čitati. Treba znati i kada se obavljaju kućni poslovi i, dakako, u njima treba učestvovati i dijete, makar tako što će složiti svoje igračke ili odjeću. U porodične navike treba uvrstiti i obavljanje molitve, posjete rodbini, posebno djedovima i nanama, izlete, okupljanja, te šetnju.

Hod ka zdravlju

Isključite televizor i kompjuter i izađite iz kuće. Ako je vedar dan i nije suviše hladno, a vaše dijete nema obaveze – šetajte s njim. Ako ste u prilici da pratite dijete do škole, činite to što češće i nastojte da ga ne vozite autom – opet šetajte! Idite s djetetom pješice u vrtić ili školu, ne samo zbog uštede goriva; imat ćete priliku upoznati druge roditelje, sredinu u kojoj dijete boravi kada nije s vama, prijatelje svoje djece. O blagodatima šetnje ljekari i zagovornici zdravog načina života neprekidno govore. Lagano hodanje je potrebno i vama i vašem djetetu. Smanjuje rizik od dijabetesa, srčanih oboljenja, a mentalnom zdravlju doprinosi na više načina. Ako dijete stekne naviku svakodnevnog hodanja od pola sata do sat vremena, manje će biti sklono debljanju. Debljina kod djece je ozbiljan problem današnjice na Zapadu, doseže razmjere epidemije, a razlog je, osim neadekvatne prehrane, nedostatak fizičke aktivnosti, prvenstveno zbog predugog sjedenja ispred računara ili televizora. Kolika je zdravstvena vrijednost šetnje u skandinavskim zemljama, očituje se i u tome što je propisuju na recept: ako se pacijent ne pridržava propisanog vremena za šetnju, smatra se da nije uzimao jedan lijek. Više nego lijek, šetnja sa djecom je preventiva.

Učionica na otvorenom

U šetnji djeca na lahak način dobijaju znanja o svijetu oko sebe – preko svog roditelja kao učitelja. Ako se šeta parkom ili van grada, dijete pita i istražuje prirodu, postaje znatiželjno, tj. želi znati o drveću, pticama, vremenu… Možda u vama ponovno probudi a u sebi podstakne želju za čitanjem. Ako ništa drugo, od vas će tražiti da mu, kada dođete kući, pronađete informacije o svemu što je vidjelo. Tokom šetnje se može razgovarati i o stvarima koje nisu u vidokrugu. Znanja stečena za vrijeme hodanja su neobično duboka, jasna i trajna. Tu su činjenicu znali pripadnici peripatetičke škole još u staroj Grčkoj i vezuju je za Aristotelovu naviku da podučava kroz šetnju sa učenicima. Savremena nauka otkrila je i zašto je to učenje učinkovito: dok se hoda, stimuliraju se određena područja u kori velikog mozga, što olakšava memoriranje podataka. Za vrijeme šetnje se razgovara, razmjenjuju se informacije, članovi porodice se upoznaju i spoznaju svijet onoga drugoga, u kojemu inače ne mogu boraviti. Majke i očevi slušaju priče o vrtiću i školi svoje djece, o tome šta djeca rade, misle, osjećaju. Djeca slušaju priče roditelja, o tome šta oni rade, misle, osjećaju. Kada roditelji i djeca hodaju skupa, oni simbolično idu jedni prema drugima, približavaju se. Pritom je važno da majke i očevi svoju djecu mlađeg uzrasta drže za ruku, što djeci pruža i stvarnu sigurnost i razvija kod njih vrlo važan osjećaj pouzdanja. Kroz jednostavnu svakodnevnu naviku šetanja, s rukom u ruci, djeca u roditeljima nalaze i emocionalni oslonac i učitelja. Valja se prisjetiti da se na starogrčkom onaj koji je vodio djecu u školu, i to za ruku, zvao pedagog.

(akos.ba/novovrijeme.ba)