Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Da mi se samo dočepati dženneta….

Da mi se samo dočepati dženneta….

Mahala, krcata kućama u kojima se jedna na drugu naslanjaju.. Na svakom ćošku se vidi stari duh bosanski. Na kraju te mahale, trošna kuća na četiri vode. Ispred kuće jorgovan, a u hladu jorgovana česma i ibrik pored nje. Pokucasmo na vrata, držeći u ruci kesu sa kahvom i šećerom. Iz unutrašnjosti se začu tihi glas. Bujrum! Otvorismo vrata a dočeka nas miris miska, na podu lijepo otkana ponjava u raznim bojama, ispod koje se začu škripa podova od naših koraka. Ulazeći prva, otvorih vrata od dnevne sobe, ili bolje rečeno soba je bila toliko mala da su se oni viši morali pogeti da bi ušli. U budžaku sjedi nana, na njoj lijepe šarene dimije, bluza roze boje i polover, na glavi lijepa bijela šamija.. A na njenom licu prepunom bora vidi se bol i tuga. Lomi ruke dok joj prilazismo, poljubi me i reče bujrum šćeri. Osjećajan insan sam u dušu i okrenula sam glavu da ne vidi suze koje su zablistale u mojim očima. Poredali smo se na šilteta u krug da bi što bolje vidjeli nanu i čuli, jer je tiho pričala. Kaže pristavi nam šćeri kahvu, da popijemo, odavno nana nije imala ovoliko musafira u svojoj kući. Ustadoh i u džezvu koja je sijala od čistoće pristavih nam kahvupa kad  provri sjedoh, a nana nastavi svoju priču. Nema nana nikog svoga, njen sav rod su musafiri koju dođu da sa njom popiju svoju kahvu.. Imala je nana tri sina ,poginuše kako mlade jabuke braneći svoj grad. Jedan poginu na Igmanu, drugi,u mahali od granate, a treći poginuo kad se branilo Sokolje. Lomi ruke a suze njeno lice kvase.. Na zidu su njihove fotografije, ko rumene jabuke ukrašavaju zid, majka ih uzme i ljubi, i traži od Boga lijepi dzennet za njih. Ima penzije koje je za njih dobila, ali ko može da nadoknadi njihove sinove. -Nema sine u tim param bereketa,odu kako su i došle, sa šejtanom. Oni da meni plate živote mojih sinova, i zar su moji sinovi ovoliko vrijedni. Sram da ih bude, moj sin da vrijedi par stotina maraka. Ne treba mi sine ništa, treba mi neko da sa mnom progovori. Stiskla me je za ruku: -Mogla sam sad snahu tvojih godina imati da mi kahvu kao ti sada napravi, da zaplače sa mnom kao što tvoje oči zadržavaju svoje suze da nana ne bi još tužnija bila. Dugo mi je milovala ruku, a ja od njene topline sam se raznježila.. Zadržali smo se jedno dva sahata, ispričali, od nane naučili mnogo dobra.. Ono što mi naumpade jeste kako smo se žalili da se sve poremetilo, kako ni zime više nisu kao nekad, ni snjegova nema. Rekla nam je tad jednu rečenicu koje se jučer sjetih: -Sinko, ne može snijeg u nebu sagnjit, past će on, mora“ Na rastanku uputila je bezbroj dova za nas, i zamolila da joj dođemo opet. Nisam joj više otišla, obećala sam i boli me to. Koliko je primjera ovakvih nana i deda koji ne traže ništa smo da sa njima popijemo kahvu. Osvrnite se oko sebe iznenadit će te se… Piše: Dženeta Selimović Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top