21. mart – Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije

Apartheid je bio sistem rasnog razdvajanja stanovništva u Južnoafričkoj Republici. Njime je stanovništvo Južnoafričke Republike bilo podijeljeno na bijelce, crnce, Indijce i “obojene” (mulate), s time da su jedino bijelci imali puna politička prava. Apartheid se počeo postepeno ukidati 1980-ih, da bi u potpunosti bio ukinut 1994. godine nakon dolaska Nelsona Mandele na vlast.

Ovaj dan Generalna skupština Ujedinjenih naroda je proglasila praznikom 1966 godine, čime je uputila poziv zajednicama širom svijeta da udvostruče svoje napore kako bi eliminisali sve oblike rasne diskriminacije.

Nažalost, rasizam i dalje potresa živote miliona ljudi širom svijeta. Ovaj dan je prilika je to da se podsjetimo i afirmiramo pravo na dostojanstveni život, život bez rasizma i diskriminacije.

Po međunarodnoj konvenciji, rasna diskriminacija znači svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje i davanje prvenstva zbog rase, boje, predaka, nacionalnoga ili etničkog porijekla sa svrhom uništavanja ili ugrožavanja priznavanja, uživanja ili vršenja, pod jednakim uslovima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom ili socijalnom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života.

Kvalitetno obrazovanje i dosljedna primjena antidiskriminacionih propisa najbolji su lijekovi za eliminaciju rasne diskriminacije, ali to je naročito teško u siromašnim društvima jer rasnoj diskriminaciji najviše pogoduje siromaštvo.

No uprkos antidiskriminatorskim zakonima činjenica je kako su rasizam i rasna diskriminacija, unatoč ogromnom napretku društva u kojem živimo, i dalje oko nas svaki dan, u raznim oblicima i sa raznim posljedicama. Jedna od vrlo čestih posljedica rasizma je ograničavanje prava pojedinca na jednakost, odnosno diskriminacija temeljem rase, boje kože, etničke pripadnosti ili nacionalnog porijekla.

Iako bi istraživanja o stavovima građana BiH pokazala kako na općenitoj razini, ne podržavaju diskriminaciju, podržavaju multikulturalizam, te ne iskazuju ksenofobične stavove, ipak u praksi i te kako marginalizirane skupine ili skupine koje se na drugačiji način oblače ili ponašaju iako ne krše ni jedan od važećih zakona u državi, bivaju diskriminirane na različite načine, te im se ne rijetko krše njihova osnovna ljudska prava.

Na ovom području mediji imaju značajnu ulogu, pogotovo kada iznose vijesti, priče i priloge o pojedinim manjinskim skupinama i kada utječu na formiranje javnog mijenja. Učinci toga mogu biti pozitivni, no jednako tako mogu i prenositi stereotipe i predrasude i poticati na diskriminaciju.
Jasno je kako je rasnu diskriminaciju moguće učinkovito suzbijati samo istodobnim korištenjem pravnih mehanizama zaštite i podizanjem nivoa svijesti i znanja o neprihvatljivosti rasističkih, ksenofobnih i ostalih stajališta.

I zapamtimo: „Rasizam nije u ljudskoj prirodi – rasizam je napuštanje ljudske prirode!“

Za Akos.ba priredila Velida Olovčić