Islamski pogled na rad i privređivanje

U prilici smo da često čujemo sljedeću rečenicu: Rad je ibadet! Da li je to doista tako? I pod kojim uslovima? Ovaj prilog malo pobliže razmatra ovu problematiku.

Rad je zakonitost života i izravno služi afirmaciji čovjekova života na Zemji. Kao takav rad je ne samo tjelesna več i duševna potreba čovjeka. Radeći čovjek svojim trudom stiče plodove kojima će prehraniti sebe i porodicu i tako zajamčiti pošten i pristojan život. To je subjektivna vrijednost rada. Objektivna vrijednost rada sastoji se u tome da čovjek radeći privređuje i donosi doprinos cjelokupnom društvu, jer plodovima njegovog rada okoristiće se i drugi. Upravo zbog toga, glavni izvor islama, Kur’an časni, na više mjesta i u različitim kontekstima spominje rad i privređivanje. Kur’an jasno ukazuje na to da svako čovjekovo djelo, čak i pomisao trebaju biti usmjereni na općekoristan interes i dobrobit čovjeka.

“I reci: -Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi vidljivi i svijet, pa će vas o onome što ste radili obavjestiti.” “Ko želi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” “Čovjekovo je samo ono što sâm uradi.”

Traženje Allahove blagodati

Kur’ani-kerim naziva ulaganje truda s ciljem postizanja (halal) zarade, veoma lijepim imenom, iz kog se može nazrijeti Allahovo zadovoljstvo. On to naziva »traženjem Allahove blagodati«, kao što vidimo u slijedećim ajetima: «A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite!«. Ajet govori o džuma-namazu koji je obligatna vjerska dužnost petkom. Zbog važnosti džume-namaza u mnogim islamskim sredinama petak je zvanično neradni dan. Međutim, to nije utemeljeno na šerijatskim dokazima, jer – kao što se navodi u ovim ajetima – raditi nije dozvoljeno za vrijeme namaza: »O vjernici, kad se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i podite na namaz«, ali zato nakon obavljenog namaza: »…po zemlji se raziđite i Allahovu blagodat tražite«.

»Ne pripisuje vam se grijeh ako (za vrijeme hadža) tražite blagodat svog Gospodara«. Ovaj ajet je, kažu komentatori Kur’ana, objavljen u vezi hadža i njime se reguliraju važni propisi vezani za ovaj temeljni islamski šart koji je dužnost svakom šerijatski sposobnom muslimanu i muslimanki, a i pored toga toga navedeni dio ajeta dozvoljava trgovinu i zarađivanje. Poruka ajeta bi, dakle, bila: Nije vam grijeh da, i za vrijeme hadža trgujete i zaradujete. Kur’an poredi, u jednom kontekstu, one koji se trude i putuju za nafakom s mudžahidima (borcima) na Allahovom putu, pa kaže: »On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji će se na Allahovom putu boriti«. Iz ovih ajeta se jasno nazire važnost koju islam posvećuje radu i privređivanju. U okviru islamskog učenja, muslimanu nije dozvoljeno da bude ovisan o drugom u smislu da bude na teret društvu, da uzima od života, a ne daje mu. Naprotiv, islam insistira na tome da se čovjek zaputi u razgranate domene ljudske egzistencije radeći, proizvodeći i aktivno dajući svoj doprinos općeljudskom razvoju i boljitku. Na taj način, i uz nepokolebljivu vjeru u Uzvišenog Stvoritelja, čovjek će izvršati funkciju svoga bivstvovanja na ovome svijetu.

Rad u hadisima i praksi Allahovog poslanika

Brojni su hadisi u kojima Allahov poslanik, s.a.v.s., usmjerava pažnju svojih sljedbenika na važnost rada, trgovine, poljoprivrede, proizvodnje i ostalih aktivnih vidova života. On lično, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je svojim životom i praksom oličenje požrtvovanosti i aktivnosti na putu postizanja halal zarade za sebe i svoju porodicu. Još u ranoj mladosti, kada je postao jetim, svojim radom je doprinosio mnogobrojnoj porodici svog amidže Ebu Taliba kod kojeg je živio čuvajući stada imućnijih Kurejševića. Kada je poodrastao počeo se baviti trgovinom, odlazeći u daleki Šam koji je od Mekke udaljen gotovo dvije hiljade kilometara. Tim poslom se bavio blizu dvadest godina. Poslanik islama je sâm radio i pozvao je sljedbenike svoga ummeta da rade i privređuju. Brojne su izreke koje kazao u tom pogledu.

Objašnjavajuci važnost činjenice da čovjek živi i hrani svoju porodicu od rada svojih ruku, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: »Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku«. (El-Buhari) Umor koji je rezultat truda koji se ulaže da bi se zaradila halal zarada je značajan faktor na putu postizanja Božijeg zadovoljstva i oprosta. U tom smislu Poslanik poručuje: »Onaj ko omrkne umoran od posla s kojim traži halal zaradu, omrkne s oproštenim grijesima«. Podstičući muslimane da se, izmedu ostalog, bave zemljoradnjom i poljoprivredom, kako u ishrani nebi bili ovisni o drugima, Muhammed, a.s., je kazao: »Svaki musliman koji nešto posije ili posadi pa se od toga nahrani ptica, čovjek ili životinja, taj čin mu se smatra sadakom«. (El-Buhari) A da bi kod svojih sljedbenika razvio ljubav prema radu i sticanju opskrbe vlastitim trudom i zalaganjem, a istovremeno im omraznuo nerad i traženje od drugog, Poslanik islama je rekao: »Da neko od vas uzme uže pa na svojim ledima donese tovar drva pa ih proda, to mu je bolje negoli da moli od ljudi, dâli mu oni nešto ili ga odbili«. (El-Buhari)

Ovaj hadis pojašnjava da je svaki posao častan sve dok je legalan i dozvoljen po islamu. To se, naravno, ne kosi sa željom i nastojanjem svakog pojedinca da radi onaj posao za koji ima potrebne kvalifikacije. Po islamskom učenju prosjačenje je veoma prezren posao. U tom pogledu Poslanik, s.a.v.s., veli: »Da znaju (oni koji prose) šta prosjacenje u sebi ima, nebi nikad niko od nekoga nešto tražio«. »Rob neće otvoriti vrata prosjačenja a da mu Allah ne otvori vrata siromaštva«. »Uzimanje sadake (zekjata) nije dozvoljeno imućnom (ganijj), snažnom i zdravom čovjeku (zu mirretin sevijj)«. U hadiskim zbirkama postoje hadisi u kojima Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava na opasnost od nerada i ljenčarenja, jer to vodi ka neimaštini i prosjačenju. U svojim dovama (el-me’surat) Poslanik je učio: »Allahumme, inni e’uzu bike mine-l-hemmi ve-l-hazen, ve e’uzu bike mine-l-‘adžzi ve-l-kesel, ve e’uzu bike mine-l-džubni ve-l-buhl, ve e’uzu bike min galebeti-d-dejni ve kahri-r-ridžal«. (Bože, ja kod Tebe tražim utočište od briga i tuge. Tebi se utječem od slabosti i lijenosti. Utječem Ti se i od kukavičluka i škrtosti. I utječem Ti se od toga da me dug savlada i da me ljudi gaze).

»Gornja ruka je bolja od donje ruke«

U jednom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: »El-jedu-l-‘ul’ja hajrun mine-l-jedi-s-sufla«, što u prijevodu na naš jezik znaci: »Gornja ruka je bolja od donje ruke«. U nastavku hadisa Poslanik kaže »da je gornja ruka ona koja daje, a donja ruka je ona koja prima«. To znači da je ona ruka koja radi i privređuje bolja od one ruke koja ne radi i koja čeka da joj se nešto udijeli. U tom kontekstu postoji jedna veoma interesantna priča vezana za dvojicu ljudi iz islamske prošlosti. Naime, jedan pobožnjak po imenu Šekik el-Belhi je krenuo na dug put s ciljem trgovine i zarade. Prije polaska oprostio se sa svojim prijateljem Ibrahimom b. Edhemom i kazao mu kako će na tom putu dugo ostati. Međutim, nije prošlo svega nekoliko dana a on se vratio. Vidjevši ga u džamiji, Ibrahim b. Edhem je zaćudeno upitao: »Zašto si se tako brzo vratio?« Šekik je odgovorio: »Na putu sam vidio jednu veoma čudnu stvar, pa sam odlučio da ne idem na put«. »Na hajr! Šta si to vidio?« – upitao je Ibrahim.

»Putujući« – započeo je Šekik svoju priču – »umorio sam se, pa sam odlučio da se odmorim u jednom pustom i neplodnom predjelu. Tu sam primjetio jednu slijepu i obogaljenu pticu, pa sam rekao u sebi: – Kako ova ptica živi na ovom zabačenom mjestu, a niti vidi niti se kreće? Nije prošlo puno vremena a doletila je druga ptica noseći onoj prvoj hranu. To se ponovilo nekoliko puta na dan. Rekao sam: – Onaj koji je opskrbio ovu nemoćnu pticu na ovakvom pustom i neplodnom mjestu, opskrbiće i mene! I onda sam odustao od puta i vratio se.« »Baš si čudan, Šekiku« – odgovorio je na to Ibrahim b. Edhem. »Zašto si prihvatio da budeš slijepa i obogaljena ptica koja živi od tude pomoći!? Zašto nisi htio da budeš ona druga ptica koja se trudi da sebi pribavi hranu, a onda pomaže slijepim i nemoćnim!? Zar ti ne znaš da je gornja ruka bolja od donje!?« Kada je čuo ove riječi Šekik je ustao i poljubio Ibrahima u ruku. Potom je rekao: »Ti si naš učitelj«, i onda se vratio svojoj trgovini i poslovanju.

Ovakvo razumijevanje uloge u životu sasvim je saglasno sa temeljnim islamskim učenjem o čovjekovom namjesništvu na Zemlji. Musliman sebe posmatra kao Allahovog namjesnika na Zemlji, čija je uloga, da izvrši Allahovu naredbu, uspostavi Njegove propise i obavi Mu dužnost robovanja na najpotpuniji način. Zato on nastoji da svaku svoju riječ, svako djelo ili pokret učini ibadetom svome Gospodaru. Ovo se potpuno slaže s ogromnim značenjem koje daje poznati ajet: «Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine«. Sa ovakvim razumijevanjem svoje uloge u životu muslimani su tokom historije pokazali fascinantne primjere rada i produktivnosti. Muslimani su, u vremenima dok su pravilno razumijevali svoju vjeru, imali dominantnu ulogu u svjetskim političkim i ekonomskim tokovima. Istaknuti bosanski intelektualac iz prve polovine dvadesetog vijeka, rahmetli Mustafa Busuladžić, je u jednom svom spisu zabilježio sljedeće:

“Povijesno je utvrđeno da su muslimanski srednjovjekovni trgovci dolazili sve do Urala, Kitaja, zatim do Švedske i Norveške, dakle dalekog sjevera, o čemu svjedoče iskopine arapsko-muslimanskog novca u skandinavskim zemljama. U svim muslimanskim zemljama, od Španjolske pa sve do Indije, cvao je trgovački i prometni život. Muslimani, piše Larice u svom djelu “Storia del commercio” (Povijest trgovine) stvoriše suvremeno trgovačko računovodstvo i proširiše upotrebu arapskih brojki i pronađoše razlomke. Od svih zemalja trgovački život je najviše cvao u Španjolskoj, Egiptu i Siriji, kao i svim sredodozemnim gradovima muslimanskih zemalja. Trgovački život se najviše od svih zemalja razvio u Damasku, gdje su se proizvodili predmeti od željeza, oružje, koža, čoha, razne vunenne i svilene tkanine koje su osvajale onovremena svjetska tržišta. Bagdad je bio na glasu radi izrade dragocjenih zlatnih i srebrenih predmeta, raznovrsnog nakita, vezova i svilenih stvari. Jemen je opet prizvodio laneno platno i glasovitu ovnujsku kožu te suho grožde koje se najviše prodavalo u Korintu (Grčka)… U Isfahanu su se radili glasoviti i skupocjeni šalovi, podsedlice, sedla, ukusno posuđe od ilovače, dok se u Širazu proizvodio ružin sok. Središte egipatske trgovine je bilo u Asuanu. Od svih sjevernoafričkih gradova trgovački život najviše procvate u Kajrovanu, dok je marokanski grad Fes bio na glasu radi proizvodnje kapa, sapuna, boja i masti. U Španjolskoj je trgovina cvala osobito u Kordovi, gdje se prerađivala koža. U Murciji se proizvodilo sukno, u Sevilji, Granadi i Almeriji svila, a papir od pamuka u Šatibi. Poznato je da su muslimanski trgovci slovili ne samo kao izvrsni poslovnici i okretni novcčri nego i geografi i putopisci, a naročito kao vjerski misionari koji su svojim znanjem i uzornim islamskim vladanjem mnogo doprinijeli širenju islama po svim zemljama. Općenito je poznato da su islam na malajskoj skupini otoka u Indoneziji proširili muslimanski trgovci s Bliskog istoka i Indije, jer na Malajski arhipelag prije toga nije nikada stupila noga muslimanskog vojnika osvajača.”

Čovjekov posao od kojeg živi je ibadet, ali pod uslovima!!

Islamski učenjaci su, razmatrajući pitanje čovjekove uloge u životu, došli do vrlo interesantnih zaključaka. Tako poznati egipatski učenjak, naš savremenik, prof. dr. Jusuf el-Karadavi, u svojoj knjizi El-‘Ibadetu fi-l-islam (Ibadet u islamu) kaže da su dunjalučki poslovi od kojih čovjek (musliman) živi i hrani svoju porodicu, ibadet. Međutim, za to imaju uslovi kojih musliman mora pridržavati, pa da bi njegov posao ili profesija imali tretman ibadeta. Ti uslovi su sljedeći: 1 – Da posao koji radi bude dozvoljen po islamskom učenju. Oni poslovi koje vjera zabranjuje, kao npr. rad s kamatom, kockom, alkoholom i tome slično nemoguće je tretirati ibadetom. Allah dž.š. je dobar i plemenit i prima samo ono što je dobro i čisto. 2 – Potrebno je da uz posao bude čist nijet; a nijet muslimana je da učini sebe i svoju porodicu neovisnim i dostantnim i da bude od koristi svojoj zajednici i ummetu. 3 – Da se posao obavi lijepo i sa preciznošću, jer Muhammed, s.a.v.s., poručuje: «Allah je propisao lijep postupak prema svakoj stvari«. (Muslim) »Allah doista voli da, kada neko od vas radi neki posao, da ga uredno i precizno obavi«. (El-Bejheki, Šu’abu-l-iman) 4 – Da se u poslu pridržava Allahovih propisa, tako da ne čini nikom zulum, da ne obmanjuje i ne vara, te da ne uzima tuđi hak.

5 – Da dunjalučki posao ne odvraća čovjeka od izvršavanja temeljnih vjerskih dužnosti, poput namaza, posta, hadža i zekjata. Allah dž.š.kaže: «O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to čine, biće izgubljeni«. A Allah dž.š. u Kur’anu hvali one ljude »… koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju…« Ukoliko se musliman pridržava ovih uslova, on je tada u stanju da čitav svoj život i rad pretvori u ibadet Allahu dž.š.

Prenosi se od Ka’ba ibn ‘Udžre da je rekao: «Prošao je pored Allahovog Poslanika neki čovjek pa su ashabi, primjetivši njegovu čvrstinu i snagu, rekli: «Allahov poslaniče, da je ovaj na Allahovom putu.«, (tj. da je u džihadu, jer to je bio najbolji ibadet kod njih). Allahov poslanik, s.a.v.s., je na to rekao: «Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu – on je na Allahovom putu! Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje – on je na Allahovom putu! Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog – on je na Allahovom putu! A ako je izišao bi se pretvarao pred drugima i oholo pokazivao svoju snagu – on je tada na šejtanskom putu!«

Rad i »dobra djela«

U Kur’anu se često spominju tzv. »el-e’amãl es-sãliha« ili »es-sãlihãt«, što je oznaka za dobra djela. Gotovo da nema nijednog mjesta u Kur’anu u kojem se spominje imãn i oni koji vjeruju, a da se paralelno s tim ne spominju i »dobra djela«. To apsolutno korespondira sa kur’anskim nastojanjem da vjernike pripremi za rad i aktivno učešće u životu na ovom svijetu. O tome kako bi muslimani trebali razumjeti vjeru i dobra djela, odnosno svoju ulogu u životu, poslužićemo se mislima istaknutog savremenog islamskog mislioca iz Egipta, rahmetli šejha Muhammeda el-Gazalija, koji kaže: »Nemoguće je uspostavljanje u društvu uspješne misije, ako su njegovi pripadnici neznalice o ovom svijetu i slabici u životu. Dobra djela koja su potrebna čini motika težaka, igla krojača, pero učenjaka, skalper liječnika, čini ih ronilac u moru, pilot u vazduhu, istraživač u svom laboratoriju, knjigovođa u svom defteru, čini ih musliman, sljedbenik Božije Objave, izvršavajući svaku stvar i čineći od nje sredstvo kojim će pomoći svoj din i doprinijeti da Allahova riječ bude gornja. (…) Doista je čudna stvar da većina muslimana, već nekoliko stoljeća, ne znaju o svemiru ništa važno spomena, i da saznjanja o njemu budu drugostepena u njihovoj ličnoj i kolektivnoj naobrazbi, i da istraživanje njegovih tajni i njegovih potencijala, kod nekih bude nevažna stvar, a kod drugih besmislica i nešto beznačajno.

U vrijeme kada su muslimani odvraćeni od studiranja i istraživanja svemira, drugi narodi su daleko otišli na tom putu i postigli ogromne rezultate, a zatim ih mobilisali u službu ideologija i filozofija konstruiranih od strane čovjeka. Ovaj raskol izmedu vjere s jedne, i kosmosa, s druge strane, islam, doista, apsolutno ne odobrava, i traži od Allahovih robova potpuno suprotan način postupanja. Obuzela me je srdžba kad sam saznao da je jedna islamska zemlja izvozila pšenicu u vrijeme kada je bila kolonija, a nakon što se osamostalila, i uzela uzde u svoje ruke, zemlja se sasušila i ispucala, i počeo je uvoz iz inozemstva!! Osjetio sam sramotu i stid brojeći industrijske proizvode zemlje, ne našavši među prvih deset, ni medu drugih deset, nijednu muslimansku zemlju. A poznato je da je Japan počeo svoju obnovu prije jednog vijeka, otprilike, a islamski narodi započeli su svoj preporod u isto vrijeme. Japan je danas stigao do atoma a mi smo (za)ostali. Šta je razlog tome? Vjerovatno truhlost političke atmosfere ima svoj veliki udio. Međutim, truhlost u domenu naobrazbe ima, po mom mišljenju, veći udio«.

Autor: hfz dr Safvet Halilović

(akos.ba/novihorizonti.ba)