Zlatno polje – monografija o Nevesinju koja uspostavlja veze sa zavičajem
Piše: Salem ef. Dedović, muftija mostarski
Na prostoru Hercegovine ogleda se prisustvo bogate materijalne kulture Bošnjaka u različitim raskošnim oblicima graditeljskog umijeća i umjetničkog izraza koju nalazimo u gradnji čudesnih mostova, musafirhana, bazara, saraja (dvorova), kuća za stanovanje, dućana, šadrvana, da bi taj duh vrhunac predanosti ideji Lijepog pokazao u gradnji džamija, medresa, mekteba, tekija i turbeta. Svi ti grandiozni graditeljski poduhvati poticali su stvaralački duh našeg ovdašnjeg čovjeka da ostavlja i tragove nematerijalne kulture, koje nalazimo u naučnim djelima, književnim opusima, prozi i poeziji, kaligrafskoj umjetnosti, te u izuzetno bogatoj usmenoj lirskoj i epskoj tradiciji Bošnjaka.
Svi ti oblici ljudskog duha i stvaralaštva još su nedovoljno istraženi i nove generacije nemaju informacije i saznanja o tome koliko su njihovi preci ostavili traga na tom planu nematerijalne duhovne kulture. Ovaj naš prostor u brojnim historijskim epohama i kontekstima našao se pred stvarnošću ratova i svih surovosti i brutalnosti koje su oni donijeli, a čije su posljedice po naš narod i naše izuzetno bogato kulturno-historijsko i sakralno naslijeđe bile strahovito teške i ogledale su se u ubijanju, rušenju, razaranju, etničkom čišćenju i protjerivanju do potpunog istrebljenja u brojnim slučajevima.
Pisana riječ, iako bliska i svojstvena ovdašnjem čovjeku, koji nije nevješt pripovjedač i kazivač – naprotiv, ovaj prostor pitomog bosanskohercegovačkog juga izvorište je i središte bosanskohercegovačke pismenosti još od srednjeg vijeka – nije dovoljno pratila sva ta stradanja našeg naroda i njegove bogate baštine, koju je stoljećima stvarao na širokom prostoru Hercegovine. Stoga nam se čini dragocjenim da imamo pred sobom monografiju kao trajni zapis koji pokušava sabrati na jedno mjesto segmente materijalne i duhovne kulture Bošnjaka Nevesinja, a koji se odnose na vjerske objekte (džamije, mektebe, hareme, vakufsku imovinu) i posebno vjersku inteligenciju – alime, znane i neznane nam brojne pregaoce čiji su korijeni iz tog kraja, ili su, pak, svojom službom bili vezani za taj kraj.
Hasan Eminović pred sobom je imao težak zadatak, nimalo jednostavan, ali kao dijete tog bajkovitog kraja, u kojem je ponikao i iz kojeg je ponio ljubav prema zavičaju i jeziku, svojim će književnim i pjesničkim darom i novinsko-istraživačkom znatiželjom i radoznalošću hrabro krčiti put kroz rasutu arhivsku građu, pisane neobjavljene izvore i pamćenje onih još rijetkih živih starijih Nevesinjaca koji su mu prenijeli bogata lična i porodična predanja, a on ih revnosno tonom i fotografijom bilježio i uklapao u mozaik ove monografije. Eminović je učesnik, bilježnik, hroničar brojnih događaja u burnim vremenima stradanja, potom povratka, obnove i izgradnje naših džamija, simbola našeg identiteta na prostoru ne samo Nevesinja nego i čitave Hercegovine, što je iskustvo koje je vrijedilo objediniti i predočiti novim naraštajima kao putokaz.
Kao zaljubljenik u svoj zavičaj, bogatu kulturnu baštinu svog naroda, Eminović se može nazvati i nastavljačem djela rahmetli Hivzije Hasandedića, koga on s pijetetom i zahvalnošću u svakoj prilici spominje, ističući doprinos koji je Hasandedić dao u otkrivanju i bilježenju brojnih simbola i tragova našeg identiteta. To se odnosi i na područje Nevesinja, gdje Eminović u predstavljanju historijata nevesinjskih džamija u osnovi preuzima Hasandedićeve podatke, dopunjujući to svojim dragocjenim istraživačkim i novinskim podacima iz novijeg perioda, u kojem su one sve odreda sistemski rušene, paljene i minirane od srpskih vojnih i policijskih formacija. Dragocjena je to sada informacija i građa koju imamo objedinjenu na jednom mjestu. To nije, kako i sam autor ističe, konačna riječ jer u nauci i istraživanju nje ni nema, ali je solidna osnova za buduće istraživače da produbljuju svoja istraživanja.
Ovo djelo važno je i zbog toga što novim generacijama Bošnjaka Nevesinja rođenim daleko od njega, ili, pak, onima koji, uslijed progona, danas žive širom svijeta, daleko od Nevesinja, pomaže da uspostavljaju vezu sa zavičajem. Ta veza nije mitska ni mitološka; ona se temelji na istini i brizi da se nove generacije upoznaju, da znaju svoje korijene, da su naše naslijeđe i kultura u tom kraju s dugom tradicijom, da znaju za svoje vjerski učene ljude koji su se učenošću predstavili u brojnim kulturnim centrima različitih carstava i društveno-pravnih sistema, dajući golem naučni i općedruštveni doprinos obavljajući različite odgovorne i časne vjerske dužnosti.
Tu ćemo naći i Ibrahim-efendiju Roznamedžiju, Alija Kafi-efendiju, Sinan-kadi efendiju i više drugih istaknutih iz porodice Nevesinjac, brojne alime iz porodice Bejadi-zade (Bejazić), učene Korkute, Handže, Aličiće, Haznadareviće, Hajroviće, Kolakoviće, Šabanoviće, te alime iz porodice Čučak. Neke su porodice izumrle, neke se davno raselile iz Nevesinja, stoga će predstavljeni podaci biti dragocjeni za genealogiju – historijat rodova i porodica s područja Nevesinja. Naći ćemo tu dosta podataka, sigurno nam dosad nepoznatih, iznenaditi se koliki je učeni potencijal taj kraj dao našoj duhovnosti, kulturi, nauci i uopće široj društvenoj zajednici i koliko su u nekim porodicama bili čvrsti korijeni, a koje su bile plodni rasadnici učenih ljudi.
No, svi ranije spomenuti nepovoljni historijski konteksti i prilike ispriječit će se na putu i uveliko osiromašiti i vjerski život i mogućnost da se nastavi svijetla tradicija učenosti. To će posebno doći do izražaja u posljednjim godinama osmanlijske vladavine te nakon crnogorskih upada i ustanaka 1875, prvim godinama austrougarske vlasti, periodu Kraljevine SHS te krvavom februaru 1945. i godinama koje će uslijediti, a u kojima će se u potpunosti izmijeniti i demografska i kulturna i privredna i javna scena Nevesinja kao grada u korist onih koji su u njega došli kao tzv. oslobodioci.
Možemo slobodno reći da su to bili “oslobodioci” koji su Bošnjake Nevesinja “oslobađali” od njihovih korijena, identiteta, naslijeđa, imetka i života na kraju. Posljednja agresija, nakon kratkotrajnog predaha i obnavljanja snage, došla je da potvrdi svu brutalnost kontinuiteta politike progona, istrebljenja, rušenja i razaranja, a čije se posljedice i dan danas itekako osjećaju i odrazit će se i u sljedećim godinama, decenijama, možda i cijelom stoljeću.
Markantna ličnost iz našeg naroda na polju nauke u drugoj polovini 17. i početkom 18. stoljeća, Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, plodni pisac, učenjak, muderris i mostarski muftija, ostavio je iza sebe onu čuvenu krilaticu da “vjetar Milostivog puše iz Hercegovine i, da nije ljubavi prema rodnoj grudi, propali bi i nestali mali narodi”, koja objedinjuje u sebi puni smisao i suštinu poruke Allahovog poslanika Muhammeda, a. s., da se ljubav prema domovini i svom zavičaju ubraja u jedan dio našeg imanskog identiteta.
Cijenim da je i ovo Hasanovo djelo na tragu te ljubavi i sinovskoga žara, kako bi kazao Bašagić, i koliko god ono bilo i ostalo otvoreno za dopunu, objektivnu naučnu kritiku i ocjenu, ono popunjava jednu prazninu koja se trebala popuniti kao svjedočanstvo jednog vremena i ljudi koji su u njemu djelovali. Čestitke autoru na ostvarenju ovog istraživačkog, novinarskog i zaljubljeničkog rada u nadi i želji da će ovo poticajno štivo biti solidna podloga generacijama koje dolaze da u njemu nalaze motivaciju i snagu da čuvaju korijene svog identiteta i zavičaj svojih očeva i pradjedova.
