Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Život i običaji muslimana – Ašikovanje

Život i običaji muslimana – Ašikovanje

Ašikovanje, ah to ašikovanje! Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli i želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu – nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki podsmijeh s njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na Zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagljaj, prvi poljubac! Ima li čovjeka na Zemlji koji bi na to zaboraviti mogao?

Čim je ašikovanje idealnije i nježnije, tim je ljubav čišća i plemenitija. Ali ako je iko nesebičan, nježan i idealan ašikdžija, to je naš musliman koji ašikuje nedjelje i mjesece, a ne smije u kuću drage svoje, niti se usuđuje da svome idealu, svojoj ljubljenoj djevojci samo i ruku stisne, a kamoli da je privine na junačke grudi i da izljubi ono milo lice, one rumene usne i one plave ili crne oči koje su mu u snu i na javi u srcu i pameti.

Prije nego progovorimo o ašikovanju, da reknemo koju o momku i djevojci. Kada djevojčici bude četrnaest do petnaest godina, bude djevojkom. Sada ne smije ona više sama iz kuće, a ako ide svojoj prijateljici ili rodici, valja joj ogrnuti feredžu kao i udatoj ženi. Djevojka ne smije više u čaršiju, a ne smije ni na ona mjesta kuda mnogo svijeta hoda. Ako kuda ide, mora paziti da ide sokacima kuda najmanje svijeta prolazi. Zato, prođeš li kroz koji tihi muslimanski dio grada, moći ćeš vidjeti kako je ovdje ili ondje, bez šuma, brzim korakom prošla ženska prilika – to je djevojka koja si je pokrila lice duvakom, dugom tankom bijelom maramom, pa je skočila preko puta u komšiluk ili se žuri u rod ili svojoj prijateljici. Strogo po šerijatu, ne bi djevojka smjela u duvaku iz kuće izlaziti, ali se je već od starine uobičajilo da može pod duvakom u komšiluk ili u rod ili svojoj prijateljici, ako joj kuća nije daleko.

U Sarajevu, gdje je svijet slobodoumniji, djevojke se obično ne kriju, ali zato nećeš nikada vidjeti da bi koja hodala gologlava ili samo u fesiću kao kršćanka ili jevrejka. Na glavi joj je uvijek velika marama, koja joj često sve do tala seže. Oba kraja te marame mora ona rukom lice pregrnuti, a ako kraj nje prođe nepoznat muškarac, osobito inovjerac, treba da maramom lice jače zastre.

Djevojka je osamljena, te osim djevojke, svoje prijateljice, nema stvora na Zemlji s kojim bi mogla intimnije popričati. Sa djevojčicama ne može – ta ona je djevojka – a prijateljstvo između žene i djevojke ne može biti tako srdačno i pouzdano, kao među djevojkama, jer žene nemaju više onih misli i želja koje se roje u srcu i glavi djevojačkoj. Baš zato ne može djevojka biti bez djevojke, jer komu će se potužiti i komu tajne srca svoga otkriti ako ne djevojci, drugarici svojoj koja je jedina razumije, koja se s njom u radosti veseli i koja ju u žalosti žali i tješi, a ako ustreba suze utire. Zagonetno je to srce djevojačko, ni majka ne smije uvijek da zna šta se u njemu krije, a prijateljici se to otkriti mora. Radi toga su djevojke često zajedno i jedna bez druge tako rekuć ni živjeti ne može. Kada se sastanu pripovjedaju si tajne što ih samo one smiju znati, ili pjevaju i igraju kolo, ili se na ljuljačkama ljuljaju, ili se kako drukčije zabavljaju.

Muslimanske su djevojke obično vrlo lijepe, jer ne moraju raditi teških poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kućne poslove, pa kako da ne budu lijepe! Žive trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave.  

Ali ako su djevojke lijepe, kršni su i momci, pak ćeš među bosanskim muslimanima naći upravo krasnih ljudi. Je li, dakle, čudo da i djevojka zavoli takova majčina sina i da nastoji da bude što ljepša, da mu omili i da mu srce osvoji?!

Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnećenja i u svatovima. Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženje braće, a momci sami. Dok se komuša djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga, nastavlja se prvo: šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju. Jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesmu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva neka se vidi da i oni znaju pjevati.

Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti.  Momci nose svojim djevojkama, a osobito ako su s njima dulje vremena ašikovali, razne darove, kao smokve, partokole, naranče, limunove, rezaćije, grožđice i drugo koješta. Djevojke opet daju momcima kite cvijeća, gurabije, ječerme, čevrme i jabuke. Darove daju jedan drugomu ili iz ruke u ruku, ili ih šalju po kakvome djetetu ili staroj neni, koja će kraj dara i kakovu poruku donijeti. Kada momak sa djevojkom dugo ašikuje, pa se vrlo vole ili ako su si već i riječ zadali te se smatraju kao svoji, dolazi joj on ne samo petkom nego i u druge dane na ašikovanje, ali u kuću ne smije dok nije djevojke vjenčao.

 

Izvor: Život i običaji muslimana

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top