Zelena planeta: Nasljedstvo ili amanet?

Konzumerizam je važan faktor zanemarivanja životne sredine. Tehnologija je, u naše vrijeme, oskrnavila prirodu i omogućila nemoralnu kontrolu čovjeka nad životnom sredinom i prirodom. Umjesto da odgovorno upravlja prirodom, čovjek se pobunio protiv nje, što ima nesretne posljedice. A njeno je očuvanje potrebno iz više razloga od kojih navodimo najznačanije.

Amanet za našu djecu

Priroda nije nasljedstvo naših očeva, već amanet naše djece. Zato se prema prirodi ne smijemo odnositi kako želimo te moramo biti dobri čuvari amaneta za buduće generacije.

Bog je stvorio Zemlju za sve generacije bez obzira na spol, vjerovanje i doba u kom se živi: “A Zemlju je za stvorenja razastro“(ajet 10, sura Er-Rahman).

Sprečavanje ratnog huškanja

Platon ima teoriju po kojoj su svađe u svijetu oko malog dobra i da nema svađa oko velikog dobra. Kada mi štetimo životnoj sredini, zapravo smanjujemo ovo dobro budućim generacijama.

To znači da će uništavanjem životne sredine, čovjek prenijeti rat i svađe u budućnost, u kojima budući naraštaji nisu imali nikakva korijena niti uplitanja.

Konfrontacija s prirodom

U religijama se priroda spominje kao jedan od načina spoznaje Boga. (ekstrovertna spoznaja). Kada neko uništava manifestaciju spoznaje Boga, on je na neki način krenuo u rat s Bogom, a rat s prirodom je rat protiv Boga.

Priroda je manifestacija istine i putem našeg razuma možemo primiti slike stvaranja i spoznati veličinu Stvoritelja i zahvalu Njemu.

Pogled religija na očuvanje životne sredine

Postoje dva važna gledišta kada je u pitanju pogled religije na životnu sredinu.

Prvo gledište, koje je po našem mišljenju netačno, podrazumijeva da je religija uzrok krize životne sredine. Ovo gledište smatra religiju glavnim uzrokom uništenja životne sredine i kaže da religija ovaj svijet smatra prolazom ka onom svijetu i zbog toga ne posmatra ovaj svijet pravim zavičajem te mu daje osjećaj beskućništva.

Kao odgovor, treba reći kamo sreće da su ljudi postupali po ovom savjetu i da su ovaj svijet smatrali prolazom nakon kojeg će odgovarati pred Bogom za svoja djela. No oni ljudi koji sada misle suprotno i zamišljaju da će živjeti vječno sebi dopuštaju svaku vrstu napada na prirodu. U osnovi, nanošenje štete životnoj sredini jeste zbog apsolutnog očuvanja ljudskog posjedovanja, a religija ima moć da moralnim učenjima o prirodi odgoji čovjeka da bude predan. Drugo gledište je da religija prirodu smatra potčinjenom čovjeku i ostavlja mu odriješene ruke glede bilo kakvog korištenja prirode. Religijska učenja su suprotna ovom gledištu.

Religija govori čovjeku da treba pravilno koristiti prirodu i biti zadovoljan s tim. Rastrošnost na Zemlji uzrokuje da čovjek nanosi štetu životnoj sredini.

Čovjek je dio svijeta

U religijskim tekstovima Uzvišeni Bog uvijek iznova poziva čovjeka na razmišljanje o stvaranju nebesa i Zemlje i ukazuje na nekoliko ključnih stvari. Jedna je da Bog kaže kako nijedno stvorenje, bilo živo ili neživo, nije stvoreno uzalud i besmisleno, a druga je stvar da se kompletno stvaranje bazira na jasnom redu i mjeri. Dakle, stvaranje svijeta je svrhovito i stvoren je okviru načela koristi.

Stoga, u bavljenju kategorijom životne sredine i prirode trebamo imati na umu prvo da nema beskorisnih niti besmislenih živih i neživih bića te da ne smijemo sebi dopustiti da ih uništavamo, i drugo, da se trebamo suzdržavati od poduzimanja radnji koje uništavaju ovaj sklad i integritet prirode.

Jedno od učenja islama u vezi sa životnom sredinom je da je čovjek i sam dio životne sredine i prirode i ne trebamo smatrati da je čovjek neovisan i odvojen od životne sredine. Sve religije ističu čistoću i očuvanje životne sredine. Niti jedna religija ne podstiče čovjeka na uništavanje.

Čovjek je dio svijeta i ne treba misliti da je postao vlasnik svijeta, a ako bude tako razmišljao, nanijet će ozbiljnu štetu životnoj sredini. Ako se čovjek povinuje vjerskom pravilu po kom je dio stvorenog svijeta, nikada sebi neće dozvoliti da uništava.

(Abuzar Ebrahimi Torkaman/IIN Preporod)