Zašto smo “Mi” i “Oni”?

Islam je, kaže se često, telerantna religija. Zašto su onda mnogi muslimani razvili grub “mi i oni” stav?

Ljudi koji nemaju problem da pomažu svojim komšijama ili slave praznike sa svojom porodicom ili da rade volonterske poslove u zajednici, postanu muslimani, te onda misle da mogu da nemaju nikakve veze sa “onim” ljudima s kojima su se slobodno družili samo nekoliko dana ili sedmica prije.

Pored toga, muslimani često druge oslovljavaju kao “kafiri” (nemuslimani) i izgovaraju to kao da pljuju, kao da je to vulgarna riječ. Čemu ovo vodi?

Kao i uobičajeno, ovdje nije problem u islamu nego u shvatanju i razumijevanju islama od strane ljudi.

Muslimani su živjeli među nemuslimanima od samog početka objave. Ponekad su muslimani bili ti koji su vladali, ponekad i ne. Osamnaest godina nakon smrti Poslanika, a.s., muslimani predvođeni Sa`d ibn Ebi Vakkasaom plovili su do istočne obale Kine i tražili dozvolu od tamošnjeg vladara da se nastane i naprave džamiju, koja tamo stoji i dan danas. (Islam u Kini – Yusuf Abdur Rahman)

Nije im smetalo da žive među nemusimanima. Iz navedenog možemo vidjeti da se pitanja s kojima se suočava nevladajuća muslimanska manjina nisu tek pojavila, a takođe se treba prisjetiti da su muslimani čak i kada su bili vladari često bili u manjini.

Mnogi muslimani danas, pa čak i oni koji su odrasli u multietničkim sredinama, imaju problem u odnosu sa “drugima”, bili oni nemuslimani ili muslimani koji imaju različito mišljenje ili stav po pitanju određenih stvari ili su pak sljedbenici druge fikhske škole.

Ali, ustvari, islam nas uči toleranciji prema drugima i prihvatanju postojanja razlika među nama. Stvaranje ljudi različitih boja kože i jezika je jedan od znakova Allahove, dž.š., moći. Superiornost ne dolazi od nečije boje kože ili plemena kojem pripada, nego od ponašanja i vladanja.

“I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju.” (30:22)

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (49:13)

I u svom govoru na oproštajnom hadždžu, Poslanik Muhammed, a.s., je rekao:

“Svi muslimani su međusobno braća. Svi ste jednaki. Niko nema superiornost u odnosu na drugoga osim kada se radi o pobožnosti i dobrim djelima.”

Prema tome, ne trebamo gajiti lični stav da smo bolji od drugih i ne smijemo biti netolerantni prema njihovom mišljenju. U hadisu i ranijoj historiji islama, postoje mnogi primjeri u razlikama mišljenja među muslimanima, ali ih to nije spriječilo da žive zajedno u miru i da međusobno sarađuju.

I nikada ne smijemo zaboraviti da nam je dužnost da budemo ljubazni I prevedni prema svima onima koji se ne bore protiv nas.

Jedne prilike je Esma bint Edu-Bekr bila posjedena u Medini od svoje paganske majke i djeda u periodu kada su Kurejšije Mekke imali mirovni sporazum sa muslimanima. Upitala je Poslanika, a.s., da li bi se trebala odnositi prema svojoj majci ljubazno i bilo joj je rečeno, “Da”. Nakon ovog događaja objavljen je ajet:

“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.” (60:8)

Naše komšije su još uvijek naše komšije; naša familija je još uvijek naša familija. Iako ne dijele našu vjeru s nama, oni i dalje zaslužuju naše poštovanje i ljubaznost. Postoje mnogi hadisi koji govore o odnosima prema komšijama, ali ni jedan od njih ne govori da se oni odnose samo na komšije muslimane.

Aiša, r.a., prenosi: Čula sam Allahovog Poslanika, a.s., da je rekao:
‘Džibril mi je neprestano preporučivao komšiju (pažnju prema komšiji) da sam pomislio kako će ga učiniti nasljednikom.“ (Buhari, 6014)

Tolerancija znači da prihvatiš da ljudi imaju drugačije ideje, uvjerenja, vrijednosti i običaje.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi:
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komšiju! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ugosti (počasti) svoga gosta!” (Buhari, 6475)

U dva Sahiha prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhisselam, rekao: “Neka niko od vas ne brani komšiji da ukuca drvenu dasku na svome zidu.” (Buhari, 5/110., Muslim, 1609)

Tolerancija znači da prihvataš da ljudi imaju druge ideje, uvjerenja, vrijednosti i običaje. To ne znači da se slažemo sa onima koji se razlikuju od nas, već da im jednostavno dozvolimo i damo pravo da se ne slažu s nama. Ovakva tolerancija mora biti zastupljena na svim nivoima: individualno, grupno i na državnom nivou.

Tolerancija podržava ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturološki pluralizam), kao i zakon. Ako bi svako morao da misli i ponaša se kao mi, onda ne bi postojala ljudska prava. U Kur’anu Uzvišeni kaže:

“Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati, i ne dozvoli, nikako, da se s tobom o tome raspravljaju. Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uistinu, na Pravome putu. A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: “Allah dobro zna ono što vi radite!” Allah će vam na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se razilazite.” (22:67-9)

Tolerancija prema drugima znači da ne smijemo skrnaviti ili razarati sveta mjesta nemuslimana, niti trebamo zabraniti ili ometati vjerske rituale nemuslimana. I, naravno, to također znači da očekujemo isti tretman od strane nemuslimana. Štaviše, trebamo dozvoliti nemuslimanima da ulaze i posjećuju naše džamije (izuzev harema u Mekki) sa opravdanim razlogom – da rade opravke, da uče o islamu, da piju vodu – dok se oblače skromno i propisno i ne donose ništa što će kršiti pravila posjete svetom mjestu.

Trebamo voditi dijalog sa nemuslimanima, posebno sa našim komšijama, kako bismo bolje razumjeli jedni druge, sa posebnim akcentom na ono što zajedno dijelimo. Ni u kom slučaju takav dijalog ne treba da nas dovede do bilo kakvih ustupka naše vjere ili negiranju nekog aspekta islama. Ali kod formiranja zatvorene enklave i odbijanja interakcije i dijaloga sa nemuslimanima, ostajemo strani drugima i tako povećavamo šanse da budemo žrtve predrasuda.

Nama muslimanima je naređeno da unaprjeđujemo društvo u kojem živimo, da uživamo u dobru i zabranjujemo zlo. Nije dovoljno da to činimo samo među nama. Moramo biti aktivni članovi našeg društva, ne samo da ostvarujemo vlastita prava, nego da doprinosimo da dominira pravda.

Ne trebamo kriti naš islam, nego ga trebamo ponosno nositi sa sobom kao baklju ma gdje se nalazili I ukazati drugima da smo vođeni njegovim principima. Naše učešće u društvu ne mora imati oblik političkog angažmana – pogotovo za one koji su još uvijek “gadljivi ” na tu temu.

Kada se prikuče praznici krajem godine, mnogi muslimani pitaju da li mogu slaviti ili davati poklone svojim nemuslimanskima kolegama, prijateljima ili članovima porodice. Neki pitaju da li mogu reći “Sretan Božić!” Ili “Sretna Hanuka!” drugima. U svakom slučaju, možemo im zaželiti sretan praznik.

Dokle god se alkohol i zabranjene stvari ne serviraju, dokle god nema izričito aktivnosti koje se sukobe sa islamskim principima, dokle god je slavlje sekularno a ne religijsko, nema prepreke da se u tim situacijama pridružimo takvom slavlju.

Međutim, ako takva okupljanja sadrže haram stvari kao sto je hrana ili piće, naše posjete se mogu odviti mimo tih praznika. Uostalom, to je naša familija koji zaslužuju ljubav i respekt s naše strane, podrazumijevaći da nisu protiv naše pripadnosti islamu.

Ako promijenimo svoj odnos prema “drugima” i naučimo da razmišljamo o njima ne kao nemuslimanima nego kao drugovima sugrađanima i ljudima, to će biti naš prvi korak ka boljem razumijevanju sa obje strane.

Izvor: onislam.net

Za Akos.bA preveo: E.O