Žao nam ih je, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.
 

Piše: Andrej Nikolaidis

Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad i u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoti i nevinosti svijeta, jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću?

Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo –  sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito.

Čudovišni stroj

Jeste li vjerovali u to?

Pitam, jer ja jesam.

Kasnije, naravno, shvatimo da je svijet čudovišni stroj koji ne pokreću patuljci, nego pohlepa, nepravda i moć, da srce industrijske proizvodnje ne kuca u ritmu ruskih kompozitora, nego su to paklenski ritmovi, koji rađaju plamen što ga tvornički dimnjaci, strašni kao zmajevi iz priča o davnim vremenima, bljuju u nebo.   

Kada se odrasli ljudi ponašaju kao da sve one stvari koje svakodnevno koriste, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, ne stvaraju ljudi, sa svojim jedinstvenim licima, imenima, porodicama, mukama i nadama, nego nevidljivi patuljci – nije to svar infantilnosti, nego cinizma.

Neko odvozi smeće, čisti ulice i razgrće snijeg. Neko kopa rudu bez koje ne bi bilo energije bez koje, opet, ne bi radio televizor koji smo upalili i čuli da su u Raspotočju stradali rudari.

Tragedija nikada ne stiže nenajavljena. Tagedija ima fine, građanske manire. Sada, kada su rudari mrtvi, čitamo kako su njihove smrti u kopovima česte, kako se zataškavaju, kako poslove od kojih zavisi bezbjednost ljudi rade nestručni, partijski pioni. Sada smo obaviješteni kako se tragedija mogla očekivati. No sve je to kasno, odveć kasno. Današnji je čovjek kao šibica: pročita u novinama o nepravdi, to ga uznemiri, tada plane. Pa se brzo ugasi.

Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jeste, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.

Radnici su, svakako ste primijetili, nestali i iz američkih filmova. Kad ste posljednji put u holivudskom filmu vidjeli čovjeka kako nešto proizvodi rukama? Ako i prikazuju zaposlene ljude, prikazuju ih kao službenike, koji sjede u uredima, u svojim telećim boksovima. Ponekad, doduše, vidimo konobaricu ili radnika na pumpi – ugostitelje, uslužne djelatnosti, one koji opslužuju junake koji ne rade.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Rudara se sjetimo kada poginu