Zašto nam je propisan tespih/zikr?

Imam Buharija je svoje znamenito hadisko djelo Es-Sahih završio hadisom koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kojem je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Dvije riječi lahke su na jeziku (lisanu), teške na mizanu (vagi), a drage Er-Rahmanu (Milostivom Allahu): subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-azim – Slava i hvala Allahu, hvala Allahu Uzvišenom.”

U drugoj predaji, također od Ebu Hurejre, r.a., Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Ko u toku dana sto puta kaže: subhanallahi ve bi hamdihi, bit će mu pobrisani grijesi makar ih bilo poput morske pjene.”

Allahu dragi, kakvi su to grijesi koji se toliko nagomilaju i akumuliraju, pa onda u jednom trenu nestanu poput morske pjene?!

Slava Tebi, Allahu! Mi nismo u stanju izraziti hvalu Tebi. Ti si Onakav kako si Sām Sebe pohvalio.

Zato sam učinio da moja glavna briga bude stalno nastojanje da se, kroz spoznaju Allaha, što više približim Allahu, da osjetim Njegovu blizinu i prisutnost, a da istovremeno nastojim odbaciti i zanegirati sve predodžbe i slike koje su mi padale na pamet kad god bi se sjetio Allaha i kad god bih Ga spomenuo. Jer, to su samo fikcije, naivne i bezazlene ljudske slike koje su plod mog slabog i ograničenog uma, koji je stvoren da razumije i shvati ta veličanstvena značenja (a ne da ih zamišlja u bilo kojem liku), kao da ih vidi golim okom.

Kao što je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer, ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.” To znači (a Allah najbolje zna), da osjetiš Njegovu blizinu i potvrdu značenja Allahovih uzvišenih i lijepih imena bez zamišljanja slike ili lika koji se pojavljuje u našoj mašti. Stoga su islamski učenjaci rekli: ”Kakav god ti lik ili slika na um padne, znaj da to nije Allah.”

To je smisao i značenje ”tesbiha” – slavljenja i hvaljenja Allaha, tj. vjerovanje da je Allah lišen svojstava nesavršenstva (tenzih) i vjerovanje u Allahovu jedinost i jedinstvenost u odnosu na Njegove robove. On ne sliči stvorenjima, niti se može upoređivati sa njima, niti Ga ljudski umovi mogu zamisliti, kao što dolazi u ajetu: ”Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11.)

Smisao i značenje tesbiha

Tesbih se u Kur’anu spominje osamdeset i sedam puta u različitim formama.

Tako sura El-Isra’ počinje riječju: ”Subhane” – ”neka je hvaljen” -, što znači Božiju transcendenciju i apsolutnu i potpunu lišenost od svih svojstava manjkavosti, nedostataka, pogrešaka i neznanja, te potvrđivanje Allahu svojstava savršenstva, veličanstvenosti, ljepote, uzvišenosti, znanja, milosti, blagosti, plemenitosti…

Ova sura počinje tesbihom jer govori o nečemu što izlazi iz okvira svakodnevnog, uobičajenog života i ljudskih sposobnosti. Sura govori o Isra’u (noćnom putovanju) Muhammeda, s.a.v.s., iz Mekke u Bejtul-Makdis (Jeruzalem), a potom uzdizanje na najuzvišenije nebo, što je čisto Božansko djelo koje izlazi iz okvira ljudskih sposobnosti.

A sura se završava: tehlilom (riječima la ilahe illallah), tekbirom i tahmidom (el-hamdulillah) i kao da se u prvi plan žele staviti četiri riječi: subhanallah, vel-hamdulillah, ve la ilahe illallahu, vallahu ekber!

Sura se završava ajetom: ”I reci: ‘Hvaljen Allah, Koji Sebi nije uzeo djeteta i Koji u vlasti nema ortaka, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći – i hvaleći Ga veličaj!” (ve kebbirhu tekbira).(El-Isra’, 111.) Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo ove riječi, rekao je: ”Neće ti štetiti sa kojom god od njih počneš”, mada je on počinjao sa ”subhanallah”.

U Kur’anu ima sura koje počinju riječju: ”Sebbeha lillahi” (Slavljen (hvaljen) je Allah), što znači da se radi o tesbihu koji se desio, koji je bio i koji se upotpunio. Zatim, ima sura koje počinju riječima: ”Jusebbihu lillahi” (Neka je hvala Allahu), koje govore o tesbihu koji se dešava u sadašnjosti i koji traje, kao što postoji sura koja počinje riječima:”Sebbihisme rabbikel ‘ala”, (Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg!), i to je imperativ koji zahtijeva i podrazumijeva tesbih u budućnosti. Dakle, potpuni tesbih i slavljenje Allaha, obuhvata svetri vremena: prošlo, sadašnje i buduće.

Cijeli svemir je uključen u veličanje i hvaljenje Allaha, pa zašto smo se onda mi (ljudi) isključili i izdvojili i zašto ustrajavamo u svom nemaru?! A onda se čudimo što nas ubi tuga, tjeskoba, strah i očaj.

Kada je objavljen ajet: ”Fe sebbih bismi rabbikel azim – Hvali ime Gospodara tvoga Uzvišenog!”, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Učite ove riječi na ruku’u u toku namaza.” A kada je objavljen ajet: ”Sebbihisme rabbikel ‘ala – Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg!”, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Učite ove riječi na sedždi u toku namaza.” (Ahmed, Ebu Davud i Hakim)

Zbog toga se namaz ili salat naziva još i ”subhatun”, jer se u toku namaza mnogo ponavljaju riječi tesbiha u različitim oblicima.

Vrste tesbiha i zikra

Postoje dvije vrste zikra:

Prva vrsta podrazumijeva zikr koji znači negiranje, Allahu Uzvišenom, svojstava nesavršenstva, nedostataka i likova (slika) koje su plod ljudskih fantaziranja.

Druga vrsta zikra je potvrđivanje Allahu savršenstva, veličanstvenosti, veličine, slave, uzvišenosti, ljepote, plemenitosti…

Naprimjer, sura El-Ihlas sadrži tesbih i negiranje Allahu svojstava nesavršenstva: ”Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!”Ovo su veličanstvene riječi koje vjernika upozoravaju i podsjećaju na to da je Allah čist od bilo kakve sličnosti i poređenja sa stvorenjima, da Ga ljudska mašta i um ne mogu pojmiti niti zamisliti.

U ovoj suri nalazi se i potvrda u riječima: ”Allahu Ehadun” , tj. potvrda Tevhida i Allahove jedinosti, a između njih su riječi koje ih spajaju: ”Allahus-Samed” – ”Allah je Utočište svakome”, a to znači nijekanje Allahu bilo kakve sličnosti sa stvorenjima i ujedno potvrdu Njegovih svojstava savršenstva, tj. On je neovisan Sām po Sebi i niko Mu i ništa nije potrebno, a Njega svako treba.

U ljudskoj prirodi je, kada govori o nekome, ili ga opisuje, ili spominje, da u svojoj mašti stvara slike koje su rezultat usporedbe onoga o kome govori sa stvarima koje on poznaje, te izrazima i terminima koji upućuju na njih. To je nešto što je ”ugrađeno” u ljudski um i čovjek se toga teško oslobađa.

Stoga su se, u ljudskoj povijesti, dešavali i pojavljivali različiti oblici širka ili politeizma i uglavnom je taj širk bio rezultat analogije ili poređenja Stvoritelja sa stvorenjima, pokušaja Njegovog otjelovljenja, zamišljanja, slikanja, ili davanja i pripisivanja Božanskih svojstava stvorenjima, fizičkim bićima. Zato se u Kur’anu mnogo govori o Božijoj transcendenciji, svetosti i lišenosti svojstava nesavršenstva. Bog se ne može upoređivati sa stvorenjima, niti se stvorenja mogu upoređivati sa Bogom.

Stalni tesbih je upravo negacija svih tih predodžbi, slika i likova koji prolaze kroz naš um u trenutku dok govorimo ili čitamo o Allahu, dž.š. U tom smislu su i Allahove riječi u Ku’ranu:”Hvaljen neka je Allah i daleko od onoga kako Ga oni predstavljaju! Allahovi iskreni robovi nisu za to krivi.” (Es-Saffat, 159.-160.) A na drugom mjestu dolazi: ”Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (Es-Saffat, 179.-181.)    

Ovim ajetom se negira i odbacuje ljudsko opisivanje Allaha Svemogućeg, bez znanja i bez bilo kakvog dokaza koji je spomenut u nebeskim objavama, jezikom nekog od Allahovih poslanika. Svako opisivanje Boga mimo onoga što je došlo u Objavi je izmišljotina i puko nagađanje. Zato Allah u gornjem ajetu kaže: ”Illa ‘ibadellahil-muhlesin”, koji je na našem jeziku preveden kako je spomenuto:”Allahovi iskreni robovi nisu za to krivi” , a zapravo znači: ”Osim Allahovih iskrenih robova”, tj. poslanika i njihovih iskrenih sljedbenika, koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike i objave i koji govore o Allahu samo ono što su govorili Allahovi poslanici bez ikakvog prekoračenja i dodavanja.

Allah, dž.š., ima lijepa imena i svojstva savršenstva koja imaju jedinstvena značenja i koja se ne mogu porediti sa stvorenjima, i nije dozvoljeno da čovjek, na osnovu tih imena,u svojoj glavi stvara određenu sliku. Sve te slike su odbačene i ništavne, jer suštinu Allahovih lijepih imena i svojstava čovjek ne može pojmiti i dosegnuti. Međutim, ljudi, preko Allahovih lijepih imena i svojstava savršenstva, postižu i upotpunjavaju svoje vjerovanje i uvjerenje, ostvaruju pravu predodžbu o sebi, o svojim slabostima, nedostacima i stalnoj potrebi za Allahom, što ih čini poniznim i skrušenim pred Allahom.

To je, dakle, značenje tesbiha koji čovjeka spašava i izbavlja iz kriza, teškoća i nevolja, i oslobađa ga brige i tuge, kao što je spasio i oslobodio Junusa, a.s., u utrobi ribe na šta aludira ajet: ”I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale (musebbihin), sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Es-Saffat, 143.-144.)

Tesbih odagnava tugu i brigu

Tesbih oslobađa pojedinca od briga u pogledu njegove opskrbe, života, liječenja, bračnog druga, djece, posla i njegove budućnosti. A također oslobađa briga društvo ili zajednicu muslimana u pogledu njihovog razvoja, općeg napretka, preporoda i suočavanja sa životnim izazovima.

Zadaća ljudskog uma je da se bavi svemirom i rezultati njegovog djelovanja i aktivnosti u njegovom domenu jesu nevjerovatna otkrića, inovacije i uspjeh, razvoj civilizacije, ostvarivanje koristi i olakšavanje života. S druge, pak, strane, ljudski razum je, po samoj svojoj konstrukciji, u potpunosti nemoćan i nema šta da traži u oblasti nevidljivog svijeta (gajba), tako da je on nemoćan zamisliti Sudnji dan u njegovoj stvarnoj slici, kao što je nemoćan zamisliti i predočiti pravu sliku Sirat-ćuprije, Dženneta i Džehennema, te detalje tog dugog i mučnog Dana. Ali, čovjek vjernik vjeruje u sve to na osnovu onoga što je navedeno u Kur’anu i Sunnetu, a njihovu kakvoću i izgled prepušta i ostavlja Allahu, koji je rekao: ”I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-Sedžde, 17.) A Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”U Džennetu ima ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku ne može na um pasti.” Zatim: ”U Džennetu nema ništa od dunjaluka osim imena.”

Mnoge sumnje koje snalaze današnju omladinu, koje kolaju u njihovim mislima i koje iskazuju svojim jezicima, upravo su rezultat usporedbe nevidljivog (gajb) svijeta sa pojavnim i vidljivim svijetom i vjerovanja u mogućnost ljudskog uma da je u stanju predočiti i zamisliti sliku nevidljivog svijeta i Ahireta, što za posljedicu ima osjećaj proturječnosti i nesklada, te nedostatak ispravnog razumijevanja života.

Međutim, da su oni shvatili da nevidljivi svijet ima svoju svetost, svoje zakonitosti, značenja i terminologiju, i da se sve to ne može dokučiti i razumjeti dok se ne vidi, njihovo vjerovanje bi bilo oslobođeno i sigurno od svake sumnje.

Najveći stepen vjerovanja je pokoravanje i vjerovanje u ono što je Allah objavio o gajbu u Kur’anu i u ono što je o tome došlo u vjerodostojnom Sunetu.

Ja sam jedno vrijeme patio od nesanice pa mi je prijatelj rekao: ”Kad pođeš na spavanje stalno izgovaraj riječi tesbiha i ne obraćaj pažnju na broj izgovorenih riječi. Neprestano izgovaraj: subahanallah, subhanallah, sve dok se ne umoriš i dok te san ne savlada.”

Rekao sam: ”Zar nije bolje i preče učiti Kur’an?”

Odgovorio je: ”Da, ali Kur’an zahtijeva prisutnost i koncentraciju, dok je tesbih samo jedna riječ koju možeš ponavljati deset, sto, ili hiljadu puta, sve dok te san ne savlada, makar, u toku tesbiha, odlutao u maštanju i razmišljanju.”

Tada sam se sjetio slučaja čestite i iskrene vjernice, kćerke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Fatime, r.a., koja je imala potrebu za slugom ili sluškinjom, pa je Muhammed, s.a.v.s., rekao njoj i njenom čestitom suprugu, Aliji, r.a.: ”Hoćete li da vas uputim na nešto što je bolje od sluge. Kada navečer legnete u postelju izgovorite trideset i tri puta Allahu ekber, trideset i tri puta subhanallah i trideset i tri puta el-hamdulillah, to vam je bolje nego da imate slugu.” (Buharija i Muslim).

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba