Zašto mi je danas “historijski dan” u Konjicu

Kažu da je povijest ono što se zbilja desilo a historija ono što se o tom zapisalo. Ako se usaglasimo u ovoj definiciji onda je historija ono što ljudi ocijene važnim za pamćenje.

Povijest po ovom definisanju jeste istina onakva kakva jeste, jedino Bogu potpuno poznata i u njoj nema krupnih i sitnih stvari, bitnih i nebitnih, jer i oni manji i oni veći događaji prožeti su povezanošću, uzrocima i posljedicama i svaki je svakom jednako bitan u cjelini postojanja.

Historija je onda ono što ljudi procjene važnim i dostatnim da poveže tok čovječanstva kroz zabilježene događaje čiji je sadržaj dostatan da bude simbol svih drugih bliskih koji bi bili preveliki da se bilježe i pamte. Historija ima svoje zglobove, ere, kada je ljudska svijest prelamala svoje gledište o sebi i svom razvoju, ima svoje kalendare koji nas kroz historiju vode od jedne ere do druge, od jednog prelomnog događaja do drugog. Povijest uzeta kao istina je jedna historija imamo više.

Povijest uzeta kao istina može se mijenjati samo sad dok nastaje, dok se dešava, dok se historije mijenjaju, prekrajaju, jedni događaji uzdižu drugi brišu i zaboravljaju u zavisnosti od želja pobjednika i onih koji je pišu.

Povijest u ljudskoj svijesti određuje ono sad i ono što slijedi dok historiju određuje ljudsko poimanje sa određene vremenske distance. Historija stoga jeste sjećanje ili zbir sjećanja korigovan prema modelu trenutka i potreba društva koje je piše.

Kakva god bila historija na našu svijest i nas same ostavlja dubok utisak i u nama dubok trag, modelira zavisno od svog sadržaja naše misli i određuje mnoge segmente našeg života. Svaka kultura, svaki narod ima manje više izražen emotivan odnos sa historijom i njegovo danas i njegovo sutra vezani su kroz taj odnos sa njom.

I mi Bošnjaci imamo svoje historije, imamo i historije o svojim historijama, imamo historije svojih komšija o istim povijesnim događajima koje se ne poklapaju s našim historijama. Moglo bi se reći, da ovdje na Balkanu mi više živimo historiju nego sadašnjost, da nas više određuju slova historije nego slova našeg dana i nadolazećeg sutra. Iako je u srži vjerovanja izražena potreba za shvatanjem onog što se zbiljski dešava nego za onim što se o tom može ovako ili onako kazati, mi, kao da se protivimo zbilji i iz stoljeća u stoljeće, umjesto da budućnost kanališemo onako kako nam odgovara mi čekamo da ona ode u prošlost i onda je kao takvu krčmimo, slažemo i preslagujemo prema svojim željama i osjećajima.

To nas dovodi do stanja da ne živimo danas, da smo slijepi za istinske događaje i pouke koje se jedino mogu ubrati u trenutku dešavanja. To nas čini nemarnim za stvarnost i nemoćnim da od materijala budućnosti sačinimo sebi ugodno i dobro danas u novom sutra.

To nas lišava živih vođa jer im vrijednost vidimo tek kad nasele historiju, to nas lišava prisustva velikim događajima koji oplemenjuju i nose narode ka napretku, jer ih velikim vidimo tek kada minu i u historiju uđu. Takvim načinom života naša mudrost nema priliku da sazrije i djelotvornije nam pomogne od onog: Da sam, trebao sam, kako nisam…

Valja nam se mijenjati, valja nam postati svjesni sebe sad i ovdje. Pošto je historija svakako ono što će neko naše sutra reći o našem danas, zašto čekati to sutra i u njemu piti mrtvo danas, kad već danas svako od nas, u svakom ponuđenom danu može piti živo danas.

Živimo historiju i budimo njeni sudionici. naselimo svoje misli živim ljudima i živim događajima, živim sobom je ispisujmo. Umjesto stalnog boravka u svjedočanstvima života naših predaka, na krilima pouka iz njihovih života svjedočimo svojim životima. Na mezarjima naših šehida živimo živote dunjalučkih gazija, umjesto oplakivanja izgubljenih bitaka prošlosti ispisujemo historiju naše djece o nama velikim i odvažnim koracima koji će njima nuditi inspiraciju da žive još stamenije svoje danas i koračaju spremniji u svoja sutra.

Konjički vjernici se – najnoviji vakif, kao džemat

Kada je prije 9 godina postavljen kamen temeljac gradske džamije u Konjicu, cifra od 2 do 3 miliona maraka koliko je procijenjena vrijednost radova na njenoj izgradnji za ovaj grad izgledala je ogromna, prevelika. Dan po dan, želja, entuzijazam, predanost i odlučnost svih naših džematlija dovela je do toga da danas njen objekat svečano otvaramo. Hiljada po hiljada naših vakifa, marka po marka na redovnim mjesečnim sergijama po svim našim džamija, jedinstvo i vjera, sloga i dobrovoljni rad konjičkih privrednika, činjenica da vjerovatno nema nijednog domaćinstva da se nije na ovaj ili onaj način ugradilo u ovu džamiju rezultirala je na sinoćnjem mevludu očitom i vidljivom radošću i ponosom na licima okupljenih vjernika čija je brojnost pokazala i potrebu gradnje ovog objekta i riješenost da u zajedničkom djelovanju ispunjavamo i ovu i druge naše potrebe.

Bio sam i sad sam istinski sretan što nakon 450 godina ovaj naš mali grad napreduje i ima potrebu za još jednom džamijom, što je ne podiže jedan čovjek, država, institucija nego hiljade vjernika, džematlija spremnih da se odazovu potrebi vremena i potvrde na spisku velikih vakifa.

Nakon Hodaverdi Bosna-bega, Junuza-čauša, Mehmeda-čauša i drugih vakifa našeg grada koje historija bilježi konjički vjernici su u gradskoj džamiji upisali najnovijeg vakifa, sebe kao džemat i potvrdili jasnost da prolazi vrijeme bogatih pojedinaca a dolazi vrijeme složnih zajednica u čijim poredanim i čvrstim safovima budućnost lakše bira dobre imame i sretnije džematlije.

Zato je meni danas historijski dan u Konjicu. Ne zbog impozantne kvadrature same džamije i njenih pomoćnih prostorija nego zbog broja onih koji su njenu gradnju ulagali, ne jednom, nego evo devet godina uzastopno ne posustajući.

Nek nam je mubarek i hajirli ovaj dan i neka su nam mubarek i hajirli sve buduće zajedničke akcije čijim ćemo rezultatima našim potomcima kroz njihovu historiju o nama poručiti da je granica mogućnosti nečega ondje gdje se s Božijom pomoći sami osmjelimo da je postavimo.

Zato neka opseg te granice bude što veći, što ljepši što bolji, korisniji, za dobro nas, za dobro njih, za dobro svih dobrih ljudi. Danas ćemo se u velikom broju ljudi na svečanom otvorenju osjetiti pojedinačno sitnim i malim pred našim Gospodarom i dovoljno velikim da shvatimo našu snagu i naše mogućnosti koje nam je On Uzvišeni dao u jedinstvu i bereketu sloge i istrajnosti.
Danas ćemo vidjeti i koliko je naših pet-deset maraka koje smo prošlih godina spuštali na sergije naraslo i koliko su krive bile šejtanske upadice i došaptavanja kako od tog nema ništa, kako je to samo kap u nepreglednom moru potreba. Kap po kap i dokaz da kad čovjek da koliko može, kad društvo da koliko može otvaraju se i vrata Božije milosti i pomoć stiže odakle se čovjek i ne nada, baš kao što je i nama stizala od braće u vjeri sa svih strana svijeta.

Sagledajmo ovaj i sve naredne dane kao da ih čitamo u historijskim knjigama i trudimo se tu historiju i u narednim njenima stranicama ispuniti časnim primjerima i ljudskim podvizima uz zahvalu Allahu da nas je odabrao za njih!

Pogledajmo našu novu džamiju, njenu munaru, mihrab. ćurs, minber, zaronimo na sedždi čelom u šare njenog tepiha, možda je baš ona na koju spustimo glavu, naša šara, izvezena na onom našem iskrenom makar i sintom prilogu, možda baš preko nje sigurni pređemo Sirat ćupriju, ako Bog da.. a to nije malo, to je najviše čemu težimo.

Piše: Esad Bajić