Zašto iznosimo mahane drugih na vidjelo

Ko je mogao zamisliti da će doći ovakav vakat u kom će se muslimani upuštati u sve i svašta. Naprosto da nema ludosti, grijeha i prijestupa, a da negdje nećete čuti ili pročitati da su i ljudi sa muslimanskim imenima učestvovali u tome.

U ovom kratkom sadržaju osvrnuću se isključivo na našu neiskrenost jednih prema drugima, te nebrigu za potrebe drugih muslimana, uz bolesnu naviku da svakog ogovaramo i svakom iza leđa pričamo.

Žalosno je da većina naših sijela, susreta i druženja mora proći u suludoj priči o dunjalučkim interesima, uz nezabilazno klevetanje, vrijeđanje i ogovaranje drugih muslimana.

Kao da smo zaboravili ajete i hadise koji nas upozoravaju na štetnost i posljedice ogovaranja i klevete. Užasno me boli činjenica da jedno govorimo, a drugo radimo. Kao da nemamo hrabrost prići čovjeku i sa njim porazgovarati o nekom njegovom gestu koji nas čudi ili nam se ne sviđa, već brže bolje trčimo nekom trećem kako bi se sa njim ”ibretili” i razglabali o ”grijehu” i mahani onog tamo nekog muslimana koji nam se baš i ne dopada.

Ogovaramo i poznate i nepoznate. Činimo to okrutno, neljudski i svakodnevno. Zar se nismo mogli načuditi muslimanskim intelektualcima iz bosanske prijestolnice kako se nepotrebno obračunavaju preko medija, umjesto da kao vjernici, uz kafu i ”čašicu” toplog ljudskog razgovora, riješe određeni spor?

Zar se ne sjećamo predbajramskih intervjua objavljenih prije par godina u našim poznatim glasilima, u kojima teolog kome smo povjerili svoju djecu da ih naučava ispravnom islamskom vjerovanju i lijepom vjerničkom ponašanju, javno vrijeđa svog pretpostavljenog, govoreći o njemu sve najgore?

Zar se ne sjećamo ko je prvi u Bosni zajedno sa neukim džahilima i raznoraznim din-dušmanima prvi počeo vrijeđati i etiketirati muslimane šafijske i hambelijske provenijencije koji su nam, između ostalih, pripomogli da preživimo ovu posljednju agresiju?

Bio sam momčić sa 15 godina kada sam prvi put u životu iz usta i pera dvojice imama sufija čuo za nekakve vehabije. Od tada sam bježao sam ”k’o đavo od krsta” od svakog onog k’o je imao bar malo brade ili je djelovao kao hipik po svom stilu oblačenja. Dešavalo mi se da sam i polupijane umjetnike sa bradom izbjegavao misleći da su i oni vehabije.

Ja sam duboko ubjeđen, a Sudnji dan će pokazati jesam li bio u pravu, da veliki dio odgovornosti za korištenje i nametanje izmišljenog pojma (i mezheba) nekakvih vehabija (i bivši i sadašnji reis je potvrdio da takav mezheb ne postoji), snose pojedinci i grupice iz muslimanskih redova koji su zbog svog džehaleta, ifrizluka i sulude brige za pojedinim svojim bid’atima, ogovarali, potvarali i klevetali muslimane drugih pravnih škola.

Bez griže savjesti mi to i danas radimo. I dalje ogovaramo i bez ikakve potrebe i osnove pričamo o drugim odsutnim muslimanima.

Zar se ne bojimo Uzvišenog Gospodara zbog ovoga? Kad ćemo već jednom prestati negativno pričati o našim imamima i našim predvodnicima i velikodostojnicima? Kad ćemo već jednom prestati ogovarati svoje rođake, komšije i svoje prijatelje? Kad ćemo konačno ovom velikom grijehu i zlu odlučno reći: NE?

Zašto glumimo da smo prijatelji nekome, a čim čovjek okrene leđa i ode, mi o njemu počnemo pričati sve najgore?

Zašto iznosimo mahane drugih na vidjelo? Zar ne znamo da će Uzvišeni Allah pokriti na Sudnjem danu mahane svakog onoga ko bude pokrio i sakrio mahane svoga brata muslimana?

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jasno poručio onima koji su mu dolazili i negativno govorili o njegovim ashabima, da to više ne čine, jer on, s.a.v.s., želi izaći pred njih čiste savjesti i širokogrudno, ne misleći ni o kome ništa loše.

Ne dozvolimo ljudima sa kojima se družimo da u našem prisustvu ogovaraju i kleveću druge. Čuvajmo se ovog velikog zla za koji ćemo biti pitani na Sudnjem danu.

Ne vjerujmo u sve što čujemo o drugima. Volimo ljude oko sebe, sa svim njihovim vrlinama i nahanama. Mahane pokušavajmo blago i postepeno ispravljati, a vrline jasno i glasno isticati, kako bi se što veći broj drugih ljudi ugledao na njihova dobročinstva.

I molimo Uzvišenog Gospodara da nas udalji od ogovaranja i društva koje voli da ogovara!

Za Akos.ba piše: Admir Iković