Zašto današnja omladina ne želi da odraste?

Da li današnja mališani pokušavaju da izbjegnu odrastanje? Džin Tvendži, američki psiholog i autorka knjige “I-generacija: Zašto današnja super-povezana djeca rastu u manje buntovne, tolerantnije, manje sretne i potpuno nespremne odrasle”, uzrok za sve veću učestalost depresije kod mladih i otpor internet generacije prema “odraslosti” vidi prije svega u pametnim telefonima i društvenim mrežama. Njena istraživanja pokazuju da generacija koja ne pamti svijet prije interneta po pravilu ne želi da se odrekne svog ušuškanog onlajn okruženja i otisne u stvaran svijet sa svim svojim izazovima i problemima, plaćajući to svojom samostalnošću i nezavisnošću.

Međutim, antropolog Dejvid F. Lensi, autor knjige “Antropologija djetinjstva” (The Anthropology of Childhood: Cherubs, Chattel, Changelings) nudi drugačije objašnjenje ovog fenomena. On smatra da je averzija današnje omladine prema odrastanju posljedica specifičnog „transfera moći“ koji je ulogu odraslih u društvu učinio manje privlačnom.

Naime, kako on objašnjava, savremeno društvo predstavlja tzv. neontokratiju, tj, društvo u kome najviši društveni status imaju djeca. Neontokratija predstavlja izvrnutu piramidu u odnosu na hijerarhijski model na kome je počivala većina društava kroz ljudsku istoriju – gerontokratiju, tj. vladavinu starih.

Sve po zasluzi

U gerontokratiji, status i privilegije dolaze sa godinama. Stariji ljudi su poštovani i cijenjeni zbog svojih znanja i vještina, postignuća, potomstva, relativne imućnosti, socijalih veza i drugih zasluga za zajednicu koje su se nakupile sa godinama. “U skoro svim drugim društvima sem modernog, sazrijevanje, odrasla faza života pa čak i starost uživaju visok status. Tek kao odrastao muškarac ili odrasla žena sa sopstvenom djecom, postignutom karijerom u produktivnom radu i sigurnim identitetom, čovjek stiče poziciju u društvu, i tek onda drugi slušaju šta govori”, primećuje socijalni antropolog Tomas Hilan Eriksen u knjizi “Tiranija trenutka”.

“U skoro svim drugim društvima sem modernog, sazrevanje, odrasla faza života pa čak i starost uživaju visok status.“
Djeca su, s druge strane, u gerontokratiji uglavnom ignorisana, ograničavana, a često i tučena. Koriste se kao besplatna radna snaga od trenutka kada prohodaju. Njihove bazične potrebe se ispunjavaju, ali djeca ne mogu očekivati ništa više od toga. Nikoga previše ne zanima šta djeca žele i da li su sretna. Ova ne baš idilična slika djetinjstva bila je opšteprisutna u ljudskim društvima prošlosti: „Istorijski dokumenti govore da su do 19. vijeka životi djece bili manje-više isti širom planete,» piše Lansi.

Kako je recimo na našim prostorima izgledala ta « gerontokratija », opisuje ekonomista Branko Dragaš u svom tekstu «Detrijarhat » :

“Kada smo mi bili mali, djeca nisu smjela da sede za stolom za odrasle kada se ručalo. Imali smo svoje mjesto gdje smo jeli. Ja sam sjedio na drvenim škalinama iza đedovih leđa. Tek pred školu sam počeo da sjedim za stolom. Bio sam nagrađen za marljivost i zrelost. Nisam ništa pričao. Samo sam slušao i učio. Divio se pameti tih dinarskih gorštaka. Čast nam je bila da poslužujemo starije.(…) Nismo smeli da se uplićemo u razgovore odraslih. Slušali smo i čekali da nas oni nešto pitaju. Počastvovani smo bili ako bi nas neko nešto upitao.(…) Djeca su morala odmah da se uključuju u život. Morali smo da radimo i da budemo od koristi porodici. Loptu smo igrali ili predveče ili nedeljom….”

Dakle, inferioran status djece bio je formalno iskazan kroz sjedenje za zasebnim stolom (dok se ne zasluži “unaprijeđenje”), gledanje na svako obraćanje pažnje starijih na decu kao na “čast” i bespogovorno ispunjavanje zaduženja dobijenih od strane odraslih.

“Djecokratija”

Stvari stoje sasvim drugačije u neontokratriji, čiji se začeci mogu pratiti od viktorijanske ere. To je istorijski trenutak kada dolazi do razvoja srednje klase, koja na djecu prestaje da gleda kao na jedva nešto više od radne snage za iskorišćavanje. Kako piše Lensi, od statusa lako dostupnog resursa za eksploataciju, što u domaćinstvu, što na njivi, što u fabrikama, tokom poslednjih 150 godina djeca polako prerastaju u članove društva na koje se sada resursi troše. Odjeća, igračke, liječenje, obrazovanje – izračunato je da u SAD troškovi podizanja djeteta savremene internet generacije iznose oko 250.000 dolara.

“Najdrastičnije promene u statusu djece desile su se u poslednjih nekoliko decenija, tokom kojih su se najmlađi vrtoglavom brzinom popeli na vrh hijerarhijske piramide.”
Ipak, najdrastičnije promjene u statusu djece desile su se u posljednjih nekoliko decenija, tokom kojih su se najmlađi vrtoglavom brzinom popeli na vrh hijerarhijske piramide. Generacija današnjih roditelja još uvek je vaspitavana da „ne odgovara“ starijima i čekala je da se odrastanjem izbori za bolji status u društvu. „I u pogledu postignuća, imetka, sigurnosti, iskustava, garderobe, privilegije, poštovanja i društvenog života, mi smo samo mogli da očekujemo da stvari vremenom postaju bolje“, objašnjava Lansi.

Danas, međutim, posle djetinjstva nema « «boljeg», jer su djeca čim se rode – već na vrhu. Predmet su neviđene pažnje i dobijaju sve što požele, a u udovoljavanju se često odlazi u krajnost. «Djeca su postala gospodari porodica. Sve je podređeno djeci i djeci mora sve da se ugodi. Dobri roditelji su oni koji sve mogu da ispune svojoj djeci. Granice više ne postoje. Odnosno, granica je stpljenje roditelja. Djeca prva sedaju za sto, biraju šta će da jedu. Ako im se ne svidi hrana, majke spremaju novo jelo. Očevi služe kao kanta za đubre. (…) Djeca vode glavnu reč o svemu. Uče da im roditelji nisu ni potrebni. Samo kao muzička kutija za ispunjavanje želja.(…) D

Novi raspored moći u porodici deluje bajno, bar iz dječije perspektive, ali posljedica ove promjene je da njihov položaj s vremenom može samo da se pogoršava, umjesto da “stvari vremenom postaju bolje » kao što je bilo u vreme Lensijevog odrastanja.

Samim tim su se po svemu sudeći izgubili i podsticaji za marljivost i zrelost koji su nekada motivisali djecu i mlade, a to se odrazilo i na njihov sistem vrijednosti. Američki tinejdžeri, kako piše psiholog Džin Tvendži, prije pola vijeka žurili su da što prije odrastu kako bi se izborili za bolji status u društvu. Rano bi počinjali da rade i jedva su čekali da se domognu vozačke dozvole, jer su tako osvajali svoju slobodu i nezavisnost. Pažnja i poštovanje zajednice mogli su se zadobiti samo osvajanjem jednog po jednog simbola odraslosti – samostalnim životom, zaposlenjem, brakom, formiranjem porodice…

Ta vremena su prošla. Podaci sa početka 21. vijeka pokazuju da ovi koraci ka zrelosti sve manje zanimaju mlade. Toliko su zadovoljni svojim statusom u društvu, privilegijama i pažnjom koja im se ukazuje, da ne žele bilo šta da menjaju. Vozačka dozvola im ne treba jer ih roditelji voze gde god požele. Traženje posla samo je nepotreban izlazak iz zone komfora – mladi ispitanici u anketama navode da ne žele da rade jer im roditelji kupuju sve što im treba, pa nemaju motiva da se dosađuju na rutinskim poslovima, povinujući se tuđem vremenskom rasporedu i kodeksu oblačenja. Ne samo da im nije posebno stalo do odrastanja, već pokazuju i visok nivo straha od napuštanja detinjstva. Kako navodi Tvendži, u anketama su skloni da se slože sa izjavom „želio bih da se vratim u sigurnost djetinjstva“ i „najsretnije životno doba je djetinjstvo“ a ne slažu se sa izjavom „sretan sam što više nisam dete“.

Odrastanje nije lako i jednostavno. To je proces preuzimanja odgovornosti za svoj život, i podrazumeva odricanje od zavisne pozicije, od stagnacije i suštinske egzistencijalne inferiornosti. A izazovi ove tranzicije danas prevazilaze „nagrade“ koje društvo nudi zauzvrat. Iz ugla mladih, cijena odrastanja je suviše velika, a dobrobiti „odraslosti“ suviše male da bi se napor isplatio.

S druge strane, ni ostajanje pod staklenim zvonom nije dugoročna opcija, i mladi su u anketama sve više skloni da se slože sa izjavom „Moj život nije koristan“. Stvarajući udobno, bezbjedno i pretjerano udovoljavajuće okruženje za mlade, zapravo stvaramo zatvor u kome počinju da se osjećaju usamljeno i beskorisno, zaključuje Lensi: “Ne krivite internet za to što su djeca nesretna, već ga posmatrajte kao skrovište u koje su se zavukla kako ne bi morala da se suoče sa stvarnim svijetom i strmoglave se sa trona na koji smo ih postavili.“

Izvor: Politički nekorektan vodič za roditelje

akos.ba