Vrijeme je za promjene!

Ovih dana je nekoliko naših portala objavilo pozitivnu vijest da će se već od narednog petka u našem glavnom gradu omogućiti klanjanje džume-namaza svima onima koji ne mogu stići da je obave na početku njenog namaskog vakta. 
Naša vjerska zajednica će obezbjediti službeno lice koje će svakog narednog petka, nekih 40-tak minuta prije ikindije, održati hutbu i predvoditi ovaj za vjernike posebno značajan i koristan ibadet. 
S obzirom da imamo i takvih šefova, direktora i profesora kojima ništa nije sveto, te koji počesto puta i namjerno zakazuju predavanja, vježbe, Nastavnička vijeća i razne bitne sastanke upravo petkom u podne, vjernici su prinuđeni da sa razumnim ljudima iz svoje vjerske zajednice pokrenu jednu ovakvu aktivnost. 
Ovaj gest je naišao na veliki broj pozitivnih komentara, međutim, bilo je i onih koji su ovaj gest na društvenim mrežama nazivali i ”novotarijom”.
Mislim da je žalosno da ima naših ljudi koji olahko daju svoje sudove o nečemu iako, vidljivo je, nisu stručni ni kompetentni da govore o tematici bid’ata (novotarija), niti fikha uopće.
Svi oni koji hoće da budu pošteni i iskreni priznaće da se naša Islamska zajednica zaista budi i da su promjene itekako jasne i uočljive. Doduše, bilo je i vrijeme!
Mladi ljudi puni elana i želje za korisnim društvenim angažmanom, sve više dolaze do izražaja. To je nešto što će svakako sa sobom donijeti puno više novih ideja sa kojima ćemo, ako Bog da, oživjeti duh vjere koji je stoljećima bio ”omeđen” i ”okovan” starim i učahurenim pristupom, kako vjeri tako i odnosu prema da’vi. 
Većinom su se stvari svodile na klasične manifestacije pune narodnog folklora ne gledajući da li to i koliko ima svoj smisao i svoje fikhsko uporište.
U prošlosti je bilo mnogo onih koji su pokušavali stvari postaviti na svoje mjesto želeći da se živi za vjeru, a ne od vjere. Novotarije su uveliko bile uzele maha što se jasno vidi iz pisanih djela mnogih naših autora. U toj borbi protiv iskrivljenog pristupa vjeri i javnog i kolektivnog prakticiranja neutemeljenih ibadeta (bid’ata), najodlučniji i najaktivniji bio je prof. Husein ef. Đozo.
Naime, u periodu reisa Kemure, a na zahtjev Huseina ef. Đoze i uleme iz tadašnjeg Vrhovnog starješinstva islamske zajednice, nastojalo se stati u kraj velikom broju rasprostranjenih novotarija među muslimanima Balkana, koje su zdušno bile praktikovane a koje nisu imale svoj razumski smisao niti svoje kur’ansko-sunnetsko opravdanje.

Iz djela pisanih u tom vaktu (1960. god. pa na ovamo) primjećujemo da se broj onih koji zloupotrebljavaju vjeru sa svojim novotarijama itekako bio umnožio. Vjerska zajednica muslimana Jugoslavije bila je prinuđena da donese nekoliko dekreta (odluka) kojima će zabraniti imamima i muslimanima da ih prakticiraju.
Ukinut je običaj devri-iskata, a kasnije su sličnim reisovim proglasom ukinuti i zabranjeni talkini za umrle. Čini se da su krajem sedamdesetih godina bili na tragu da donesu sličan proglas i za tevhide, sedmine, četeresnice i slično, međutim, smatrali su prioritetnijim vođenje bitke za opstanak veoma korisnog projekta IIN ”Preporod”, te osnivanje Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.
To je bila ulema koje je znala za prioritete, međutim, nisu zapostavili svoju plemenitu bitku i sa običajima i postupcima koje su smatrali bid’atima (nepotrebnim novotarijama u vjeri).
Posebno se u toj borbi isticao prof. Husein ef. Đozo koji je kroz svoje odgovore u Glasniku jasno i bez imalo sustezanja ljudima govorio o vjeri onakvoj kakva ona jeste. Nije se plašio šta će na to njegovo kazivanje i pisanje reći dede, određeni imami, ali i ljudi općenito.
Smatram da je konačno došlo vrijeme da i mi i naša ulema počnemo raditi na rehabilitaciji naših džemata kako bi se ovo duhovno siromaštvo i neznanje popravilo.
Zar nije sramotno da naši ljudi novi termin za klanjanje džume sa studentima i radnicima nazivaju ”novotarijom”? Zar je moguće da našim muslimanima niko ne pojašnjava šta se to podrazumijeva pod pojmom novotarije u vjeri? Zar mi nemamo stvarnih postupaka koje javno trebamo nazvati novotarijom ili bar nepotrebnim dodatkom kojeg trebamo zamjeniti nečim što je sunnet?
Imamo. Itekako. Samo nam treba dobre volje, više znanja o usuli-fikhu i njegovim intencijama, a bogme i hrabrosti da odvažno krenemo u promjene.
Mislim da bi bilo veoma korisno i značajno za duhovni život naših muslimana prioritetno izabrati određene teme koje bi se u narednim mjesecima posebno favorizirale i na džumama, ali i na raznim vazovima, predavanjima i tribinama svih onih predavača koji budu govorili o vjeri. 
Cilj tih tema treba da bude podsticaj muslimanima da se pozabave onim što će im donijetu sreću i Božiju milost i zadovoljstvo na oba svijeta.
Red je da svi muslimani konačno shvate da je islam vjera koja obuhvata sve sfere života i da nije vjera samo formalno klanjanje, hodanje po mevludima, tevhidima i raznoraznim dovištima. Islam je puno više od toga.
Vrijeme je da napravimo značajan preokret u našem pristupu tumačenja vjere, te da je konačno vrijeme da se posvetimo ljudskim vjerničkim dušama, a klonemo se bezveznih međumezhepskih i političkih rasprava.
Moramo naše ljude približiti Islamskoj zajednici i džematu. Moramo se posvetiti oblasti namaza nastojeći da što više naših ljudi naviknemo da istinski i predano počnu klanjati. Bar farze.
Nemamo nijedan ilmihal, odnosno vjeronaučni udžbenik za odrasle koji shodno Poslanikovim metodama da’veta ljudima pojašnjava vjeru. Tek bi udžbenik za drugi ili treći stupanj vjerske pouke trebao da govori o dnevnim sunnetima i ostalim nafilama. Međutim, kod nas su dosadašnji autori sve to fino nabacali u jednu knjigu, pojasnivši početnicima da moraju odmah klanjati sve moguće farze, sunnete i sunsunnete, obavezavši ih naravno i na teraviju od 20 rećata, džumu sa šesnaest, kao i mnoge druge stvari koje naš Bošnjo ne može u startu da svari i na svojim plećima ponese. Zainteresirani se vrlo brzo povlači i umjesto da traži udžbenik za drugi stupanj vjerske pouke, on sve fino batali i ode u nekom drugom pravcu.
I koga je briga za sve to? Mali je broj onih koji imaju želje i hrabrosti (birvaktile poput prof. Đoze ili dr. Tarika Muftića) da javno upozore muslimane na njihove pogreške u tumačenju vjere i pristupu prema istoj.
Svjesni smo da Bosna i njena dijaspora, ali i susjedne balkanske zemlje, imaju uistinu dosta jakih alima i školovanih akademskih građana koji će umjeti blagovremeno da stvari postave na svoje mjesto i da shodno fikhu prioriteta rade i djeluju u zajednici.
Zar nije vrijeme da umjesto običnih ”folklornih” manifestacija našim muslimanima pružimo priliku da se poduče kur’anskom pismu i načinima klanjanja bar pet dnevnih farz namaza. 
Logično je da svaki musliman treba da zna učiti svoju svetu Knjigu i da zna obaviti ibadet koji mu je jako bitan ako želi ahiretsko spasenje. Taj ibadet je namaz.
Ljudi koji sebe smatraju vjernicima moraju konačno da shvate da Uzvišeni Allah od nas traži rad i trud na prvom mjestu. Od onih koji su spoznali Istinu očekuje se da blago i na nenametljiv način tu Istinu prenose i svojim voljenima sa kojima se svakodnevno druže.
Pomozimo našim imamima na tom putu da’ve i znajmo da Svevišnji isključivo spominje muslimane u Kur’anu. Tamo nema niti selefija, niti šija, sufija, hanefija ili slično. Allah ne priznaje ove vještačke podjele.
Uzvišeni hoće da mi učimo Njegovu Knjigu i da Mu redovito obavimo namaz. Sasvim je nebitno po kom mezhebu ga klanjali. Stoga je jako bitno da se našim džematlijama jednom konačno pojasni da prve generacije muslimana nisu sebe nazivale onako kako se mi nazivamo danas niti su se dijelili i zatvarali u razne mezhepske grupice kako se mi danas zatvaramo i od džemata podvajamo.
Svi mi težimo ka istom cilju i samo složni i ujedinjeni možemo i uspjeti ostvariti taj željeni cilj.
Skinimo konačno jednom sa sebe okove slijepog slijeđenja samo svojih ”šejhova”. Ulema u Islamskoj zajednici apriore treba da rasčisti sa običajima i praksom koja nije sukladna sunnetu niti nauku naših pravnih škola (posebno naše hanefijske).
Zar nije vrijeme da sa punog srca i pune duše izađemo pred svoje džematlije, svoje drage komšije, poznanike i prijatelje, i sa osmijehom na licu im ponudimo vjersku pouku kur’anskog pisma i namaza, umjesto bespotrebne isfurane priče o vrijednostima tevhida, sedmina, četresnica i kojekakvih drugih ”ibadeta” koje nije radio Allahov Poslanik Muhammed, a.s. niti su to činili Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhamed, Zufer, Šafija, Malik, Ahmed i drugi.
S druge strane, na tom putu nas trebaju potpomoći i oni koji za sebe vole reći da su selefije, sufije ili slično. Na prvom mjestu ukinimo konačne te podjele, a potom prestanimo inatiti jedni drugima.
Svi navedeni bi se trebali povinovati instituciji Islamske zajednice, poštujući njene predstavnike i ulemu, i ne praveći nikakve posebne ”tekijske” ili ”sunnetske” halke i džemate.
Vrijeme je za promjene! Budimo i mi dio tog hajirli tima koji će pomoći organima Islamske zajednice da dožive potpuni duhovni i svaki drugi preporod, kako bi cjelokupnoj društvenoj zajednici bilo ljepše i bolje.
Islam je ljudima propisan kako bi zaštitio čovjekov život, njegovo zdravlje i razum, te samu čovjekovu čast, dostojanstvo, njegovu vjeru i njegov imetak.
Stoga, čuvajmo imetke, živote i čast drugih ljudi, kako bi drugi ljudi pazili i čuvali nas.
I za kraj: Potpomažimo se i natječimo u sveopćem dobru!

Za Akos.ba piše: Admir Iković