Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Vjerski običaji Bošnjaka: Rođenje djeteta i nadijevanje imena

Vjerski običaji Bošnjaka: Rođenje djeteta i nadijevanje imena

 

 Brak i bračna zajednica između muškarca i žene, kao osnovna ćelija ljudskog društva, ima svoje izvorište i u osnovnim izvorima islamskog učenja – Kur’anu i hadisu. Krajnja svrha bračne zajednice, po islamskom učenju, pored međusobnog usrećenja njezinih članova, jesu djeca i potomstvo.[4]

Kur’an i hadis ubrajaju djecu u najljepše ukrase i vrijednosti ovog svijeta, a položaj roditelja uzdižu na stepen neprikosnovenosti. Otuda islamska praksa i običaji poklanjaju veliku pažnju bračnom životu, posebno djeci i njihovom životu i odgoju.

Rođenje djeteta u braku predstavlja za roditelje veliki događaj u životu. Za taj dan oni se pripremaju, posebno majke. To su dani velikog iščekivanja, radovanja i strahovanja u isto vrijeme.

Poznato je da su se žene u nas, ranije, porađale kod svojih kuća, obično uz pomoć neke starije, spretne i iskusne žene, zvane eba ili, ponegdje, ebejka. To su bile, u neku ruku, babice ili primalje, koje su pomagale porodilji kod poroda i, ujedno, poslije poroda odrezivale novorođenčetu pupčanu vrpcu i kupale ga obično prvih sedam dana.

Kada bi trudnica osjetila porod, ona bi, po dogovoru, obavijestila ebu. I u višečlanoj porodici ebu je obavještavao, obično, porodiljin muž, krijući to od ostalih ukućana. Pored ostalih priprema za porođaj, eba bi (ili svekrva, ili porodiljina majka), u nekim našim krajevima, pripremila tri kocke šećera na koje je proučeno 36. poglavlje Kur’ana (Ja-Sin). U toku porođaja eba bi, pri nastupu bolova, davala porodilji kocke šećera na koje se to poglavlje proučilo da bi se porođaj olakšao, ubrzao i sretno završio po poroclilju i novorođenče.

Bio je običaj da porodilja u imućnim kućama leži četrdeset dana u jatak-odaji i za cijelo to vrijeme muž ne bi kod nje ulazio.[5] U tom vremenu dolazile su joj majka, sestre, rodice, kone i prijateljice. Kod porodilje su bile obično svekrva ili zaova, jetrva ili porodiljina majka. U siromašnijim kućama porodilja je ležala obično sedam ili četrnaest dana nakon porođaja.

Tako je bilo nekad, a kako je sad?

Kao i u svim drugim sferama ljudskog življenja, tako su i u pogledu uvjeta, poimanja i svakodnevne prakse kod zdravstvene zaštite uopće, pa i u sferi ginekološke i akušerske zdravstvene zaštite žena, nastale neslućene promjene za relativno kratko vrijeme. Ono stoje za običnu ženu i njezinu okolinu u nas, unazad pedesetak godina, bilo nepojmljivo, to je danas nužna, normalna i obična stvar.

Danas je žena, u najviše slučajeva, od ranog začeća pa do porođaja, pod stalnim nadzorom specijalističke ljekarske službe i brigom porodiljskih savjetovališta i slično. I sam porođaj se redovno obavlja u bolnicama, u kojima porodilje, i poslije porođaja, ostaju potrebno vrijeme pod ljekarskim nadzorom.

Izmjenom uvjeta nošenja i rađanja djeteta bitno su se izmijenili i mnogi običaji koji su za to vezani.

O  onome što se ranije običavalo činiti poslije porođaja i onom što je, u tim prilikama, uz stanovite razlike, običavano činiti i danas, moglo bi se reći sljedeće:

Žene koje dolaze porodilji na mubareć, donose ili šalju babinje. To su prigodna, lagahna i posebno pripremana jela za porodilju. Od slanih jela to su: šehrija – čorba, prijesnac, polagani burek i slično. Od slatkih jela najčešće su to: rešedija, đenećija, sutlija, muhalebija i dr. Babinje su se nekad nosile porodiljama u bakarnom, kalajisanom i savatli posudu s istim kubali poklopcima. Sve je bilo smješteno na mahramom pokrivenoj tepsiji.

Na mubareću se gošće časte najčešće: kahvom, šerbetom, baklavom, hurmašicama, burekom i si.

Dijete se dariva radi sreće i nafake. Dar mu se daje “na čelo” i stavlja pod uzglavlje. Bliža rodbina u imućnoj porodici dariva novorođenče u zlatu. Ostali ga darivaju u novcu. Poroclilja od muža, obično, dobiva prsten (tako je bilo bar ranije).

Prvih sedam dana, po običaju, novorođenče leži uz majku. Sedmi dan, pošto mu se nadije ime po islamskom običaju, novorođenče se povaljuje u bešiku, odnosno, u današnje doba, u kolica ili dječiji krevet, u kojima otada obitava.

Običaj je da novorođenče prvi put u bešiku spusti, uz učenje Euzubillah i Bismillah, zdrav, odrastao i napredan mladić iz uže porodice. U isto vrijeme neko od prisutnih uči neku kratku suru, ili jedan čyet iz Kur’ana (Fatiha ili Ihlas, naprimjer).

Prvi izlazak porodilje s djetetom, poslije četeresnice, jest posjeta ebi, a zatim majci, ako je ima. I kod jedne i kod druge posjete porodilja nosi prikladne poklone, zavisno od svog imovnog stanja i mjesnih običaja.

Poseban ugođaj u muslimanskoj porodici, poslije rođenja djeteta, predstavlja nadijevanje imena djetetu po islamskim običajima. Roditelji nastoje svome djetetu odabrati i nadjenuti lijepo ime, kako po izgovoru tako i po lijepom značenju. O nadijevanju lijepih imena djeci postoje brojne Poslanikove, a.s., izreke.[6]

Skoro je ustaljen običaj kod muslimana da se nadijevanje imena djeci obavlja na jedan skroman, ali ipak svečan i islamski način. Obično se sedmi dan po rođenju djeteta okupi najbliža rodbina i bliski prijatelji u kući dječijih roditelja, uz prisustvo mjesnog ili nadležnog imama koji obavlja sami čin nadijevanja imena novorođenčetu po islamskim običajima.

Pošto majka, posebno za tu svrhu, okupa, namiriše i obuče dijete u čistu, lijepu i svečanu opremu, ona ga preda u ruke imamu, koji s Bismillah i tekbirom preuzima dijete i s njim u naručju se okrene prema kibli i potom mu na desno uho, lagahnim glasom, prouči ezan, a na lijevo ikamet. Iza toga imam sjedne i prouči jedan odlomak iz Kur’ana, zatim prouči uobičajenu prigodnu dovu, koju prisutni poprate sa “Amin”! Poslije toga imam naglas izgovori dječije ime, odnosno nazove novorođenče njegovim imenom, koje su mu roditelji prethodno sami izabrali, i na kraju čestita roditeljima i zaželi djetetu i njima sreću, dug vijek, zadovoljstvo i sl.[7]

Ima slučajeva da se djeci, pored glavnih imena, po kojim se zvanično vode u matičnim knjigama, nadijevaju druga imena, po kojima se nazivaju i poznaju u svakodnevnom životu. Ona obično nastaju još u djetinjstvu, odmila, a onda kasnije preuzimaju funkciju imena i izvan obitelji.

Pored ustaljenog islamskog običaja oko nadijevanja imena djeci, postoje u nas, ponegdje, običaji o nadijevanju i predijevanju imena, koji imaju čisto narodni karakter. Prema narodnom vjerovanju roditelji, kojima se “ne da u djeci”, na više načina svojoj djeci nadijevaju ili predijevaju imena, najčešće ona koja imaju profilaktički ili totemistički karakter. Takvih imena ima i među muslimanskim imenima orijentalnog porijekla. Obično su to imena koja imaju značenja opasnih zvijeri, kao što su: Kurt (iz tur. kurt – vuk, kurjak), Arslan (iz tur. arslan – lav), Kaplan (iz tur. kaplan – tigar), Esed (iz ar. esed – lav) i dr. Na takva imena u nas ukazali su, između ostalih, Vuk Karadžić, u svome “Srpskom rječniku istumačenom njemačkim i latinskim riječima”, Beč 1852’. godine, kod tumačenja riječi VUK, kao i dr. Ismet Smailović u “Muslimanskim imenima orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1977. godine, str. 36-37. Najčešći način predijevanja imena u nas po narodnim običajima i vjerovanju iz navedenih razloga i motiva je tzv. “kumovanje”, koje naravno, nema nikakve veze sa islamskim učenjem i njegovim običajima. (Antun Hangi: n.d., bibliog. XXIV, str. 115-116.)

U većini slučajeva i s vrlo malim izuzecima muslimanska imena su u nas, kao i kod muslimana širom svijeta, orijentalnog porijekla. To ne znači da ta imena ne mogu biti i narodna, ako su prikladna i ako ispunjavaju kriterije muslimanskih imena.[8]

 

U nas je vrlo rano došlo do skraćivanja muslimanskih imena, naročito onih složenih (dvočlanih ili dvoriječnih), kao što su: Avdo od Abdullah, Semso od Semsudin, Zulfo od Zulfikar i dr. Na tu pojavu u nas prvi je ukazao Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli, poznat kao Evlija Celebi (rođen u Istanbulu, 25. marta 1611. godine, za koga se pouzdano ne zna gdje je i kada tačno umro, osim daje živio do iza 1682. godine), turski putopisac, u svom “Putopisu” (Sejahatnami), opisujući Sarajevo prilikom putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu 1660. godine.[9] Skraćena imena u nas često služe i imzyu hipokorističko značenje i upotrebljavaju se kao imena odmila i radosti. Takvih skraćivanja imena nema u orijentalnim jezicima iz kojih potječu naša muslimanska imena. (Dr. Ismet Smailović: n.d., bibliog. LXXVIII, str. 69.)

O načinu nastanka skraćenih muslimanskih imena u nas opširno je pisao dr. Ismet Smailović u prvom dijelu svog rječnika “Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i  Hercegovini”, na str. 69-76, Sarajevo, 1977. godine.

Što se tiče samog nadijevanja skraćenih muslimanskih imena orijentalnog porijekla novorođenčadima po islamskim vjerskim običajima, moglo bi se reći, na osnovu ispitanih slučajeva i činjenica da se ona pojavljuju u matičnim knjigama, ranije i sada – da se takva imena nadijevaju novorođenoj djeci. I sami motivi njihovog nadijevanja na to ukazuju. To ujedno znači da skraćena imena u nas imaju, u najviše slučajeva, značaj i funkciju imena u svakodnevnom životu. Ranije su imami matičari (džematski imami) bili zvanično zaduženi da prilikom nadijevanja imena djeci i njihovog unošenja u matice rođenih, vode računa da se skraćena imena izbjegavaju. To je, ujedno, još jedan dokaz da su se ta imena i ranije nadijevala djeci.

 


[4]  Jedna izreka Muhammeda, a.s., o braku i rađanju djece glasi: “Tenakehu tekaseru, fe inni ubahi bikumu-l-umeme jevme-l-kijameđ”, a znači: “Zenite se i množite, jer ću se na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću.” (Jakub Memić: “Izbor Poslanikovih hadisa”, str. 156, br. 698, Sarajevo, 1985. godine).

[5]   Islamski običaj da muž ne ulazi kod porodilje dok ona leži poslije porođaja nastao je, najvjerovatnije, na osnovu islamskog propisa po kome je porodilji, dok ima čišćenje (zv. nifas), zabranjeno, između ostalog, spolno općiti.

[6]  Jedna izreka Muhammeda, a.s., o nadijevanju lijepih imena djeci kaže: “Innekum tud’avnejevme-l-kijameti bi esmaikum ve esmai abaikum, fe ahsinu esmaekum”, a znači: “Vi čete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato nadijevajte vašoj djeci lijepa imena.”

[7]  Sinanuddin Sokolović n.d., bibliog. LXXIX, str. 362-377.

[8]   Husejn Đozo: Pitanja čitalaca i naši odgovori, Glasnik VIS-a, godina XXXIII/1970., broj 3-4, str. 17.

[9]    Evlija Čelebi: n.d., bibliog. VIII, str. 116.

 

 

 

Iz knjige: “Vjerski običaji Muslimana/Bošnjaka”

Autor: Enver Mulahalilović.

Sarajevo : El-Kalem, 2013. 3. izdanje

 

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top