Vjera nas uči pravednosti, jednakosti i dobroti

Islam ljude uči da vjeruju u Jednog i Jedinog, Svemoćnog Gospodara, Allaha, koji je Stvoritelj i Održavatelj svih svjetova i svega onoga što postoji u kosmosu. Islam poučava ljude da se samo Njemu klanjaju, Njega obožavaju, sprovode Njegove preporuke i propise, te isključivo samo Njemu upućuju svoje molitve. Svaki vid savršenstva pripada isključivo Stvoritelju, dok su sva stvorenja ovisna o Njemu, Njegovom održavanju, Njegovoj volji i milosti.

Islam poučava i poziva ljude da vjeruju u postojanje nevidljivih bića stvorenih od svjetlosti (meleci), te bića stvorenih od plamena vatre (džinni). Ljudi su dužni da vjeruju u postojanje Božijih vjesnika i poslanika, a Uzvišeni kaže da nije bilo naroda kome nije poslat neko da ih uputi, poduči i opominje.

Svaki je narod bio dužan da slijedi vjerozakon svog poslanika i vjerovjesnika, tj. glasnika tog doba. 

I Muhammed alejhi sselam je, poput, Adema, Nuha, Ibrahima, Davuda, Musaa (Mojsije), Isaa (Isusa) i drugih poslanika, neka je Allahov mir na sve njih, pozivao ljude da vjeruju u Jednog Gospodara, Njegove meleke, Njegove poslanike, Njegove objavljene Knjige, Sudnji dan i određenje sudbine.

Vođen Allahovom uputom propagirao je ljubav i međusobno povjerenje među ljudima. Došavši u Medinu pomirio je zavađene narode i plemena, davši pripadnicima drugih vjera potpunu slobodu da žive po principima svoje vjere, poštujući kur’anski stav: “U vjeru nema prisile!’’

Islam kao vjera pravednosti, ljubavi i dobročinstva, onima koji su je u potpunosti primjenjivali, donijela je veliki prosperitet, napredak i blagostanje. To nam jasno ilustriraju, kako priče iz vremena ashaba (Muhammedovih drugova) i tabi’ina (onih poslije njih) čijom se zaslugom islamsko carstvo prostiralo od istoka do zapada i obuhvatalo ogroman prostor zamaljske kugle, tako isto ilustriraju i kazivanja o poslanicima Davudu, Sulejmanu i drugima, koji su istovremeno uz poslanstvo bili i kraljevi i vladari u svom narodu, posjedujući veliko i neiscrpno bogatstvo, imetak I znanje.

Islam u svojoj biti poziva ljude da istinski vjerujući i obožavajući samo Jednog i Jedinog Stvoritelja, čine stalna dobročinstva, svima onima sa kojima se svakodnevno susreću. Po učenju islama u dobročinstvo se ubraja napajanje i hranjenje životinja, sađenje i održavanje voća i bilja, održavanje prirode i okoliša čistim, a uz sve to, kao nezaobilazan segment dobročinstva navodi se i održavanje i njegovanje dobrih međuljudskih odnosa, bez obzira da li u pitanju bili muslimani, nemuslimani, crnci, bijelci, mladi ili stari, rodbina, prijatelji, komšije ili samo obični poznanici.

Islam u svojoj osnovi zabranjuje nepravdu, nasilje i ubistvo “na pravdi Boga.’’ Islam ne poznaje nikakve oblike terorizma, ljubomore, mržnje, spletkarenja, izdaje  i zavisti. Sve navedeno u Kur’anu je okarakterizirano kao nedopustivo. Stoga, onaj pravi islam, objavljen Kur’anom i hadisom, ne prihvata nikakve oblike smutnje, razdora, ubijanja nevinih ljudi, niti bilo kakav vid ataka na ljudsku čast i dostojanstvo. Čak šta više, islam je, da bi zaštitio ljudski razum, život, zdravlje, čast, imetak i dostojanstvo, ljudima zabranio upotrebu i konzumiranje onoga što upravo navedene blagodati narušava. 

Pravi musliman ne laže, ne krade, ne otima, ne mrzi, ne ubija, niti čini bilo kakav vid nepravde i nasilja, kako ljudima tako ni životinjama. Ipak, ukoliko se neko ogriješi o ove propise i prekrši neku od Božijih zapovijedi i zabrana, dužan je da se čim prije istinski pokaje, i u potpunosti prestane sa činjenjem grijeha. Ukoliko je nepravdu učinio nekom ljudskom stvorenju potrebno je da traži oprost od istog i da mu nadomiri eventualno učinjenu štetu. Ukoliko nema mogućnosti da mu nadomiri učinjenu štetu imetkom, onda će bar nastojati da svojim lijepim riječima i svojim dovama obveseli dušu drugog čovjeka moleći Svemogućeg Allaha da i jednom i drugom oprosti i da im podari u ostatku života puno sreće, zdravlja, ljubavi, blagostanja i nafake.

Muslimanu je vjera na prvom mjestu, a potom skladan i harmoničan život u društvenoj zajednici u kojoj živi, djeluje i radi. Pravi vjernik nema kad da mrzi, ogovara, kleveće i potvara druge ljude. On nastoji da istinski koristi svojoj društvenoj zajednici, vjerujući da će zbog toga biti višestruko nagrađen od Svoga Gospodara. 

Vjernik se lijepo ophodi prema svojoj porodici, roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, iskreno cijeneći mlađe, a poštujući starije.

Za Akos.ba piše: Admir Iković, prof