Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Važnost jedne Risale: Pitanje hidžre iz BiH

Važnost jedne Risale: Pitanje hidžre iz BiH

Piše: dr. Fikret Karčić

Ove godine Islamska zajednica obilježava jedan važan jubilej: 100 godina od smrti reisu-l-uleme Mehmeda Teufika Azabagića. Taj jubilej se obilježava, između ostalog, i publikacijom na engleskom jeziku Grand Mufti Mehmed Teufik Azabagić and His Risala on Hijra (Veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić i njegova Risala o hidžri) koju je ove godine izdao Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Tekst Poslanice o hidžri u ovoj publikaciji dat je na arapskom jeziku u prijepisu Mehmed-ef. Handžića i prijevodu na engleski jezik koji je izvršila Sumeja Ljevaković-Subašić. Ovu Risalu je na bosanski jezik preveo mr. Osman Lavić još 1990. godine (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, vol. 16-17, 1990, str.197-222).

Pitanje hidžre iz BiH

Risala reisu-l-uleme Azabagića bavila se važnim pitanjem: kakav je šerijatsko-pravni status Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije 1878. godine, je li ona Daru-l-islam (kuća islama) ili Daru-l-harb (kuća rata), te sljedstveno tome je li muslimanima dozvoljeno da u njoj borave ili treba da se isele na teritorije pod kontrolom muslimana.

Reisu-l-ulema Azabagić je u svojoj poslanici štampanoj 1886. godine odgovorio da je muslimanima dozvoljeno ostati u Bosni i Hercegovini nakon okupacije i da ne treba činiti hidžru. Sve je to argumentovao šerijatskim dokazima.

Njegov stav potvrdio je Muhammed Rešid Rida 1909. godine odgovarajući u časopisu El-Menar na pitanje jednog učenika medrese iz Travnika. Taj članak pod naslovom „El-hidžra ve hukmu muslimi Busna fiha“ (Hidžra i propis o njoj koji se tiče muslimana u Bosni) ušao je u enciklopedijske odrednice u hidžri.

U ovim fetvama je slijeđeno mišljenje da je jedna teritorija i dalje Daru-l-islam ako je u toj zemlji i dalje muslimanima garantovan život, vjera, čast imetak, posebno obavljanje džume i bajram namaza i primjena šerijatskog personalnog prava

Dalekovidost reisu-l-uleme Azabagića

Tokom 19. i 20. vijeka izdate su brojne fetve o hidžri muslimana sa izgubljenih teritorija. Ove fetve su bile posljedica teritorijalnih gubitaka muslimanskih država suočenih sa evropskim kolonijalizmom. Prema podacima američkog stručnjaka za demografiju Justina McCarthyja u periodu između 1770. (Rusko-turski rat 1768-1774.) i 1923. (Mirovni ugovor iz Lausanne) sa Balkana i Kavkaza je na osmanske teritorije prisilno emigriralo oko 5 miliona muslimana. Kako se njihova ulema odredila prema migracijama?

Vidjeli smo da se reisu-l-ulema Azabagić založio za ostanak u domovini muslimana, a protiv migracije. Davno prije njega, Muhammed El-Mavvak (u.1492), naslanjajući se na El-Feredža b. Ibrahima el-Bastija, na pitanje jednog muslimana da li može posjetiti roditelje koji su ostali u osvojenom Endelusu, odgovorio je da može, ako to dovodi do jačanja vjere tamošnjih muslimana, ali da zna „…kada si u Daru-l-harbu, onda si sam svoj muftija“.

Međutim, Azabagićev savremenik, pljevaljski alim Bosnali Hilmi- baba u svoj risali iz 1885. pod naslovom „Risala fi-l-hidžra ve-l-muhadžirin“ (Poslanica o hidžri i muhadžirima) zauzeo je stav da je obaveza muslimana da se isele iz Bosne i Rumelije i nastane u Šamu, Halepu ili Urfi, nasele u planinama, i bave poljoprivredom. Hilmi-baba je i sam napustio Bosnu, jedno vrijeme živio u Istanbulu, a onda se preselio u Medinu.

Na poziciji potrebe hidžre stajali su i neki osmanski šejhu-l-islami koji su sve do velikih osmanskih teritorijalnih gubitaka 1876-1878 redovno davali prednost iseljavanju muslimana sa izgubljenih teritorija.

Slično je mislio i dio uleme Kavkaza i Krima u vezi iseljavanja muslimana u Osmansku državu kao „ak toprak“ (čistu zemlju) u drugoj polovini 19. vijeka.

 Takva pozicija nastavila je da se zastupa od neke uleme i u 20. vijeku. Naprimjer, dio uleme Indije 1920. godine proglasio Indiju pod britanskom vlašću za Daru-l-harb i pozvao muslimane da emigriraju u Afganistan što je prihvatilo oko 180 000 muslimana od kojih su stotine nastradale na tom putu.

Različiti odgovori koji su ovdje ilustrativno navedeni bili su posljedica različitih profila obrazovanja uleme i različitog razumijevanja islama i društvene situacije muslimana.

Historija je dala za pravo Mehmedu Teufik-ef. Azabagiću i drugim koji su zauzeli stav sličan njegovom. Zato je važno da se ovaj bosanskohercegovački doprinos tumačenju pitanja hidžre predstavi svijetu publikacijom izvornog teksta na arapskom jeziku i prijevodom na engleski jezik.

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top