Univerzalna Kur’anska civilizacijska vizija: Islamska vizija između ashaba i beduina
Da su muslimani nakon generacije “ashaba” sačuvali “univerzalnu kur’ansku viziju”, i da su spoznali objektivni odnos između “Objave” i “Prirode” (Teksta i Prizora kosmosa),[1] mi bismo sačuvali jedinstvo ummeta. Prednjačili bismo u utemeljenju islamskih društvenih nauka. Ne bi tu bilo pravog prostora za podjele i cijepanje na sekte i zavađene strane. Ne bi bilo mogućnosti za saveze “faraona” i saveze “svećenika” sa opsjenama demokratskog liberalnog sekularizma i ne bi bilo mogućnosti za materijalistička i religijska uopćavanja, zabluđivanja masa um- meta, cijepanja njihovih redova i jedinstva, pomućivanja Istine neistinom, prekrivanja ličnih ciljeva koprenom Istine i logike, daleko od bilo kakve koristi za muslimanskog čovjeka i muslimanski ummet, daleko od objektivnih činjenica. Također, ne bi bilo moguće učiniti da lažni osobni izbor, neprovjerene postavke i premise, koje su bez argumenata i neusklađene, budu/postanu naučne i zakonite istine, kao da su te činjenice i postavke istinite i objektivne, pa se onda njima briše Istina, javni interes, cijepa se svijet i množe pogrešni pravci (ve teteferreku es-subul).
Da se islamsko mišljenje pridržavalo univerzalne civilizacijske kur’anske vizije, da se pridržavalo koncepcija Kur’ana,[2] da nije zastalo kod onog dijela poslaničkog, hadiskog diskur- sa, upravljenog i namijenjenog – na poseban način – “arabljan- skim/beduinskim plemenima”,[3] tad bi se znalo da je intencija obznane poslaničkog diskursa – kad su posrijedi ti beduini – data na stupnju prilika tih plemena, njihove potrebe i razine u toj civilizacijskoj etapi kroz koju su prolazili (“Govorite ljudima na stupnju njihova razumijevanja! Zar želite da Boga i Njegova Poslanika utjeruju u laž?!”).[4] Neshvaćanje diskursa hadisa kako ga je trebalo shvatiti, dovelo je tu metodu mišljenja do nerazu- mnosti, te do neshvaćanja naročite prirode poslaničkog diskursa s obzirom na vrijeme i mjesto, a što je uskoro dovelo do skliznuća u prihvatanju mnogih pojmova, tradicija, plemenskih naslijeđa, israilijjata, gnostičkih predanja, magije i naklapanja i stuhvinja- nja koja su se ukrijumčarila u islamsku literaturu.[5] U takvim okolnostima i naslijeđu, univerzalna kur’anska vizija je bila prekrivena maglom tvrdnji; zapravo, to je ono što je oslabilo polet u hodu islamske civilizacije (zehame mesire el-hadara el-islamijje), njen duh, kretanje naprijed, metod njenog mišljenja te principe i njene pojmove u primjeni integralnoga monoteizma (et-tevhid el-džami) moralne svrsishodnosti, znanstvene kauzalnosti i graditeljske predanosti. Tokom stoljeća te su magle[6], unakaženja[7] i iskrivljenja[8] prekrila mnoge naputke univerzalne kur’anske civilizacijske vizije, ta je vizija, zapravo, prognana, da bi Kur’an postao knjiga zarad blagoslova i berićeta, za stjecanje honorara što ga uče i pamte. Nestaje slobodnog i kreativnog razmišljanja,[9] dominira pretjerivanje u potrazi za tekstovima historijske primjene, jezičkog razumijevanja, time se muslimanski ummet oslanja na fatalizam, statičnost, pasivnost, mitove i sofisterije. U potonjim stoljećima muslimanskog ummeta iščezava civilizacijski graditeljski polet, urušava se njegov društveni sistem, struktura njegove civilizacije, stropoštava se temelj civilizacijskog znanja i moći, u bivstvu ummeta gasne svjetlo promišljanja,[10] teorijskog pronicanja,[11] kreativnosti[12] i predanosti.
Dominacija vizije “beduina”[13] te naslijeđe, i tradicionalna egoistička, dominantno etničko-plemenska poimanja, koje je ta beduinska vizija sobom donijela, te, k tome, nastupanje vizije naroda koji su ušli u islam, te tradicije i shvaćanja iz njihove protekle povijesti, kao i njihove dominantne izrabljivačke civilizacije koju su sa sobom donijeli, i, nadalje, nepostojanje preciznog razlučivanja između diskursa Kur’ana[14] koji je izvan vremena i mjesta, s jedne, i Poslaničkog diskursa[15] koji je praktičan i upravljen na idolopoklonske beduine i uvjete njihova mjesta i vremena,
Poslaničkog diskursa koji je usredsređen na najbitnije temelje,[16] na izgradnju zajednice i društva (namaza i zekata: “Beduini vele: ‘Vjerujemo mi!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo primili! – ali vjerovanje još nije ušlo u vaša srca’”),[17] te napokon i činjenica da su beduini izvedeni iz svoga rudimentarnog druš- tveno-civilizacijskog stanja i uvedeni u temeljna načela horizonata univerzalnog civilizacijskog kur’anskog društva (bilo ratom ili islamom) – svi ovi pobrojani činioci – a naročito dominacija etničko-plemenskog te potom nacionalističke tlačiteljske politike – utjecali su na deformiranje islamske kur’anske vizije koju su pronosili ashabi. To je dovelo do dominacije prijetećeg diskursa,[18] i do zastrašivanja upravljenog na protivnika koji se opire i suprotstavlja. Eto stoga, pod utjecajem svega što je prethodilo, te brkanja diskursa među vjernikom i protivnikom, grješnikom i neporočnikom, ispravnim i zabludjelim, koji se suprotstavlja, inati i protivi – sve to je uskoro omogućilo da su mišljenje ummeta i njegova civilizacijska zadaća uzmakli pred izazovima (tehaddijat) i razvojem događaja (tetavvurat)koji su se pojavili.
Zato je važno da se ovdje razdvoji “vizija ashaba” (ru’je el- ashab),univerzalna kur’anska vizija kojom je procvao svijet oko drugova Božijeg Poslanika, od “vizije beduina” (ru’je el-erab) čiji je diskurs, u najmanju ruku, iskazan kroz Poslanički diskurs upućen tim primitivnim plemenima koji je određivao svoju ulogu o mjestu vlasti u društvu i iza kojeg je bila dilema: ili rat ili islam, kako bi se temeljna struktura humanog civiliziranog društva začela među primitivnim idolopoklonskim plemenima u najbližoj i najjednostavnijoj društvenoj i civilizacijskoj formi. Odatle naglašavanje i stavljanje akcenta (et-terkiz)na stubovima islama, a posebno na onima koji se tiču zajedničkoga namaza/ molitve i davanja zekata.
Ali velika je razlika između vjerničke kur’anske i civilizacijske vizije ashaba i primitivne vizije beduinskih plemena (ru je kaba’il el-e‘rab),čiji je diskurs bio primjeren stupnju njihova razumijevanja/mentaliteta. Veličanstveni Bog kaže: “Beduini vele: ‘Vjerujemo mi!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo (tek) primili!’”[19] Ebu Bekr es-Siddik, r.a., izrekao je svoju poznatu maksimu: “Bogami, borit ću se protiv onih koji razdvajaju namaz i zekat!”
Ashabi su oko Poslanika, s.a.v.s., bili učenici na tekstu Časnoga Kur’ana[20] i na njegovoj univerzalnoj i sveobuhvatnoj civilizacijskoj viziji. Učili su o početku stvaranja čovjeka, kad ga je Svemogući Bog postavio halifom na Zemlji: “Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika!”[21] – učili su sve etape (kroz koje je čovjek prošao) dok nije ljudska egzistencija dostigla svrhu svoga postojanja kroz korištenje blagodatima i kreativnu izgradnju, te dok nije dostigla savršenstvo u kreativnosti, ljepoti, gospodarenju, uživanju i izgradnji, da bi Bog dao Zemlju i ono što je na njoj u naslijeđe ljudima! “Ali, kad se Zemlja nagizda gizdom svojom i ukrasi i stanovnici njeni pomisle da su toga gospodari, tad Zemlju Naša naredba noću ili danju pohodi, i to pokosimo Mi kao da jučer tu ništa ne bi!”[22] Dakle, ashabi su bili učenici Kur’ana, učili su svakih deset stavaka Kur’ana, na drugih deset ne bi prelazili dok te prethodne ne bi naučili, sve dok njima ne bi ovladali i po njima postupali. Takav naputak im je dao Naj- odabraniji Poslanik, s.a.v.s., učitelj, uzor i vodič, “sam Kur’an je bio njegova ćud”: “Jer ti si, doista, najljepše ćudi!”[23] “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.”[24] “Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!”[25] “(A Bog je Onaj) Koji stvori i smrt i život da bi tako iskušao vas!”[26]
Nije nikakvo čudo što je Poslanik, s.a.v.s., napravio iznimku sa pisanjem hadisa, i što je naredio da svi oni koji su bilo šta od hadisa zapisali – “to pobrišu”. Eto, zašto u poslaničkom dobu, a niti u dobu prve četverice pravovjernih halifa,[27] hadis nije dobio udio u pisanju i preciznom bilježenju kakav je dobio Časni Kur’an. To je bilo tako samo iz razloga što je Časni Kur’an izvor univerzalne civilizacijske vizije, koja nije obuhvaćena vremenom[28] niti mjestom.[29] Tvrditi ovako nije oprečno sa Poslanikovom, s.a.v.s., naredbom svome narodu da slušaju i da se pokoravaju njegovim naredbama i uputama u onome u čemu je on “vladar” i predstojnik države, te da niko od sljedbenika ne potcjenjuje pokoravanje njegovim zapovijedima pod izgovorom da te zapo- vijedi nisu spomenute u Kur’anu. Jer i njegove naredbe su jedan vid Objave i Razjašnjenja, iako nisu po važnosti na razini Časnoga Kur’ana (lejse min muhimmat el-Kur’an el-Kerim).Jer Časni Kur’an je Ustav,[30] Vječna Poslanica,[31] Poziv,[32] Vjerozakon[33] i univerzalna civilizacijska vizija[34] diljem svih vremena i mjesta.
“Ta. Sin. Mim. Ovo su ajeti Knjige razgovijetne!”[35] “A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili…”[36] “Ovo je Knjiga čiji se ajeti mudrim redom nižu i postupno objavljuju, od Mudrog i Obaviještenog.”[37] “Elif. Lam. Ra. Ovo je Knjiga koju tebi objavljujemo da svijet izvedeš iz tmina na svjetlost.”[38] “A ovo su svjedočanstva ljudima, i Uputa, i Milost za ljude uvjerene.”[39] “Bog je Onaj Koji je Knjigu s Istinom i Mjerilom objavio.”[40] Polog Kur’ana jeste nešto različito od poduka i zakona administracije jednog društva, od određivanja potreba društva u vremenu i mjestu, u svjetlu vizije, načela i shvaćanja Kur’ana, sa njegovim nadvremenskim i nadmjesnim, i znamenja Objave poslanstva u vremenu i mjestu. “Gospodaru naš! Poslanika im pošalji, izmeđ’ njih, da im kazuje ajete Tvoje, da ih Knjizi i Mudrosti poduči, i da ih očisti! Ti moćan i mudar uistinu si!”[41] Ovo je, također, činjenica koja objašnjava protivljenje pravovjernog halife Omera ibn el-Hattaba i njegovu bojazan da ashabi, koji su se razišli po islamskim pokrajinama, pripovijedaju svijetu hadise/predanja Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Naredio im je da se vrate u Medinu, jer stanovnici Medine izmeđ’ ashaba znaju šta znače ovi hadisi, znaju cilj iz njih, znaju okolnosti iz kojih su uslijedili ti hadisi.[42]
Štaviše, ako proniknemo u povijest znalaca (‘ulema’)muslimanskog ummeta, zapazit ćemo utjecaj političke, plemenske i etničke dominacije nad ključnim stvarima ummeta,[43] nakon što je poraženo naslijeđe Medinske škole, te nakon što su ashabi udaljeni iz općih poslova ummeta i bili svedeni na pojedinačne poslove (pobožnost i osobni status).[44] Uočavamo da su dvije stvari za predvodnika generacije klasika,[45] Imama Ebu Hanifu en-Nu‘mana, osnivača racionalističke škole, prva: časni Kur’an, razmišljanje i rasuđivanje o časnom Kur’anu te druga: razmišljanje o znamenju/svrsi objave poslanstva u vremenu i mjestu, bile zapravo onaj bitni temelj Ebu Hanifinog metoda mišljenja. Općenito uzev, Ebu Hanifa se u izvođenju dokaza/argumentiranju ograničio na neznatnu količinu[46] predanja sunneta Poslanikova, s.a.v.s. To ne znači da tekstovi sunneta i svrha njihova objavljivanja nisu bili na pameti Imama Ebu Hanife[47] te drugih imama mudžtehida (mudžtehidun). Stoga nalazimo kako, isto tako, Imam Malik postupa kao i Imam Ebu Hanifa, oslanja se na veoma mali broj hadisa koje je ustrojio i dao im prednost u svojoj zbirci El-Muvetta.[48] U slijeđenju sunneta Imam Malik se oslanjao na “praksu stanovnika Medine”[49] ako bi mu hadiska predanja bila oprečna, zato što kod njega praksa Medinelija predstavlja nešto više od prakse drugih prema kojoj se radilo u poslaničko doba. Međutim Imam Ahmed ibn Hanbel, posljednji od četverice velikih imama,[50] koji se udaljio u Irak (tebaade fi el- ‘Irak), koji je bio kolijevka jednom broju davnih civilizacija i u okolnostima opasnih previranja u izgradnji ‘abbasijskog hilafeta nakon propasti dinastije Bermekija i sukoba halifa El-Emina i El-Me’muna, te poremećaja ravnoteže među Perzijancima i Ara- pima[51] iz čega je korist izvukla jedna grupacija – to su bili vojnici Turci u doba halife El-Mu‘tesima. Sve su to, dakle, okolnosti koje su udaljile Imama Ahmeda ibn Hanbela, više negoli druge imame osnivače mezheba, od naravi društva poslaničkog doba i okolnosti primjene/prakse u njemu. Stoga, vidimo da je u svome Musnedu Ahmed ibn Hanbel sabrao oko četrdeset hiljada predanja Poslanikovih hadisa, u kojima ima mnogo slabih,[52] koje je on, opet, odabrao između stotina hiljada predanja koja je znao. To je uradio kako bi se tim predanjima pomogao u suočenju sa krizom rivalskog i razvratnog mišljenja.[53] Ovaj rad je pomogao i doprinio da poraste fenomen sakupljanja hadisa, njegovih enciklopedijskih zbirki i njihovih dopuna, ali prvenstvena svrha toga sakupljanja predanja nije bila stjecanje znanja o znamenjima objave hadisa, već zarad toga da svetost hadiskih predanja – na žalost onih koji će doći u doba taklida/oponašanjai uglavnom nenamjerno – bude oslonac i uporište koje će koristiti tu svetost bez odgovarajuće pažnje spram kritike sadržaja poruke (el- metn)i njenoga saobražavanja sa shvatanjima Kur’ana i njegovim kriterijima, bez dodatne obrade sredstava predajnoga lanca i odvajanja ispravnih (es-sahih)od slabih (ed-da‘if)i patvorenih predanja (el-mevdu).Ta je kritika trebala biti sredstvo svladavanja i predupređenja u suočavanju sa napadima pod utjecajem filozofija, kultura i gnostičkih učenja koja su dolazila s jedne, te spram svega toga što je uslijedilo iz njihova utjecaja na mišljenje muslimanskih filozofa, sufija, mu’tezilijskih pokreta i političkog strančarenja s druge strane. Sve to je, opet, bila posljedica slabljenja moći bavljenja idžtihadomi tedždidomte nepostojanja snage da se kur’anska shvatanja primijene na promjenljivu stvarnost u vremenu i mjestu (mutegajjirat el-vaki ‘ fi ez-zeman ve el-mekan). Dakle, sve to se desilo pod utjecajem dugotrajne izolacije vjerskih znalaca (el- ‘ulema), usljed slabljenja njihovih naučnih znanja na poljima društvenih, političkih, ekonomskih, pedagoških i drugih disciplina, kako bi ti praktični, historijski, tradicijski tekstovi bili sredstvo pri ruci i lahak izlaz iz slabosti mišljenja i iz nemoći da se porodi i nastane mišljenje tedždidai idžtihada.
Sve to je doprinijelo još većem slabljenju mislećeg odnosa (el- ‘alaka el-fikrijje) prema Kur’anu i univerzalnoj kur’anskoj civilizacijskoj viziji, slabljenju moći da se sa razumijevanjem dopre do onog skrovitog u toj viziji, te slabljenje njene primjene na stvarnost koja je promjenljiva (el-mutegajjir)i koja se razvija (el-mutetavvir), odnosno da se uzme u obzir faktor vremena i mjesta (‘amil ez-ze- man ve el-mekan). Ovi nedostaci donijet će ummetu u naslijeđe pomračenje vizije (gabš fi er-ru je),što će, opet, dovesti do toga da se većina znalaca/’alima ummeta usredsredila na područje pobožnosti (ez-zikr) kojem je dato ime obredoslovlje (el-‘ibadai), usprkos činjenici da su sva djela muslimana – pod uvjetom da im je namjera ispravna (iza sahha el-kasdu minha) – obredoslovlje! Također, ‘ulema se usredsredila na propise (kavanin) o ličnom statusu pojedinca, na fetve (fetava) o poslovanju i pojedinačnim trgovačkim ugovorima, a sve to je u najviše slučajeva doslovno ponavljanje prethodnih rješenja iz navedenih oblasti. Ali pažnje nije preostalo za opće stvari (eš-še’n el-‘amm),za uređenje općih stvari ummeta, njegovih općih interesa u cjelini, s izuzetkom malog broja didaktičkih djela napisanih o tome, a posebno savjeta
o pravdi (en-nusah bi el-‘adl),te naputke date neposlušnim sultanima koji tlače i plijene. Nije onda nikakvo čudo, nakon svega ovoga, da će izopačenje univerzalne islamske vizije ostaviti muslimana bez ikakva vodiča i bez pozitivnoga usmjeritelja koji će ga pokretati da traži smisao svoga života (fi ma‘na hajatihi),i svrhu toga života koji se razvija u svim svojim dimenzijama, odnosima, moćima, snagama i izazovima, nije bilo vodiča ni usmjeritelja da poopćeno protumači fenomen nepostojanja ravnoteže u postavkama ove univerzalne kur’anske vizije i njihova izopačenja, i pretjerivanja u diskursima prijetnje, zlovijesti i zastrašivanja, s hipotezom (ferdijje) o determiniranosti ljudskog neznanja (hatmijje džehl en-nas) – a pod takvim ljudima se mislilo na muslimane – o determiniranosti slabljenja njihova vjerovanja i predodređe- nosti njihove sklonosti zlu i griješenju. To su ti diskursi i hipoteze koji su omogućili vlasti i vlastodršcima da odigraju ulogu tlači- teljskog tutorstva (el-vesaje el-dža’ire)nad ummetom, obučeni u lažnu odjeću svetosti, ulogu koju je ‘abbasijski halifa El-Mensur nazvao “halifom Božijim na Zemlji” (halifetullah fi el-erd).Zato su islamski diskursi postali takvi kao da ciljaju “potiranju vlasti- tosti” (ilga’ ez-zat)i “potiranju razuma” (ilga’ el-‘akl),omogućili su pokornost (el-hudu)i skrušenost (el-hunu) spram tutorstva sultana plijendžija, tlačitelja i pokvarenjaka, te njihovih pomagača i egzekutora (zebanijatihim). To je bila posljedica anuliranja temeljnog prava ummeta da vrši upravu nad vladarem (sultanom) u njegovoj obavezi da radi u interesu društva ummeta, da provodi odluke skupština ummeta i da ih nadzire.
Bilo je posve prirodno da kao bumerang, iz ovakvog stanja prezrene idejnosti koja je zadesila ummet i dokrajčila njegovu univerzalnu civilizacijsku viziju tokom stoljeća specifične duhovne dekadence, bilo je, dakle, posve prirodno da dođe do toga da je diskurs “potiranja osobnosti” odmijenio stanje kad je ta “osobnost bila u samom središtu” (merkezijje ez-zat).Na mjestu “realiziranja jastva i sopstva”, umjesto “ostvarenja ličnosti” (tahkik ez-zat),umjesto ostvarenja “ispravne prirode” (el-fitre es- sevijje) kako čovjeka tako i ummeta, došlo je do pojedinačne samovolje, plemenskog poriva, egoizma i samozadovoljne pasivnosti. Umjesto rada, preciznosti, kreativnosti, reforme, davanja i ulaganja, nastali su smušenost, strah, nemar (daja% pasivnost (selbijje), raskalašenost (hanu) oportunizam (intihazijje),nastali su egoizam (enanijje)i konzumiranje bivšeg/prošlog, došlo je do propasti morala i do urušavanja općih institucija (el-mu’essesat el-‘amme), da bi stanje na kraju došlo na ono što vidimo: nemar ummeta, njegova marginaliziranost (tehmišuha),rascjepkanost na plemensko, nacionalno, mezhebe, sekte, a posrijedi je propast islamske civilizacije (inhijar el- ‘umran el-islami).
Ovdje je važno da spomenemo i ukažemo da je po naravi diskurs Poslanika, s.a.v.s., upućenog njegovim drugovima bio diskurs ljubavi (hubb),poštovanja (izaz), uvažavanja (tekrim), spomena njihovih vrlina (zikr li menakibihim)i odlika (meza- jahum).Cijenio je njihove ličnosti i doprinos (ishamatihim). Poslanikov diskurs nije bio diskurs omalovažavanja (tahkir),zastrašivanja (terhib),blaćenja (tesfih)niti ponižavanja (izlal).Eto, upravo je takva kur’anska vizija usljed specifičnosti Poslanikove univerzalne civilizacijske razine. “A sva čast Bogu, Njegovu Poslaniku, i vjernicima pripada, ali, dvoličnjaci ne znaju!”[54] Upravo stoga treba biti osnova u obraćanju čovjeku da ga se poštuje, uvažava, napućuje, opominje.
Od Abdullaha ibn Mes‘uda, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Neće ući u džennet onaj u čijem srcu ima oholosti koliko zrno gorušice!” Na to je neki čovjek kazao: “Jedan naš čovjek voli da mu je odijelo lijepo i da mu je obuća lijepa!” A Božiji Poslanik je kazao: “Bog je lijep i voli ljepotu. Oholost je obijest prema Bogu i omalovažavanje ljudi!”[55]
[1]El-Mestur ve el-menzur.
[2]Mefahim el-Kuran.
[3]Kaba’il el-Erab.
[4]Hadis ovakvim riječima nije naveden od Poslanika, s.a.v.s., već je naveden od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., da je kazao: “Govorite ljudima riječima koje razumiju. Zar želite da lažu na Boga i na Poslanika?” Hadis prenosi El-Buhari (2/153), Ki- tab e-ilm,poglavlje “Među onima kojima je svojstveno znanje jesu i ljudi kojima je mrsko da ih ljudi ne razumiju”, hadis broj 127. Ebu el-Hasan et-Temimi o razumu (e-akl)prenosi predanje od Ibn ‘Abbasa: “O skupino Božijih poslanika, poslani smo da govorimo ljudima na stupnju njihova shvaćanja/uma!” (str. 225). El-Buhari kaže: “Predajni lanac (ovog hadisa) je veoma slab!”
[5]El-Edebijjat el-islamijjeprevodimo kao islamska literatura. Ovdje autor ne misli na književnost, specifično kao na belles lettres, već misli na tradicionalnu islamsku literaturu iz hadisa, tefsira, akaida..
[6] El-Gišave.
[7] Et-Tešvihat.
[8] El-Inhirafat.
[9] El-Idžtihad.
[10] Nur et-tedebbur.
[11] En-Nezar.
[12] El-Ibda\
[13] El-E‘rab.
[14] El-Hitab el-Kurani.
[15] El-Hitab en-nebevi.
[16] Esasijjat el-erkan.
[17] El-Hudžurat, 14.
[18] Hitab el~ve*id ve et-terhib.
[19] El-Hudžurat, 14.
[20] Telamize el-Kuran el-Kerim.
[21] El-Bekare, 30.
[22] Junus, 24.
[23] El-Kalem, 4.
[24] El-Enbija’, 107.
[25] El-Hudžurat, 13.
[26] El-Mulk, 2.
[27] El-Ahden-nebevi ve er-rašid…
[28] El-lazemanijje.
[29] El-lamekanijje.
[30] Dustur.
[31] Risale halide.
[32] Da va.
[33] Šeri a.
[34] Ruje kevnijje hadarijje.
[35] Eš-Šu‘ara’, 1-2.
[36] El-En‘am, 38.
[37] Hud, 1.
[38] Ibrahim, 1.
[39] El-Gašije, 20.
[40] Eš-Šura, 17.
[41] El-Bekare, 129.
[42] Ez-Zuruf elleti saderet ‘anha.
[43] Mekalid el-umme.
[44] Ez-Zikr ve el-ahval eš-šahsijje.
[45] Re’s džil el-medresijjin.
[46] En-Nuzurel-jesir.
[47] Fi zihn el-imam Ebi Hanife.
[48] Hams mi’e hadis.
[49] Amel ehli el-Medine.
[50] Ahir el-eimme el-erbe‘a.
[51] Ihtilal tevazun el-Furs ve el-Areb.
[52] Veoma je važno ukazati da ne treba potcjenjivati bilo koje krivotvorenje (tezjif)
ili preinačavanje (tahrifbilo kojeg svetog teksta ili njegova tumačenja, a posebno ne tekstova Časnoga poslaničkoga hadisa. Jer bilo koji tekst (sadržaj), ako njime ne vladaju univerzalne poruke Plemenitoga Kur’ana (kullijjat el-Kur’an el-Kerim) i ciljeva Šerijata, može da sruši one nepotcjenjive univerzalne poruke Plemenitoga Kur’ana i islamskoga Šerijata, njihove vrijednosti, poimanja i ciljeve. Primjer jednog patvorenog teksta je poput zrnca smrtonosnog otrova koje se stavi u obrok ispravne, zdrave i dobre hrane: bez obzira na ispravnost tog hranjivoga obroka ili temeljito zdravoga tijela, to zrnce otrova je dovoljno da ubije i nanese štetu. Samo jedan tekst koji dopušta izmišljotinu i obmanu razara djelotvornost stotinama tekstova o pridržavanju sunneta (iltizam es-Su- nen),o trudu (es-saj), o preciznom radu (el-itkan),radu (el-amel)i oslanjanju na Boga (et-tevekkul).Eto, stoga je kritika sadržaja hadiske poruke (el-metn)i pridržavanje Plemenitoga Kur’ana i univerzalnosti njegovih poruka na način da su one mjerilo za kritiku usamljenih predanja, nužni metod za zaštitu vjere i ummeta (menhedž daruri li himaje ed-din ve el-umme) od mnogih koji nastoje da vjeru iskrive ili da upotrijebe neke tekstove i neka tumačenja koja su mišljenju ummeta, njegovoj univerzalnoj viziji i ispravnosti njenih vjerovanja, nanijela mnogo štete i zbrke. Svevišnji Bog kaže: “Elif, Lam, Ra! Ovo je Knjiga čiji se ajeti mudrim redom nižu i postupno objavljuju, od Mudroga i Obaviještenog.” (Hud, 1.); “Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi kao i vi što ste! A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili, i svi oni će se potom pred Gospodarom svojim skupiti.” (El-En‘am, 38.); “On je Taj Koji tebi Knjigu objavljuje, u njoj ima razgovijetnih ajeta i oni su matica Knjige, a drugi ajeti su nejasni! Oni u čijim srcima je zastrana slijede one nejasne iz nje, željni smutnje i željni svoga tumačenja! A tumačenje njihovo samo Bog zna! Oni koji su duboko u nauku zaronili govore: “Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!” A samo oni umni opomenu prihvaćaju.” (Alu ‘Imran, 7.).
Pod riječju el-muhkemmisli se na: vjerovanja (el^aka’id),principe (<el-mebadi), vrijednosti (<el-kijem), shvatanja (el-mefahim)i propise (el-ahkam).Pod riječju el-mutešabihmisli se na: pričanje poučnih priča (kasas el^iber)i događaja (el- ahdas)koji se odnose na sljedbenike Knjige (ehl el-kitab)i iščezle narode (gabir el-umem),a što je poznato pod imenom el-isra’ilijjat. Ovim ajetom (Alu ‘Imran, 7.) Plemeniti Kur’an utvrđuje da se čovjek musliman zadovolji onim što se u
Kur’anu navodi i time na šta ukazuje. Ovaj ajet Kur’ana ne odnosi se na to što se ponekada povezuje sa naslijeđem sljebenika Knjige: legende, vračanje, idolo- poklonstvo i zastranjenja.
[53] Muvadžehe el-ezme el-fikr el-mutesari* el-munfelit.
[54] El-Munafikun, 8.
[55] Hadis prenosi Muslim (I/93), Kitab el-iman,poglavlje “Tahrim el-kibr ve beja- nuh”, hadis broj 91.
Iz knjige: Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija : temeljno ishodište za čovjekov preporod
Autor: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman
Naslov originala: Er-Ru’je el-kevnijje el-hadarijje el-kur’anijje: el-muntalak el-esas li el-islah el-insani
S arapskog preveo: Enes Karić
|
Izdavači: |
|
|
• EL-KALEM – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH |
|
|
|
|
|
• CNS – Centar za napredne studije |
|
|
|
|
|
Za izdavače: |
Selim Jarkoč |
|
|
Ahmet Alibašić |
|
Urednici: |
Munir Mujić i Mustafa Prljača |
Sarajevo, 2010. – 401 str. ; 20 cm. – (Biblioteka Posebna izdanja / El-Kalem)
Akos.bA
