Ulij se u Vječnost, Bosno moja

Ako si sobom zemlja kojom hodiš, onda si zemljom život koji iz nje niče. Ako si sobom zemlja, ako si zemljom život, onda si životom prepušten onome šta na zemlju iz neba njena silazi.

Zemljo kojom hodim, bezbeli su oni koji iz tebe iznikoše žedni bili, bezbeli su oni koji se u te posijaše žedni bili, pa si se sebe napila, pa si sobom potekla i sobom zemlja-rijeka postala.

Zemlja-rijeka, sobom put kroz svoj kamen našla, sobom se svojim kamenjem uhlupala, sobom se svojom silom rascijepila, da bi sobom svoje zemlje napojila.

Bezbeli su tebe žedni bili oni koji nađoše da si čista, da si čistotom okupana, da si čistotom namirisana.

Bezbeli si potekla vodama svojim da bi ljude svoje u namaze uvela.

Bezbeli si jedina moja.

Ako ponovno sobom potečeš, pa se razliješ po rovovima, po pukotinama, po ranama koje ti nekoć napraviše, ako potečeš, pa ti se žubori razliju po tišinama koje ti nekoć napraviše, ako potečeš, pa se razliješ širinama i dubinama kojima nisi bila, ako potečeš pa se ne budeš mogla uliti u tokove svijeta, ako potečeš, pa ne nađeš nikog kraj tvog izvora da vodu za abdesta uzima, ako potečeš, pa se sebe napiješ, ako potečeš, pa se od svoje gorčine u kamen vratiš, ako potečeš, pa od gorčine ne vidiš kako iz tebe još uvijek niču, ako potečeš, pa od mene ne vidiš sebe.. Ako potečeš suzama svojim, ako ti zatvore pute tvoje, znaj, zemljo-rijeko, da uvijek imaš izlaz prema Nebu. Ulij se u Vječnost, Bosno moja.

Piše: Dženita Hodžić

Akos.ba