Učite djecu šta da rade

Djeca ispod tri godine ne razumiju “ne” na način na koji većina roditelja razumije. (Potpuno razumijevanje “ne” se ne događa magično kada djeca napune tri godine dana. To je razvojni tok.) “Ne” je misaon pojam koji je u izravnoj oprečnosti sa razvojnom potrebnom mlade djece da istraže svoj svijet i razviju svoj osjećaj autonomije.

  Oh, vaše dijete može “znati” da vi ne želite od njega da uradi neku stvar. Ono čak može znati da će dobiti ljut odgovor od vas ako to uradi. Međutim, ono ne može da razumije “zašto” na način na koji odrasla osoba misli da ono može. Zbog čega bi drugog dijete gledalo u vas prije nego što uradi ono što “zna” da ne bi trebalo, naceri se, i uradi to u svakom slučaju?

  Oko prve godine dana, dijete ulazi u razdoblje “ja to radim”. To je kada razviju osjećaj autonomije protiv sumnje i stida. Druga do šeste godine označavaju razvitak osjećaja inicijative naspram krivice. To znači da je njihov razvojni posao da istražuju i ogledaju. Možete li da zamislite kako je djeci zbunjujuće da budu kažnjena za nešto što su razvojno programirana da rade? Oni su suočeni sa stvarnom nedoumicom (na nesvjesnoj razini). “Da li da slušam roditelje ili svoj biološki nagon da razvijam autonomiju i inicijativu, istražujući i ogledajući u svom svijetu?”

  Dotična razdoblja razvitka ne znače da djeci treba dozvoliti da rade šta god hoće. To objašnjava zašto sve metode da se zadobije saradnja treba da budu istovremeno nježne i čvrste umjesto upravljačke i kaznene. To je životno doba kada se ličnost vašeg djeteta oblikuje, i kada želite da vaše dijete donosi odluke o sebi koje govore: “Ja sam zadovoljan/a. Ja mogu pokušati i napravi grešku i naučiti. Ja sam voljen/a i dobra osoba.” Ako ste u iskušenju da pomognete svom djetetu da nauči krivicom, sramotom i kaznom, stvarat ćete obeshrabrujući položaj koji je teško obrnuti u zrelom dobu.

  Da pomognete djetetu koje je tek prohodalo da razvije autonomiju umjesto sumnje i srama, te da pomognete i dvogodišnjaku i sedmogodišnjaku da razvije inicijativu umjesto krivice, probajte neke od sljedećih motiva koji prizivaju saradnju:

1. Ako se derete, vičete ili držite pridiku…stanite. Sve te metode su neučtive i podstiču sumnju, stid i krivicu u budućnosti.

2. Umjesto da govorite svom djetetu šta da radi, pronađite načine da ga uključite u odluku kako bi steklo osjećaj lične moći i autonomije. “Šta bismo trebali da uradimo sljedeće?” (Za preverbalnu djecu recite “Sljedeće, mi…., dok im nježno i čvrsto pokazujete umjesto što im govorite”.)

3. Budite učtivi kada zahtjevate. Nemojte očekivati da će djeca uraditi nešto “odmah” kada prekidate nešto što su ona radila. Pitajte “Da li će ti odgovarati da uradiš ovo u pet ili u deset minuta?”. Čak i ako ne mislite da mlađe dijete u potpunosti razumije ono što vi govorite, vi sebe obučavate da budete učtivi prema djetetu davajući mu izbore umjesto naredbe. Druga mogućnost je da mu date neka upozorenja: “Moramo da idemo za minutu. Šta je zadnja stvar koju hoćeš da radiš na penjalici.”

4. Nosite mali mjerač vremena sa sobom. Dopustite svome djetetu da vam pomogne podesiti ga na minutu ili dvije. Onda ga pustite da stavi mjerač vremena u svoj džep kako bi bio spreman kada vrijeme istekne.

5. Dajte mu izbor koji iziskuje njegovu pomoć: “Bit će vrijeme da idemo kada izbrojim do 20. Da li hoćeš da nosiš moju torbu do auta, ili hoće da nosiš ključeve od auta?”, “Koja je prva stvar koju bismo trebali da uradimo kada dođemo kući, da ostavimo namirnice ili da čitamo priču?”

6. Preverbalna djeca možda trebaju čisto nadgledanje, ometanje i presumjeravanje. Drugim riječima, kao što je Drajkurs (Dreikurs)1 uobičavao reći: “Začepi svoja usta, i djeluj.” Tiho uzmite ruku svoga djeteta i odvedite ga gdje treba da ide. Pokažite mu šta može da uradite umjesto šta ne može da uradi.

7. Koristite svoj osjećaj za humor: “Evo dolazi golicajuće čudovište da uzme djecu koja ne slušaju.”

8. Budite saosjećajni kada vaša djeca plaču (ili imaju izljev bijesa) iz frustracije zbog svog manjka sposobnosti. Saosjećanje ne znači spašavanje. To znači razumijevanje. Dajte svome djetetu zagrljaj i recite: “Sada si stvarno uznemiren. Znam da hoćeš da ostaneš, ali vrijeme je da idemo.” Onda držite svoje dijete i pustite ga da plače i izražava svoje osjećaje prije nego što pređete na sljedeću aktivnost.

9. Djeca obično osjete kada mislite to i kada ne mislite. Ne govorite ništa osim ukoliko to mislite i možete to učtivo reći. Onda to popratite sa dostojanstvom i poštovanjem – i obično bez riječi. Opet, ovo znači preusmeravanje ili “pokazivanje” djeci šta mogu da urade umjesto njihovog kažnjavanja za ono što ne mogu da urade.

10. Napravite rutinu za svaki događaj koji se događa stalno: doručak, spavanje, večera, kupovina, itd. Onda pitajte svoje dijete: “Šta treba da uradimo sljedeće na našoj tabeli rutina?” Za djecu koja su mlađa: “Sada je vrijeme da uradimo…”

11. Shvatite da treba da učite svoje dijete mnogim stvarima neprestano prije nego što je razvojno sposobno da shvati. Budite strpljivi. Smanjite svoje riječi i povećajte svoja djela. Ne uzimajte ponašanjeg svoga djeteta lično i ne smatrajte da je vaše dijete ludo na vas ili prkosno. Ostanite zreli u situaciji i uradite što treba bez krivice i sramote.

12. Shvatite da vaš stav određuje hoćete li ili nećete napraviti bojno polje ili ljubaznu i čvrstu atmosferu za svoje dijete kako bi istraživalo i razvijalo se unutar odgovarajućih granica.

Vaš posao u ovom razdoblju je da se zamislite kao trener i pomognete svom djetetu da uspije i nauči kako da radi stvari. Vi ste takođe posmatrač, koji radi na učenju ko je vaše dijete kao jedinstveno ljudsko biće. Nikada ne podcjenjujte sposobnosti mladog djeteta, nego s druge strane pažljivo gledajte kako uvodite nove mogućnosti i aktivnosti. Vidite za šta je vaše dijete zainteresovano, šta može da uradi, i za što treba pomoć, učeći od vas.

Bezbjednost je veliko pitanje u toj dobi, i vaš posao je da čuvate svoje dijete bezbjednim bez da dopustite vašim strahovima da ga obeshrabre. Zbog toga je nadziranje važan roditeljski alat, pored nježnosti i čvrstoće, dok preusmjeravate i podučavate svoje dijete. Na primjer, roditelji mogu “podučiti” dvogodišnje dijete da ne trči na ulicu, ali mu još uvijek ne daju da se igra pored prometne ulice bez nadzora, jer oni znaju da ne mogu očekivati da će “razumjeti” dovoljno dobro ono što je naučio kako bi preuzeo tu odgovornost. Stoga, zbog čega ti isti roditelji očekuju od svog djeteta da “razumije” kada oni kažu: “Ne”.

Izvor: blog.positivediscipline.com

Za Akos.bA preveo: Jusuf Džafić

________________________________________
1 Rudolf Dreikurs (1897, Beč – 1972, Čikago). Znameniti američki psihijatar i psiholog austrijskog porijekla. Napisao je više knjiga u kojima se najviše bavio psihičkim razvojem djeteta kao individue. (op.p.)
2 Golicajuće čudovište (tickle monster) je ima za izmišljeno čudovište koje tjera djecu da se smiju tako što ih golica. Dotično čudovište je poznata tema priča za lahku noć u anglofonskim krajevima (V. Britanija, SAD i dr.). Među zbirkama priča o golicajućem čudovištu treba istaći knjigu Golicajuće čudovište (Tickle Monster) Džosija Biseta (Josie Bisset). (op.p.)