Učinite djelo na pravi način

Ah, taj internet. Zaista, gotovo pa što god da zaželimo na njemu možemo naći…

Jedna velika rupa svačega. Rupa koja ima toliku gravitaciju da se mnogim ljudima nemoguće isčupati iz nje. Mnogi su u takvom stanju da govore da je to čak i nemoguće pa uopće ni ne pokušavaju.

No da li je zaista nemoguće? Naravno da je moguće. To je ovog vikenda dokazala jedna ekspedicija jetima iz naše lijepe Bosne i Hercegovine. Naime, ekspedicija se zvala ”Žičara”, a zašto se tako zvala, saznat ćemo kasnije… Ta ekspedicija je brojala sedam vrijednih studenata iz raznih oblasti nauka. I zadatak je bio uzverati se na vrh planine Bjelašnice! U tome im je pomogao njihov profesor koji im predaje u ”Školi jetima” koja je pod koordinacijom saradnice udruženja Most Povjerenja koje je i pokrovitelj škole i ekspedicije.

Mogli su oni upaliti internet i naći slike Bjelašnice na internetu i ono što se može vidjeti na Bjelašnici moglo bi se vidjeti i na internetu…. Možda neko ne bi, uopće, ni to uradio, ali zaista duše ovih jetima su se uvjerile u pravu vrijednost činjenja nekog djela na pravi način… !

Naime, 26. decembra, ekspedicija se ujutro u 8:30h, uputila autobusom ka Bjelašnici…

I kad su stigli tamo, ne znaju ni oni kako niti na koji način ali odlučili su se popeti na vrh planine pješice u nadi da će se spustiti žičarom koja treba da bude u funkciji tek za nekih 2h. I krenuli su.

Zaista niko nije imao pojma šta ga sve čeka… Plan koji su zamislili, izgledao je teoretski sasvim normalno i jednostavno no međutim stvari se nisu baš odvijale sasvim jednostavno…  Prvi koraci su bili interesantni i jednostavno ponosni… Njihova radoznalost i čežnja za vrhom ih je neočekivano odvela na sasvim drugačije i nesvakidašnje puteve i prolaze. Put ispred njih nije više ličio na put, nego na planinske obronke koji su izgledali tako da možda nikad prije nije njima niko ni prolazio. Nakon sahat vremena žalovanje i jadikovanje je počelo da smrdi oko ekspedicjie… Ubrzo penjanje na planinu više nije nimalo ličilo na nešto jednostavno s obzirom na to da niko nije ponio ni vode a ni jesti… Zaboravili su…
Nakon dva sata jedna jetimka je morala odustati jer je bila bolesna i to baš na nekih stotinjak metara od vrha… Zaista, ono što je ona postigla vrijedno je pomena i treba joj čestitati…
Jedna druga jetimka je na tih zadnjih 100 metara žrtvovala svoju želju da vidi meteorološku stanicu i Bosnu da bi pomogla svojoj sestri koja je bila u neugodnoj nevolji… Neka je Allah obilato nagradi i nadoknadi joj još više… Ostali su nastavili dalje…

Zadnjih 50 metara je bilo poprilično teško, jer svi su bili na izmaku snage i volje. Snijeg je bio dubok a planina kao da se sve više i više povećavala. No i dalje je bilo nešto u njima što ih je pokretao dalje, nešto što je bilo toliko snažno da ni sami nisu bili svjesni sve dok se nisu konačno uzverali na VRH! Interesantno je bilo to da oni koji su na početku bivali tako prsati da su na kraju stigli zadnji…

Pored veličanstvenog pogleda koji im je Bjelašnica pružila ono što je enormno iznenadilo ekspediciju jeste jedan insan kojeg se niko nije sjetio pitati kako se zove ali sigurno mu svi mogu dati ime ”The Mountain Man” koji ih je tako lijepo i nesebično primio, utoplio, počastio i ustupio im prostor za namaz… Naime, on je radio u meteorološkoj stanici…

Dok su bili gore došla je do njih informacija od one dvije jetimke koje su se vratile da je daleka žičara u funkciji zbog koje je i ova ekspedicija dobila ime.

Kad su se oprostili od Planinskog čovjeka krenuli su silaziti putem kojim su se ustvari trebali uzverati jer je bio namjenjen za to a ne onaj put kojim su oni uzašli a Bog zna, niko do tad nije se uzverao njime. I kad su stigli do žičara, žičara ipak više nije radila. Da su samo pet minuta ranije stigli sišli bi žičarom. Da stvar bude gora, morali su požuriti jer autobus za Sarajevo ih ne bi čekao. Vremena je bilo jako malo. Tako da su na kraju sišli pješice, tj. gotovo pa ‘kotrljanjem’…. Uspjeli su stići na autobus koji ih je odvezao do BBI centra gdje su konačno jeli i opet napunili snagu…

Zaista, svi su se namučili. Neko bi rekao: „Džabe ste se namučili, zašto niste pitali koji je pravi put, zašto ste se uopće penjali, zašto ste uopće išli na planinu.“.

Takvih, nekih, će uvijek biti. Oni koji uopće ne proživljavaju ovaj život žive na njemu kao da nikad umrijeti neće i kad umru, kao da nikad nisu ni postojali… Ovi jetimi su svjedočili vrijednosti uspinjanja na planinu… Nije to bila Bog zna kakva planina ali im je dala ono najljepše od sebe i oni su to zaslužili. Dala im ljepotu koju je Allah samo tu stvorio a koju čovjek nikad neće stvoriti na internetu. Dala im je dokaz da čovjekova volja može biti neutaživa i neumiruća te da je samo treba pokrenuti. A da bi je pokrenuli, moramo se malo namučiti a ”Zaista, sa mukom je slast”. A kad pokrenemo muku i kada nešto postignemo uvjerimo se da je vrijedilo i zaista uvijek će vrijediti. Uvjerimo se da je uspjeh bolji nego mrtvilo mirovanja koje ne vodi nigdje drugo nego u neuspjeh i na ovom i na budućem svijetu…

Nemojte nikada zaboraviti da se zemlja ushićuje na dodir vašeg stopala, a da vjetar žudi za igrom sa vašom kosom.

Priroda nas nikad ne vara, mi smo ti koji sebe zavaravamo.

Ekspedicija:

Mirela
Mersiha
Sebina
Amra
Alma

Selma
Elmir
Adnan

Selim

Za Akos.ba: Selim Alagić