Dženana Brkić: “U ramazanu sam završila fakultet, i ostvarila svoje snove”

Dženana Brkić (22) je rođena slijepa. Zbog ratnih okolnosti, nije se moglo puno uraditi po pitanju toga. Iako su odrađene tri operacije, samo mali procenat vida je uspio biti vraćen. Prije polaska u osnovu školu, dobija i glaukom, visoki očni pritisak, koji je uzrokovao skoro potpunim gubitkom vida. Danas, može vidjeti samo boje, svjetlost, sjene.

Sa šest godina dolazi u Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžariće, Sarajevo, kada počinje obrazovanje. Tu završava osnovnu i srednju školu. U trećem razredu srednje škole, dobija priliku za odlazak u SAD i boravi u Indiani godinu dana. Budući da voli engleski jezik, to joj je bila odlična prilika da ga dodatno usavrši. Odsjek za engleski jezik i književnost na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu upisuje 2013. godine.

Ovog ramazana je Dženana ostvarila svoj san. Diplomirala je na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), a po prosjeku ocjena je bila među najboljim studentima, treća u svojoj generaciji sa prosjekom 9,675. Životni san joj je da postane profesorica engleskog jezika ili spisateljica. Aktivno piše i vodi blog Riječ kao trag na kojem bilježi svoje pjesme, misli i iskustva. U planu je izdavanje i prve knjige.

U ramazanskom intervjuu za portal Akos.ba, sa Dženanom Brkić smo razgovarali o njenom posljednjem uspjehu, završetku fakulteta, ali i ramazanskim danima, ljepotama i uspomenama.

Razgovarao: Nedim Botić

U zadnjoj smo trećini ramazana. Kako kod tebe protiče ovaj mubarek mjesec?

Ovaj ramazan, za razliku od prošlih, je bio ispunjen obavezama. Imala sam ispite, tako da sam većinu vremena provela u Sarajevu, a ne u svome mjestu. Ipak, uspjela sam provesti vremena sa svojim društvom kao i sa porodicom. Dok sam bila u Sarajevu, zajednički iftari sa prijateljicama su uspijevali da mi pomognu da se odmorim od učenja i ispita. Išle smo na mukabele po džamijama na Ilidži, prisustvovale teravijama koje se klanjaju u mesdžidu na našem fakultetu, a koje predvode studenti. Uspjele smo doživjeti i tu prelijepu atmosferu na Baščaršiji, kao i na tabiji. Kada sam se vratila iz Sarajeva, bilo mi je drago da odem u svoju džamiju, da provedem iftare sa svojom porodicom i rodbinom, te da odvojim vremena za ibadete.

Po čemu će ti ovaj ramazan ostati u sjećanju?

Ovaj ramazan će mi ostati u sjećanju po neizmjernoj milosti našega Gospodara, a koja se manifestovala u mome uspješnom završetku fakulteta. Uz Njegovu pomoć, uspjela sam postići dobre rezultate, učinivši svoje roditelje ponosnim. Ceremonija koja se održala 17. juna je bila nešto posebno, nešto što se ne zaboravlja. Činjenica da, kada je moje ime prozvano, su svi prisutni ustali, mi je dokazala da sav trud kojeg sam uložila je cijenjen i vrjednovan.

Šta ti prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

Sve što se veže uz ramazan je pozitivno. Sam taj osjećaj pred ramazan se ne može opisati. Osjećaji harmonije, smirenosti, zadovoljstva tokom ramazana su dovoljni jednom biću da mu se raduje neizmjerno. Potreba za poboljšanjem, za čišćenjem naše duše od ovodunjalučkih stvari, je prevelika, a ramazan nam nudi priliku da to i učinimo. Usputna djela ljubaznosti su ponekad dovoljna da čovjeku poprave dan. To je ono što nas ramazan uči – da ostanemo isti, darežljivi, zahvalni, pobožni, tokom svih narednih mjeseci.

U mjesecu smo Kur’ana. Šta za tebe znači Kur’an?

Kur’an je moja velika želja. Kada kažem želja, mislim na to da bih voljela da ga znam učiti. Činjenica da sam slijepa mi nije omogućila da učim arapsko pismo. Uz Allahovu pomoć, izgleda da će se to promijeniti. Čekam taj dan kada će, u Bosni i Hercegovini, da se pojavi sufara na Brajevom pismu, pismu za slijepe, te Kur’an na arapskom jeziku. Kur’an mi pomaže da se smirim, slušajući ga i čitajući prijevod kojeg imam. On je nepresušan izvor iz kojeg neprestano izvlačim pouke, iz kojeg crpim snagu, i koji je svakodnevni dio moga života.

Možeš li sa nama podijeliti neku uspomenu koja te posebno veže za ramazan?

Nekako, ramazane sam uvijek provodila u Sarajevu, jer sam gore išla u školu, tako da nisam imala puno prilika da ga provedem u svome džematu. Jedna uspomena mi zato uvijek izmami suze na oči kada je se sjetim. Nekoliko godina unazad, kada sam prvi put ramazan provela kod kuće, prvi put sam dobila priliku da učestvujem na programu povodom 27. noći ramazana. Učila sam ilahiju i recitovala poeziju. Taj osjećaj da sam dio nečega, da i ja nekako mogu doprinijeti svome džematu, mi je učinio taj ramazan posebnim.

Kako ti i tvoja porodica provodite ramazanske dane?

Kao i svaka porodica, iftare provodimo skupa, a teravije klanjamo u našem džematu. Najviše volim zajedničke iftare, gdje se cijela rodbina okupi. Tu osjećam neizmjernu zahvalnost što mi je Allah podario sve te ljude, i što nas je obasuo Svojom milošću, dajući nam onoliko koliko trebamo.

Ovog si ramazana diplomirala na fakultetu. Koliko vam znači taj uspjeh?

Diploma je samo jedan dio uspjeha. Mnogo mi više znači što sam uspjela da pobijedim sebe i svoje strahove. Uspjela sam dokazati sebi i ljudima koji su možda sumnjali u mene da ja to mogu. Nadam se da će moje znanje biti od koristi ljudima, te se nadam da sam barem malo smanjila predrasude o osobama sa invaliditetom. Nadam se da će naša država cijeniti ovaj trud, te da ću, u budućnosti, moći nastaviti sa školovanjem i raditi u svojoj struci.

U čemu pronalaziš snagu da se borite u životu?

Najveću snagu pronalazim u vjeri. Spoznaja da je u svemu hajr, te da naš Gospodar nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti, mi pomaže da proguram i kroz najtmurnije dane. A svi ih imaju, neminovno na invaliditet. Svi mi se suočavamo sa mnogobrojnim iskušenjima, ali je na nama kako ćemo se nositi sa njima. Do nas je kako ćemo dalje. Svaki mali uspjeh mi pomažu da nastavim, a snagu mi daje svaki strah kojeg sam pobijedila i svaku prepreku koju sam prevazišla.

Završila si fakultet, pišeš, učiš, ostvaruješ uspjehe. Koja je tvoja tajna uspjeha?

Nema nikakve tajne. Ustrajnost i volja su potrebni da bi se uspjelo. Ne pokleći pred malim ili velikim iskušenjima. Truditi se i znati da se to cijeni više od rezultata. Ima neko ko sve to motri i čije priznanje je važnije od priznanja ljudi.

Budući planovi?

Voljela bih doprinijeti društvu svojim stečenim znanjem. Isto tako, voljela bih nastaviti sa školovanjem u budućnosti. Raditi kao profesorica engleskog jezika mi je uvijek bila želja, ali bilo šta vezano za književnost, čitanje, pisanje bi me usrećilo. Naravno, tu je i moj blog kojeg ne planiram zapostaviti. Čovjek treba da radi na sebi, da povećava svoje znanje, tako bih i ja voljela učiti nove stvari, putovati (ako mogu), naučiti novi jezik i tako dalje. Još bitnije od sticanja znanja jeste da to znanje podijelimo i sa drugima, da drugima pomognemo da uspiju ostvariti svoje ciljeve.

Poruka za naše čitaoce?

Uzdajte se u Allaha, dž.š., i Njega molite za pomoć. On će vam se, zasigurno, odazvati. Ustrajte, jer je to važnije od rezultata. Budite dobri prema drugima, pomažite im, ne uzdižite se iznad drugih ljudi. Pomoć koju nekome date će se vama mnogostruko vratiti. Iskoristimo ove mubarek dane za činjenje dobra, dovimo Gospodaru, veličajmo Ga. Vjerujte da je moguće sve ono što ste nekad mislili neostvarivim. Gospodaru ništa nije teško.

Akos.ba