Tri kilometra lošim putem od Goražda: Stanovnici Vran Potoka proizvode na desetine tona hrane

Selo koje se herojski branilo u ratu, danas je simbol stradanja, ali i nepobjedivosti života i želje za životom. Sve zahvaljujući svojim vrijednim stanovnicima, koji su se vratili korijenima – proizvodnji hrane.

 Selo Vran potok kod Goražda primjer je stradanja bosanskog naroda u proteklom ratu, ali i simbol nepobjedivosti života i želje za životom. Porodice koje su 1994. godine protjerane sa svojih ognjišta prve su na području općine Goražde odlučile da se vrate svojim kućama, a danas spadaju među najveće proizvođače hrane na području Bosanskopodrinjskog kantona Goražde.

Refija Polutak kaže kako je proizvodnja hrane trajala i u ratu kada je bila važnija nego danas. Osim za vlastite potrebe, značajne količine upućivane su u vojničke kuhinje, izbjegličke centre, bolnicu… Vran Potok je izgubio 13 pripadnika u redovima Armije RBiH, rijetke su porodice u kojima neko nije poginuo ili ranjen.

“Veliku ulogu smo odigrale i mi majke, jer kad god bi u rovove ušli neprijateljski borci mi žene nismo dale da se bježi iz sela zbog podrške borcima koji su trebali ponovo vratiti te položaje”, kaže Refija Polutak.

Najteže je bilo preživjeti raketiranje sela iz višecijevnih bacača raketa sa Trovrha, te kasnije povremena probijanja linija odbrane. Teško je bilo čekati vijest s prvih linija na kojima su bili i mještani Vran Potoka.

Tokom velike ofanzive 1994. godine napadnuto je selo i stanovnici su morali pobjeći u Goražde. Kraj rata dočekali su sa samo jednom željom – da se što prije vrate svojim kućama ili onome što je od njih ostalo. Sve je bilo izgorjelo, ni kokošinjac nije ostao uspravan… Najteže je, ipak, bilo gledati brda iznad sela na kojima su ginuli njegovi branitelji. Da nije bilo rata, Vran Potok bi danas imao desetine mališana, ali ovako u selu živi samo dvadesetak porodica, a u njima samo četvero djece. 

– Plastenici od drveta iz okolnih šuma 

Selo je samo tri kilometra od Goražda, ali put je loš i zimi teško prohodan, a plastenici od kojih žive povratnici pravljeni su uglavnom od drveta iz okolnih šuma.

Porodica Polutak ima 19 plastenika sa oko 2.500 kvadratnih metara prostora. Od proizvodnje povrća danas dobro žive, ali sve je stvarano postepeno.

„U plastenicima proizvodimo sve vrste povrća, a trenutno imamo luk salatu, špinat, blitvu, sijemo krompir, mrkvu. Zimske kulture skidamo do 15. aprila i nastavljamo sa ljetnim kulturama. U zimskom periodu proizvedemo 7-8 tona salate špinata, luka, a u ljetnom su mnogo veće količine, od 50 do 80 tona, sigurno. Uporedo idemo i sa proizvodnjom krompira vani, kao i kupusa, luka i ostalog. Mislim da smo blizu 100 tona”, kaže Mehmed Polutak, koji je prije 35 godina napustio tada veliko preduzeće „Pobjeda“ i posvetio se poljoprivredi.

Prije dvije godine veliki snijeg uništio je većinu plastenika na Vran Potoku, ali su se proizvođači uspjeli oporaviti i bez značajnije pomoći države.

“Negdje oko 35.000 maraka smo imali štete, a dobili smo 4.000 za ovu foliju. Dijelili su plastenike u Goraždu ali kad su mi ponudili 50 kvadrata bio sam van sebe. Nisam htio da uzmem taj plastenik jer to je za mene bilo veliko poniženje, da dobijem 50 od uništenih 1.500 kvadratnih metara”, dodaje Mehmed Polutak. 

– Izostaje adekvatna podrška države 

Uz sve probleme na koje nailaze proizvođači hrane u našoj zemlji, izostaje adekvatna podrška države, nema plana razvoja poljoprivrede, mjera zaštite domaće proizvodnje, podsticajna sredstva kasne i često se dijele i onima koji nisu poljoprivrednici.

Potrebno je mnogo toga da bi se i mladi motivirali da se bave proizvodnjom hrane. Međutim, 24-godišnji Mirsad Polutak ovim poslom se bavi od ranog djetinjstva i svoju odluku je davno donio.

„Mora se ustati negdje oko šest, dok sunce ne ogrije, jer kad ogrije sunce u plastenicima se ne može raditi. Radimo od šest do 9 – 9,30, a onda smo slobodni do popodne kad nastavljamo od 18 do oko 21 sat. Rijetko je vidjeti nekog da se bavi ovim. Najvjerovatnije da ih je stid, ne znam zbog čega. Ja volim to raditi. Mogu da sjednem kad hoću, nemam nikog da mi kaže radićeš toliko“, kaže Mirsad Polutak.

Poljoprivrednici su ljudi koji se u isto vrijeme bore sa lošim i kišnim godinama, velikim snijegovima, trgovcima i konkurencijom iz uvoza, ali sve probleme porodica Polutak je savladala i zadovoljna je onim što je postigla.

„Iškolov’o sam troje djece, uložili smo u poljoprivredu preko 100.000 maraka, imam mašinu za oranje, kombi, napravio sam čak i porodičnu kuću u Sarajevu. Djecu sam zbrinuo, tako da su i oni sad prihvatili ovo da rade. Obezbijedili smo im sve što treba, neka nastave dalje našim putem“, kaže Mehmed Polutak.

Akos.ba