Tragovima hidžre!
Septembar je, a jedne “laste” su već otišle, one koje “lete” prema Zapadu! Gubi se i nestaje i posljednji eho dječijeg vriska. Oko mene opet “dah” uobičajene tišine, a u meni šum, neka vrsta “nepogode”, blagi vjetrovi i kiše.
Okus rane jeseni i miris nadolazeće hidžre! Bože dragi, da li su ove današnje Hidžre, sve skupa, bar malo nalik na onu jednu, Poslanikovu, prvu hidžru!? Hidžru kada je iznad rođenog i voljenog grada, teška i tužna srca izrekao riječi, koje skoro petnaest vijekova odjekuju u srcima njegovom ummeta!
– “Da nisam protjeran iz tebe, nikada te ne bih napustio.” I nije ga ni napustio dok nije dobio dopuštenja svoga Gospodara, Allah subhanehu we te’ala! Od koga ovi današnji, savremeni muhadžiri traže dopuštenje za svoje odlaske, kako se sutra možda ne bi kajali zbog svoje odluke!? Da li žale svoje gradove, porodice, prijatelje, svoj narod koji ostavljaju! Kako se uopće zovu ti njihovi odlasci!? I kako se zove bol koju osjećaš dok, u daleki svijet, svoje bližnje ispraćaš, tamo gdje su porodično gnijezdo svili i to domom zovu! Pa i to je bol, posebna, bol u srce – zdravo, pravo, u dušu – “ni krivu ni dužnu”! Bol za koju nikoga ne možeš kriviti niti se žaliti, jer nije fer žaliti nad nečijom sudbinom, nečijom srećom, oplakivati ljude žive i zdrave! Ne smije to biti ni tuga, iako tako tužno djeluje, a ne možeš biti ni ravnodušan, bezosjećajan… nije ljudski, nije normalno… ne možeš ni kad bi htio! Jednostavno to je bol koju trebaš odbolovati kao i sve, ovosvjetske boli, a ipak je ne zvati bolom! Kada li će, i kakva naknada i nagrada biti za one koji trpe ovakvu vrstu boli! Kako kaže ona čuvena izreka, ovdje spomenuta je jedan poetičan način – nafaka će sama doć’ , a po izvor svoje vode, sam ćeš poć’! Da li nam je baš ponekad tako daleko protekao taj izvor!?
Kako god, namjerno ili slučajno, sudbina je da živimo na različitim stranama svijeta, i da tamo spoznamo da li je stvarno – dragulj sve što sja i sreća onakva kakvom se pričinjava! A kakva je to sreće koju živimo tamo negdje, daleko, koju niko naš, drag i blizak, ne može vidjeti, čuti, osjetiti…!
Šta imamo od tog bogatstva koje uživamo sami, tako razdvojeni, kad su naše bogatstvo ljudi, naša porodica i ništa je ne može nadomjestiti osim njihova blizina! Da li su ove naše današnje seobe/hidžre Božija milost, ili ljudski usud, je li to trend i stvarna potreba. Ako je potreba po čemu je mjerimo; možda po susjedu i susjednim državama, tražeći u njima, stranim, ostvarenje svojih ljdskih prava, veću slobodu za svoju vjeru, svetu dužnost ili bukvalno idemo “trbuhom za kruhom”; bojeći se da ovaj naš nije tako dobar i da ove naše vode, izvorske, tekuće i sve druge nisu dovoljno pitke… Ovaj djelić planete koju Bosnom zovemo, za nekoga je “raj na zemlji”, a nama dođe kao zindan, bukagije i okovi iz kojih želimo što prije izaći i potražiti “slobodu” na nekom drugom mjestu, u nekoj tuđoj zemlji. Je li to zaista samo materijalna neimaština, ili siromaštvo i praznina duha čiju opskrbu opet tražimo na pogrešnoj “adresi”! ”A onome ko se Allaha iskreno boji, Allah će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada” (Kur’ana)
U susret nam ide nova hidžretska godina, žureći, svaki put ranije. Još jedna jedinstvena prilika da podvučemo crtu i svedemo račune sami sa sobom, da preispitamo svoju hidžru. Jer hidžra nam je svima i uvijek potrebna, samo treba odrediti pravi smijer i jasan cilj! I ona prva, Poslanikova hidžra je krenula koracima, temeljitom pripremom, i dugim, napornim putovanjem. Nije praktično, uobičajene… očekivati da i ove današnje dolaze na “krilima”, preko noći, za jednu noć, dok čekamo smjenu godina. Za tu jednu noć možemo samo donijeti čvrst nijet/odluku, pripremiti dobru volju, mnogo sabura, a potom krenutu na “putovanje”!
Naravno, svako putovanje počinje prvim korakom i polaskom od samog sebe! Najbolje i najpreče je prvo promijeniti samog sebe, svoja shvatanja, poimanje… pa ako u tome uspijemo možda bude dovoljno da postignemo konačan cilj i ostvarimo svoju hidžru!
“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Kur’an)
I Nova hidžretska godina počinje, svetim mjesecom.
I nema boljeg načina da započne Nova godina osim da se odmah u startu maksimalno posvetimo zadanim ciljevima, uz ibadet, činjenje dobrih djela i strogim kontroliranjem svojih postupaka! I nema većeg hajra za čovjeka osim da sve to čini iskrena nijeta i sa imenom Allaha subhanehu we te’ala, jer samo tako ćemo koristiti drugima, a raditi za svoje dobro i ovog i budućeg svijeta!
Za Akos.ba piše: Razija Maksumić
