Sloboda u riječi i tišini Dževada Karahasana

Dževad Karahasan bio je mnogo više od književnika – bio je misaoni stub bosanskohercegovačke kulture, istinski intelektualni aristokrat, profesor, pripovjedač, dramski pisac, filozof duha i branilac slobode mišljenja. Njegovo ime, djela i riječi trajno su urezani u kolektivnu memoriju bošnjačkog naroda i šire intelektualne zajednice Balkana i Evrope.

Rođen 1953. u Duvnu (danas Tomislavgrad), Karahasan je rano pokazivao glad za znanjem. Klasične jezike učio je u franjevačkom samostanu, a kasnije diplomirao komparativnu književnost i teatrologiju u Sarajevu te doktorirao u Zagrebu. Bio je urednik, dramaturg, profesor na sarajevskim i evropskim univerzitetima, ali prije svega – čovjek koji je pisao s dubokom etičkom i duhovnom odgovornošću.

Njegova djela, među kojima su Istočni diwan, Sara i Serafina, Dnevnik selidbe, Šahrijarov prsten, Noćno vijeće i Uvod u lebdenje, prevođena su na više od 20 jezika i nagrađivana najvišim evropskim priznanjima, uključujući Goetheovu i Herderovu nagradu, Heineovu nagradu i mnoge druge. No, Karahasanova snaga nije ležala samo u književnim priznanjima, već u njegovoj dosljednosti da misli vlastitom glavom, piše srcem i brani pravo na tišinu.

U njegovom romanu Kuća za umorne oslikana je jedna od temeljnih poruka njegove filozofije – čovjekova potreba za unutrašnjim mirom, za prostorom bez galame, ideoloških etiketiranja i banalizacije čovjekove složenosti. “Bez umjetnosti možemo živjeti, ali ne možemo biti ljudi”, govorio je, podsjećajući da je umjetnost esencijalna potreba duše, a ne luksuz.

Karahasan je jasno raskrinkavao kulturni provincijalizam, elitizam bez pokrića i “jaransku estetiku”. Bio je kritičar onih koji oblikuju kulturnu scenu prema ličnim interesima, a ne po mjeri istinske umjetnosti i talenata mladih autora. Ipak, ostao je vjeran ideji da se protiv toga bori znanjem, dostojanstvom i brigom za svijet. Bio je istinski orijentirani Evropljanin u duhovnom, a ne geopolitičkom smislu – čovjek koji je čitao svijet i spoznavao Boga između redova, između različitih tradicija i kultura.

Kao mentor, posebno uloga koju je odigrao u životu Merime Handanović pokazuje koliko je Karahasan bio više od profesora – bio je duhovni vodič i ljudska podrška čak i u sopstvenoj bolesti, nastavljajući da piše, komentariše i ohrabruje iz bolničkog kreveta.

Njegova Zenica, Sarajevo i Graz – tri važna grada u njegovom životu – čuvala su u sebi njegove tragove: u pozorištu, u razgovorima, među knjigama i na univerzitetima.

Dževad Karahasan je bez sumnje veliki bošnjački književni kosmopolita. Njegova sposobnost da u literarnom diskursu spoji orijentalni sufijski mistički senzibilitet s evropskim racionalizmom, da piše o identitetu bez zapadanja u nacionalizam i da brani kulturu sjećanja bez mržnje – čini ga mostom koji povezuje ono najbolje iz bošnjačke i evropske tradicije.

Na dženazi, u maju 2023. godine u haremu Ali-pašine džamije, okupili su se predstavnici svih slojeva društva – jer Karahasan je pripadao svima. Njegova smrt ne znači kraj, već, kako je i sam govorio, početak jednog drugačijeg razgovora – između nas i onoga što je ostavio u amanet.

“Pomiren sam sa smrću od svoje pete godine… Vratit ću se sretan Gospodaru, a vi ćete biti tužni zbog sebe jer mi nećete oprostiti što vas ostavljam.”

U vremenu kada se mnogi intelektualci prepuštaju šutnji ili kompromisima, Dževad Karahasan ostaje primjer da se može i mora misliti slobodno, govoriti hrabro i šutjeti dostojanstveno.

Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši.
Njegove knjige ostaju – kao svjetionici duha, istine i slobode.

akos.ba