Islamske temeU Fokusu

Top lista najraširenijih praznovjerja među Bošnjacima

ISLAM JE DOKINUO SVE VRSTE PRAZNOVJERJA

Jedno od prvih vjerovanja koje islam usađuje u duše svojih sljedbenika jeste činjenica da je ovaj kosmos i sve što je u Njemu, stvorio Jedan i Jedini, Svemogući i Apsolutni Gospodar, Allah dž.š.

Čisto monoteističko vjerovanje temelj je zdravog i pouzdanog islamskog društva. Islam je u svojoj osnovi došao da ljude udalji od svih zabludjelih i neutemeljenih (izmišljenih) vjerovanja, te da uputi ljude vjerovanju i postupcima sa kojima će postići i zaslužiti konačnu sreću, zadovoljstvo i svoje lično, ovodunjalučko i ahiretsko spasenje.

Kad god su se ljudi na Zemlji udaljavali od prvobitne Božije upute i Istine koju je On propisao i objavio prvom Svom vjerovjesniku i prvom čovjeku na Zemlji, Ademu, javljala bi se potreba za novim vjerovjesnikom i za novim vidom objave koja će ljude vratiti na ispravno vjerovanje i ispravno životno djelovanje.

Prva velika odstupanja od Božijeg zakona na Zemlji desila su se u doba poslanika Nuha, a.s., kada su ljudi iz njegovog naroda počeli praviti spomenike i kipove svojim umrlima, koje su počeli smatrati ”dobrim i odabranim ljudima”. Šejtan ih je kasnije zaveo pa su te iste počeli obožavati mimo Allaha, uzimajući ih za posrednike.

Kasnije se broj i raznovrsnost ljudskih prijestupa namnožio, tako da su mnogi narodi bili uništavani zarad širk i kufra kog su na različite načine iskazivali.

Kod raznih naroda u svijetu, vremenom  se, u nedostatku znanja o pravoj i ispravnoj Allahovoj vjeri, povećavao i širio broj raznih praznovjerja (sujevjerja), koja su bili u potpunoj suprotnosti i sa samom Božijom objavom, ali i sa samim razumom.

U ovom tekstu navešćemo neka od pogrešnih uvjerenja i praznovjerja koja su bila ili su još uvijek prisutna među ljudima na Zemlji. Dužnost svakog razumnog i pametnog čovjeka jeste da ih se klone i da im ne pridaje nikakvu pažnju.

Poslanikov rat protiv predrasuda i praznovjerja

Kada se Božiji Poslanik Muhammed, a.s., pojavio u svojstvu Vjerovjesnika i donosioca Božije objave, u Mekki je zatekao grupu prevaranata  pod imenom ”El-kuhhan” – vračevi, astrolozi ili predskazivači koji su za sebe tvrdili da su  poznavaoci tajni iz prošlosti ili budućnosti.

Poslanik, a.s., im je jasno oponirao učeći Allahove ajete: ”Reci: Niko osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna gajb (šta će se dogoditi).” (En-Neml, 65.)

Njegova glavna misija tokom prvih 13. godina objave i njegovog boravka među Mekkanskim mnogobošcima, bila je razuvjeriti ljude od njihovog praznovjernog i krivog vjerovanja, te ih udaljiti i odvojiti od neznabožačke prakse gatanja, predskazanja i kumirstva.

Objavio je rat paganskim vjerovanjima i običajima sa kojima se borio tokom svoje cjelokupne poslaničke misije, i u Mekki i u Medini.

Vjerovanje vračarima i proricateljima je grijeh

Islam jasno zabranjuje vračanje i proricanje sudbine. Ta zabrana je jasna i nedvosmislena. Međutim, ona se odnosi ne samo na one koji čine takve rabote i na račun njih se bogate i druge obmanjuju, već se odnosi i na one koji žele posjećivati takve varalice i griješnike. Onaj ko ode proricatelju i vračaru pa povjeruje u ono što mu je rečeno, zanijekao je ono sa čim je došao Muhammed, a.s. Ovako kaže sam Muhammed, a.s., u jednom hadisu i time eksplicite zabranjuje svaki vid pridavanja pažnje takvim ljudima.

Vješanje zapisa, amuleta i privjesaka

Ova praksa bila je prisutna stoljećima među raznim narodima. Šejtan je na ovakav način varao u vjeru neupućene. Lagao ih je da se nošenjem raznoraznih privjesaka i amuleta, stiče Božija naklonost i zaštita. Međutim, islam tvrdi suprotno. Stiče se grijeh i mogućnost odlaska u vode širka. A širk (pridruživanje bilo koga Allahu ravnim) je neoprostivi grijeh.

Predskazivanje zlih znakova /zloslutnja, tetajjur/

Ovo vjerovanje datira još iz vremena prije naše ere, tj. iz doba poslanika Saliha, a.s., što se jasno vidi u nekim kur’anskim ajetima i tefsirima.

Islam je protiv vjerovanja u bilo kakve dobre ili loše predznake.

Tetajjur se može uzeti kao sveobuhvatni izraz za sujevjerja i praznovjerja svake vrste. Neki učenjaci ga prevode kao pesimizam na osnovu znakova u prirodi, npr. leta ptica i slično. Naime, kod predislamskih Arapa je bio običaj da su dolazak jata ptica sa desne strane smatrali dobrim znakom za putovanja i poslove, dok bi dolazak ptica sa lijeve strane smatrali lošim, pa bi odlagali poslove, a na put ne bi polazili. Ovo sujevjerje je postojalo i prije predislamskih Arapa, a nažalost i danas je vrlo prisutno.

Dr. Salih Fevzan kaže: “Tetajjur se ogleda u tome što osoba kada odluči obaviti neki posao, a zatim vidi ili čuje nešto (neki znak u prirodi) koji joj se ne sviđa, veže svoje srce za taj znak i daje mu prednost u odnosu na iman i tevekkul. Ili bude od onih koji se ne obaziru na to, ali ga u srcu taj znak tišti.“

Od Tavusa se prenosi da je krenuo negdje sa prijateljem, pa je vrana zagraktala te čovjek reče: “Dobar znak.“ Na to mu je Talus uzvratio: “Kakvo je dobro u ovakvom saputniku? Nemoj mi praviti društvo.“ (Knjiga tevhida, M. B. A., strana 220.)

Često se može čuti kako ljudi govore: “Ako čujete tu i tu pticu ispod prozora, neko blizak će vam umrijeti.“ Ili: “Ako vam vrana sleti na krov kuće, neko će umrijeti.“ Ovakve riječi su produkt zabranjenog sujevjerja sa kojim se ruše temelji ispravnog islamskog vjerovanja.

Ženidba između dva Bajrama

Jedno od najraširenijih sujevjerja na prostorima Balkana, koje je u velikoj mjeri prisutno i kod onih koji redovno čine sedždu Allahu, jeste da nema ženidbe, niti udaje između dva Bajrama, aludirajući na vrijeme između ramazanskog i kurbanskog Bajrama, a upravo je tu smješten mjesec ševal. Tvrde da se ”ne valja” vjenčavati tada. Jasno je da je ovo jedno od predislamskih vjerovanja. Islamska obaveza je svima kod kojih se zadržalo ovakvo vjerovanje da ga se otarase i oslobode njegova tereta. Oni koji su prispjeli za ženidbu, odnosno udaju, ne trebaju obraćati pažnju na ova sujevjerja, nego se ženiti i udavati onda kada steknu uslove za to. Allahov Poslanik, s.a.v.s., oženio je Aišu, r.a., u mjesecu ševalu (između dva Bajrama).

Sujevjerja vezana za određene dane

Mnogo je predanja koji se pripisuju Allahovom Poslaniku i navode se bez ikakvog seneda, bez imena hadiski zbirki u kojima se nalaze i učenjaka koji ih navode. U jednom predanju, recimo za subotu kaže se da je subota ”dan nevolja i nezgoda. Taj dan je zabranjeno: sječenje noktiju, šišanje, brijanje i sastajanje sa ženom.“ I za ostale dane postoje izmišljene i lažne predaje kojim neznalice udružene sa šejtanom ljudima otežavaju živote i samu vjeru čine opterećujućom i nelogičnom.

Kucanje u drvo radi sreće i berićeta

Slobodno se može reći da je ovo jedan od najraširenijih vidova sujevjerja. Prakticiraju ga i muslimani i nemuslimani. Ovo se zasniva na starom vjerovanju po kojem su bogovi živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kada bi neko dolazio da moli nekog od tih bogova za nešto, ritual je zahtjevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila,on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega. Ovo je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, a istovremeno gest zahvalnosti za uslišenu molbu.

Kada se kod muslimana komentariše neka dobra situacija ili povoljan preokret u životu, onda se kaže: mašallah, naravno bez kucanja u drvo. Uzvišeni Allah je rekao: “A zašto nisi, kada si u vrt svoj ušao, rekao: Mašallah! – moć je samo u Allaha!“ (Kehf,39)

Prelazak crne mačke preko puta

Vjerovanje u crnu mačku kao simbol zla i loš znak nastalo je u vrijeme mračnog Srednjeg vijeka, i to u Španiji, za vrijeme zloglasne krstaške inkvizicije. Tada su, pod patronatom i odobrenjem katoličke crkve, na lomači pogubljene mnoge žene, a zajedno sa njima spaljivane su i mačke koje su prethodno zatvarane u korpe od pruća. Zbog svoje vitke građe, mačke su povezivane sa Venerom, Grčkom boginjom ljubavi i erotizma, što je crkva u ono vrijeme smatrala grijehom.

Vjerovanje da mačka ima devet života potiče još od starih Egipćana, koji su obožavali mačke. Oni su se divili njihovoj vitalnosti i sposobnosti da prežive pad sa velike visine, pa je iz toga proisteklo vjerovanje da mačke imaju devet života. Također, dovodili su je, kao predmet obožavanja, u vezi sa njihovim tadašnjim Trojstvom, koje su činili Majka, Otac i Sin.Tri puta tri, bio je najviši izraz iskazane časti, pa je tako stvoreno vjerovanje da mačka ima devet života.

Petak trinaesti

Još jedno prisutno sujevjerje je i vjerovanje u petak trinaesti, kao nesretan dan. Ono potiče od kršćana, a sa islamom i muslimanima nema ništa zajedničko.

Zanimljivo je da ova fobija Ameriku svake godine košta milijarde dolara zbog izostajanja ljudi s posla, otkazanih letova i željezničkih polazaka, te smanjenog saobraćaja svakog trinaestog u mjesecu.

Srž ovog sujevjerja jeste kršćanska dogma po kojoj je petak dan u kojem je razapet Isus Hrist (Isa, a.s.) te stoga neki od njih taj dan smatraju nesretnim. Također, broj trinaest ukazuje na broj učesnika posljednje tajne večere kada je Juda izdao Isusa.

Razbijeno ogledalo kao znak nesreće

Vjerovanje po kojem razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće i velike tegobe u životu jeste jedno od mnogobrojnih sujevjerja. Poznato je još i kao đavolije ogledalo. Raširilo se među kršćanima koji vjeruju da su njihovi preci uz pomoć ogledala posmatrali zvijezde i hvatali njihovu energiju. Bez naučnog znanja o prirodi, čovjek je mislio da je njegov odraz, koji je vidio na površini jezera ili bare, bio njegovo drugo ja, ili njegova druga duša. Plašio se da, ako bi uznemirio to svoje drugo ja ,uznemirio bi na neki način i samog sebe. Kada su kasnije napravljena staklena ogledala, njihovo razbijanje značilo je i ozbiljnu povredu svoje duše.

Stari Rimljani su vjerovali da se čovjekov život obnavlja svakih sedam godina. Pošto je razbijanjem ogledala taj život bio ugrožen, trebalo je čekati cijelih sedam godina da bi se on obnovio. I ovo sujevjerje je, kao i većina drugih, zasnovana na praktičnim razlozima ekonomskog karaktera. Staklena ogledala su nekada bila veoma skupa, pa je njihovim vlasnicima dobro došlo ovo vjerovanje koje je pomagalo da ona što duže ostanu čitava. Slično ovome razvilo se i vjerovanje da odlaganje hljeba naopako donosi glad. Neki kršćani vjeruju da je odlaganje hljeba naopako znak podcjenjivanja zbog toga što hljeb, uz vino smatraju najvažnijom namirnicom ”tajne večere”. Također, po kršćanskom vjerovanju koje je naslijeđeno od mušrika (paganskih naroda), prolazak ispod merdevina naslonjenih na zid donosi nesreću, zbog toga što one, po ovom vjerovanju, ometaju silazak sreće ili bogova koji trebaju stići do ljudi da bi im pomogli. Sve je ovo jasna zabluda,od koje se istinski utječemo Uzvišenom Allahu, dž.š.

Vjerovanje u svetost određenih kaburova, mjesta, vrela i drveća

Kod neukih narodnih masa postoji vjerovanje da su određena mjesta na našem brdovitom Balkanu posebno berićetna i sveta, zbog nekog pobožnog čovjeka ili žene koji su živjeli u tom mjestu, događaja koji je obilježio određeni  vremenski period  ili zbog ”ukazivanja” umrle osobe živima na tom mjestu i slično.

Praksa velikog broja muslimana je da odlaze na šehitluke ili kod određenih turbeta, te da tamo ostavljaju svoje dobrovoljne priloge i uče dove, smatrajući da će time sebi pribaviti posebnu vrstu sevaba, ozdravljenje, spas i veći bereket i nafaku. Veliki broj bolesnih, sakatih, siromašnih i unesrećenih posjećuje ova mjesta. Najveći broj njih ne klanja, niti izvršavaju druge vjerske obaveze. Ovakva praksa se prenosi s generacije na generaciju uz uvjerenje da je to ispravno i bogougodno djelo. Boravak na ovakvim mjestima se smatra svetinjom, kao što su sama ta mjesta po tom nakaradnom vjerovanju ”sveta”.

 Ljudi sa nekih od ovih mjesta donose vodu, jer ta voda navodno sve liječi, te donose kamenje i grančice, jer su oni berićetni i simbol su dobrog roda i blagoslova. U ajetima sure Nedžm,  19-22, Allah, dž.š., govori o tri najveća božanstva predislamskih Arapa. Iako su vjerovali u Allaha kao u vrhovno božanstvo, većinu svojih ibadeta usmjeravali su ka ovim lažnim bogovima. U hadisu koji prenosi Ebu Vakid El-Leisi se jasno vidi da je Poslanik zabranio bilo kakav vid svetkovanja naprijed navedenih stvari. Jasno je poručio: ,,Vi ćete , uistinu, slijediti primjere onih koji su bili prije vas.” 
Jedna od mnogobrojnih pouka ovog hadisa jeste što se njime jasno oslikava vjerovanje predislamskih Arapa u svetost drveća, koje se zadržalo i nakon primanja islama. Nažalost, neki muslimani i danas vjeruju u svetost nekog drveća, kao što je, npr.tisovina ili slično. 

Poznata je predaja u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poznavao kamen koji mu je u Mekki, prije poslanstva, nazvao selam. Međutim, nikada nije otkrio koji je to kamen i gdje se on nalazi da ne bi postao predmet veličanja i odlaska u širk. 

Nažalost, širom Balkana, kod mnogih muslimana, prisutno je neopravdano veličanje turbeta i onih koji su u njima. To je radio i narod Nuha, a.s., koji je petericu davno umrlih, pobožnih ljudi počeo smatrati ”dobrima”, a kasnije i ”posebno moćnima”, da bi ih, na kraju, počeli obožavati. Ovo je bio prvi širk na Zemlji. Na sličan način druge religijske skupine počele su obožavati Isusa ili Budu, i uzdizati ih do stepena božanstava, a sve zbog nepotrebne pretjerane ljubavi spram njih.

Islam želi djelovati preventivno i svako zlo suzbiti u korjenu, kako se ono ne bi proširilo i narušilo suštinu onoga sa čime su dolazili svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici. Njih je Allah dž.š. slao kroz historiju, a oni su pozivali ljude da napuste lažna božanstva koja su obožavali pored Allaha dž.š., i posvete se isključivo iskrenom obožavanju Njega Jedinog.

Što se tiče određenih vrela ili izvorišta , izvjestan broj njih određene skupine ljudi smatraju svetim i posebno ljekovitim. Njih obilaze, posebno na Đurđevdan (ili neki drugi svetkovni dan), i s njima se umivaju i tu vodu piju kako bi čim prije ozdravili.

Sva ova praznovjerja, u manjoj ili većoj mjeri, prisutna su kod određenog dijela muslimana. Obaveza nam je napustiti sve te islamom neutemeljene aktivnosti i okrenuti se suštini onoga sa čime je došao posljednji Allahov Poslanik, Muhammed, a.s.

 Kod izvjesnog broja izvora i svetišta koji se smatraju posebnim i odabranim čine se razni ibadeti, te upućuju dove s nadom da će one u takvim ”svetim” mjestima biti puno prije uslišane. Radi njih se poduzimaju specijalna putovanja i nepotrebno ulažu određena materijalna sredstva.

Potkovica i djetelina sa četiri lista kao znakovi sreće

Među ljudima postoji izvjestan broj i dobrih znakova za koje se vjeruje da donose sreću. Mnoge muslimanske kuće ili automobili okićeni su ovakvim znakovima, a sve zarad sreće i bereketa. Rog i potkovica mogu se vidjeti na mnogim muslimanskim kućama.

Vjerovanje da potkovica donosi sreću potiče od vjerovanja u simbol polukruga i Mjesečevog srpa. U ranijim religijama vjerovalo se da polukružni oblik posjeduje magijske moći i sposobnost zaštite. U antičkom Jukatanu, hramovi su građeni tako da su imali ulazno stepenište i prijem u obliku polukruga, a slična praksa je bila i u Španiji. Ruševine Stonohedža također pokazuju da su Druidi (starokletski sveštenici), koji su obožavali sunce, gradili mjesto za molitve polukružnog oblika. Tokom srednjeg vijeka, crkva i javne zgrade imale su prozore i mnoge detalje na fasadama u obliku polukruga, jer je postojalo vjerovanje da ovaj oblik štiti od zlih sila. Stari Grci su konje počeli potkivati u četvrtom stoljeću. Pošto su konji u to vrijeme smatrani svetim životinjama i njihove potkovice su smatrane predmetima koji donose sreću. Zbog toga nije nikakvo čudo što su stari Grci i Rimljani držali potkovice zakucane u zidove ili iznad vrata kako bi im donosila sreću i štitile ih od zla. 

Do današnjeg dana se zadržalo vjerovanje da potkovice donose sreću. Mnoge djevojke prilikom udaje nose potkovicu na vjenčanju. Pozicija potkovica okačenim u kućama je veoma bitna. Naime, šiljci moraju biti okrenuti prema gore kako se sreća ne bi preljevala. 

Djetelina sa četiri lista smatra se jednim od svetih predznaka. Postoji nekoliko legendi koji prate ovu biljku. Jedna od njih je da je Hava ponijela sa sobom djetelinu sa četiri lista kada je napuštala Raj. Također, stari Druidi u Engleskoj su vjerovali da djetelina sa četiri lista ima magijska svojstva. Jedno od tih vjerovanja svodila se na to da svako ko je pronađe, dobija mogućnost i sposobnost da vidi zla bića kao što su vještice i đavoli te da ih tako može izbjeći.  

Sretnim insektima se smatraju, između ostalih, leptir, bubamara i pauk.
Ova praznovjerja su puna mitova koji se oštro suprotstavljaju čistom islamskom monoteizmu.

Vjerovanje u posebna jela koja donose sreću
Pojedine vrste hrane smatraju se posebnima. Vjeruje se u njihov blagoslov, a konzumiranje određenih namirnica smatraju se posebno značajnim i berićetnim. I ovo vjerovanje  svojstveno je pojedinim kršćanima. Naime, oni vjeruju da sa jela koja konzumiraju prvog dana Nove godine, predviđaju budućnost ili utiču na nju. Španci vjeruju da, upravo u novogodišnjoj noći, treba pojesi 12 zrna grožđa, jedno po jedno.

Vjeruje se, a to je postalo i praksa i kod muslimana u Bosni, da žene, kada dolaze na babine tek rođenoj ženskoj djeci, trebaju ponijeti na dar dva jajeta i staviti ih djetetu pod jastuk, kako bi sljedeće rođeno dijete bilo muško. Poznato je i vjerovanje u berićet riže, kojom se posipaju mladenci, s ciljem da budu plodni u životu. Sve su ovo vjerovanja svojstvena nemuslimanima i više o njima možete vidjeti u djelima dr. Karadavija, te knjigama prof. S. Muse čije sam navode i informacije i sam koristio u ovom tekstu.

Praznovjerja vezana za udaju i ženidbu

Vjeruje se da kada djevojka opazi mladi mjesec, treba uzeti neki kamen, zatim reći: ,,O mjeseče, tako ti mladine, ti putuješ po cijelome svijetu, pa na tom putu viđaš i mog dragog, naredi neka mi se po imenu javi!” To treba izgovoriti tri puta i saslušati koje će prvo muško ime čuti. Vjeruje se da će to biti ime njenog suđenika. 

U nekim krajevima bivše Jugoslavije rašireno je vjerovanje da kada djevojka dođe pred mladoženjinu kuću treba uzeti kakav sud s vodom i proliti ga, kako bi joj u novom domu sve teklo kao voda. Vjeruje se i da djevojka, kada prvi put ulazi u mladoženjinu kuću, treba proći ispod njegove ruke čime želi naišaretiti da će ga uvijek poštivati.  
Jedno od sujevjerja je i to da prije nego svedu mladence, ukućani trebaju uzeti neko muško dijete i provaljati ga po postelji, kako bi nevjesta rađala mušku djecu. Na kraju, kada mladu dovedu u kuću, ona treba zovnuti muža imenom i reći: ,,Koliko ti je u kući robova, toliko ti rodila sinova. ”

Oko svadbi i samog čina ženidbi i udaja ima mnogo različitih lokalnih izmišljenih običaja, kojima su ljudi sami sebe opteretili, pod uvjerenjem da su pobožniji i bolji vjernici ako te neutemeljene običaje i praznovjerne postupke budu prakticirali.

Uglavnom su ti postupci i uvjerenja u direktnoj suprotnosti sa islamom i sunnetom. 
Obaveza je napustiti ih i uputiti se čistom stazom islama koja vodi sreći na ovom i neprekidnim uživanjima na onom, neprolaznom svijetu.

Praznovjerja vezana za čuvanje zdravlja

Postoji vjerovanje da kada se metlom mete u kući, ne smije se njome doticati dijete koje još raste, jer bi moglo stati s rastom. Ako se to ipak dogodi, onda treba drškom metle udariti u plafon i pljunuti. 
Vjeruje se da ne valja vrata zatvarati zadnjicom, jer ko to učini, sam će sebi naškoditi i dopasti neke bolesti. Također, ne valja djetetu nokte rezati prije 9-tog mjeseca od rođenja. Ako se to već mora uraditi, onda mu treba staviti ruke u brašno, pa tek onda odrezati nokte.  Kada se nokti odrežu ne valja ih po putu bacati (što je tačno, op.a.), jer se na njih kupe šejtani. Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jeste nokte spaliti. Nije zabranjeno, niti opasno, nokte rezati u bilo koje doba dana ili noći, a ne smije proći više od 40 dana, a da se ne odrežu nokti. Mogu se, također, zakopati u zemlju ili baciti u kanalizaciju.

Mnoštvo je postupaka koje muslimani diljem svijeta prakticiraju, a koji u osnovi spadaju u isprazno vjerovanje koje sa islamom nema baš ništa zajedničko. Dužnost nam je osloboditi se tih opterećujućih vjerovanja i postupaka, kako bi svoju pažnju i svoje ibadete mogli fokusirati na ono što je, Kur’anom i hadisom, jasno i decidno propisano.

Kako je ranije navedeno, više o ovim i sličnim praznovjerjima i čudnovatim navikama muslimana (a i nemuslimana), možete pročitati u knjigama i djelima autora koji su se temeljitije bavili ovom oblašću. U novije vrijeme kod nas, na temu narodnih običaja i sujevjerja,  pisali su prof. Musa, hafiz Duranović, ali i mnogi drugi. Redoslijed naslova i dio korisnih informacija koje sam spomenuo u ovom tekstu, produkt su poučnog istraživanja prof. Sanina Muse koje je naveo u svojoj knjizi ”Islam protiv sujevjerja”.

Molim Uzvišenog da od nas udalji sva neutemeljena vjerovanja i navike, te da nas uputi na put naših ispravnih prethodnika i časne generacije ashaba, kako bi On, Uzvišeni i i Sveznajući, bio sa nama zadovoljan!

Za Akos.ba priredio: Admir Iković

Povezani članci