Teško doba
Došlo je neko teško doba. Prestala sam da brojim dane i vrijeme koje u njima protiče. Moji su satovi zastali na slici sveopćeg mira kojeg pamtim, jer sve ovo sada samo je haos nesnošljiviji od rata koji prijeti da će nam svima oduzeti volju za životom. Riječ normalno više nije standard.
Ludilo i nered su nas stegli u svoj zagrljaj i svi ga osjećamo kao vlastitu slabost u nemogućnosti da im se otrgnemo. Mene nešto stišće u prsima. Pišem samo da bih dokazala da postojim, jer osjećam kako samoj sebi blijedim do granica ništavila. Vrištala bih, ali glas mi puca pri prvom naporu. Vrišti mjesto mene čitaoče,- zamolila bih te, a oboje smo jednaka lica „krika“ sa Munchove slike, užasnuta pred odrazom svoje egzistencije.
Živimo li u istom dobu?
Patimo li od jednakih strahova, hvataju li nas iste tjeskobe? Žao mi je ako je tako, ako mi isuviše ličiš, jer u opasnosti svaki čovjek nalik je jedan na drugog. Još bih mi više bilo žao znati da si čitalac vremena poslije mene, jer te sigurno boli i više od meni poznatog. Razumjet ćemo jedni druge, ali sve će ostati na tome. Svako za sebe mora nositi svoje breme, urediti život da mu djeluje podnošljivo, zaraziti se ljubavlju, a ne virusom koji nam važno prijeti samouništenjem.
A šta ljubav radi, liječi li nas ona od besmisla, pruža li nam utočište od boli, spašava li nas dugih ciklusa očaja- ne znam. Sjećam se kakav je bio osjećaj voljeti, dok mi se nije učinilo da ne volim ni sebe. Tad sam posumnjala da sam prevarena, da u moje grudi nije usađeno ono srce koje je sposobno za ljubav, već je ono samo hladna mašina namijenjena da me održava na životu. Ali bilo je zapravo sposobno za sve drugo i suprotno- moglo je tugovati, moglo je boljeti, ali najmanje je znalo da voli. Ljubav je uvijek bivala izazov.
Ovaj put je dug i omamljena, kao kroz maglu, pipajući i stenjući tražim ruku koja bih me dugo držala i znam da ih mnogi drže ispružene, ali ne znam hoću li uhvatiti onu pravu koja će mi milovanjem ponuditi utjehu veću od one koje zaslužujem, ali mi treba da me najprije izvuče iz okvira izvitoperene slike sebe, da se ne istopim u kriku ljudske bijede. Sigurno ima i takvih ruku što svojim prstima, umjesto melanholije i pukotina, crtaju puninu, radost sabranu u veliko sunce, što smiruju, što liječe i tješe i njih žurim upoznat.
Piše: Lamija Selhanović
Izvor: Fb stranica Virtualno pero
Akos.ba
