Ta sitna crvena kap

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspijevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam – ni s bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan nekih šest mjeseci kasnije, u decembru 1992. godine. Vozio sam se upravo tamo.

Najjasnije od svega se sjećam čekanja. Čekali smo na ulazu u selo, jer su u polju preko puta moje kuće komunalni radnici, koji su u takvim prilikama obavljali fizički dio posla, kopali tražeći komšinicu ubijenu prvih dana rata. Otišao sam do djeda, ali on nije htio poći na ekshumaciju. Vratio sam se na glavni put, oba auta su bila parkirana pored, u sjenci nekog drveta, a četverica mojih prijatelja vodili nepovezane razgovore pokušavajući razbiti nelagodu čekanja. Odvezli smo se u Srebrenicu, stali nakratko u Potočarima i ušli u mezarje. Dok smo ulaziili, začuo se piskavi zvuk nečijeg telefona. Jedan od mojih prijatelja zavukao je ruku u džep i pročitao poruku: "Dobro došli u Telekom Srbije!"

Bili smo gladni i, kao kakva horda, ušli u aščinicu, koju je otvorio jedan od prvih povratnika u grad, i doslovno pojeli sve što se moglo pojesti. Jutro se nekako izvuklo i vratili smo se u V., vjerujući da bi prva ekshumacija trebala biti završena do tada. Očevu ekshumaciju pamtim po dosadi, strašnoj i neizdrživoj dosadi. Biti u društvu pametnih ljudi u ovakvim situacijama nije dobro: pametan čovjek brzo shvati da je najbolje šutjeti, pa između vas ostane samo beskrajna i jeziva tišina. U takvoj smo tišini krenuli, nakon što je prva ekshumacija završena neuspješno. Putem u stari dio sela počeo sam sumnjati u ono što sam znao o mjestu gdje je otac pokopan i ukočio se od straha da ga, ipak, neću naći.

Moja gomila koščica

Omanja kolona automobila zaustavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov, i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja pluća. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjestu, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje, i rekao: "Ovdje!"

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koju su obrasle daske i cijeli grob. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivo sam se htio uvjeriti da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čižma; iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku, sve dok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao vidjeti živog. Preda mnom je bila gomila koščica, koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije, u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – postale su moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu… i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba, vidio surovo i tamno brdo sa kojeg je smrt došla u moju familiju.

Sve za pola sata

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći, na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1, i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola, i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima.

Po nekom neizrečenom dogovoru, kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne krajputaške kafane. Smijali smo se i čekali neko otužno meso. Nije bilo sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafani, iako je kafana na bezinskoj pumpi preko puta raskršća izgledala veća, bolja i privlačnija: ova je kafana bila "muslimanska" i bila je jedina cijelim putem do prijestonice. Jedan od mojih kolega je primijetio da Bosna i Hercegovina završava na trotoaru između bašte i kafane; oko nas je bila Republika Srpska. Preko puta je bila ogromna bijela crkva, izgrađena u dvorištu muslimanske kuće, čija je jedina nasljednica bila starica uništena gubitkom muža u julu 1995. godine. Kilometar iza nas ubijeno je 1.500 ljudi jedno ljetno poslijepodne devet godina ranije; benzinska pumpa preko puta bila je u vlasništvu srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.

Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj… Niti na jedno pitanje nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenio. Narednih sedmica sam tražio tišinu u hladu i memli prijestoničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

Mali, smiješni flaster

Čekao sam u hladnom predvorju nekoliko minuta prije nego što se iza bijelih vrata pojavila visoka crna djevojka prijazne vanjštine. U nekim drugim uvjetima bih razgovarao s njom, uputio joj smiješak, zadržao pogled na njoj duže nego što bi to bilo pristojno. Ali, sada sam poslušno pošao za njom iza bijelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je sjedilo još nekoliko muškaraca i žena također u bijelim mantilima. Zamolila me da sjednem i, nakon što je otvorila, zatvorila pa ponovo otvorila neku ladicu, došla do mene s malom napravom koju sam vidio prvi put u životu. Zamolila me da ispružim prst i objasnila mi kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odnosno uzorak, ona će poslati u laboratoriju, s podacima o meni, odnosno mom ocu. Tamo negdje, u toj misterioznoj laboratoriji, neko će drugi, u identičnom bijelom mantilu, odsjeći komadić jedne od kosti mog oca; kada se uzorci poklope, obavijestit će me da je obavljena identifikacija i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke svog oca. I potom mi na prst stavila mali, smiješni flaster.

Čim sam izašao iz ureda skinuo sam flaster sa prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti mi je bilo do autobuske gužve. Sve vrijeme samo gledao u jagodicu svog kažiprsta; rupica je bila tako sitna da se nije ni vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo zbog toga.

Zar je to sve što je ostalo između mene i mog oca, ta sitna crvena kap, nepodnošljivo sitna?, pitao sam se naglas, ali se moj glas nije čuo u buci automobilskih motora.

aljazeera