Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz zemlje > Svjedoci prošlog i primjer današnjeg vakta

Svjedoci prošlog i primjer današnjeg vakta

Nekako nam se svima žuri i sve manje imamo vremena jedni za druge. Ne valja se žaliti ni na imetak i nafaku, ali je nekako sve manje berićeta u njima. A i ovaj mahluk k'o da se pomamio, pa malo-malo, kad ono se neko od rodbine i prijatelja razvodi ili ima ozbiljnu bračnu krizu. A u ovom našem zemanu komšiluk i rodbina umjesto da pomognu u prevazilaženju tih problema, imaju odličnu temu za sijela i beskonačne telefonske razgovore… Zato bi nam životi naših roditelja i komšija trebali poslužiti kao dobar urnek.

Duže vrijeme sam namjeravao, da sa suprugom Fatimom i sestrom Mirsadom obiđem h. Salku Hrvačića i njegovu hadžinicu Muniru – Župku, ali k'o hudi insan „ko da je na traci". H. Salko i h. Munira žive u sarajevskom naselju Hrasno, gdje su prije oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napravili kuću, koja je u toku posljednje oružane agersije znatno oštećena, jer je bila odmah iza prve borbene linije. Nisam želio dalje odlagati posjetu tim dragim ljudima, pa smo se jednog popodneva zaputili njihovoj kući.

Hadžinica nas je, frtalj sahata pred akšam, dočekala pred kućom, izražavajući hodžgeldiju po našem starom žepskom običaju. Njen sin Sabrija bio je na kućnim vratima, dok smo hadžiju zatekli s Musafom na rukama. Kako se zadugo nismo viđeli, imao sam ih potrebu bratski zagrliti. Džaba je bilo hadžinicu Muniru moliti da se bespotrebno ne zahmeti pripremajući himber, voće, ili kahvu koju inače ne pijemo. Kao i sve naše dobre i čestite majke, hadžinica nas nije poslušala, već je gulila voće i ”nutkala” nas kao u starinski vakat.

Posjedili smo raspitujući se za njihovo zdravlje, djecu i unučad. Hadžija mi u toku eglena pokaza prijeratnu štampu Musafa iz kojeg najčešće uči. Kada je nastupilo akšamsko vrijeme, klanjali smo džematile; ja kao imam, a hadžija mujezin. Kao bir-vaktile u žepskoj džamiji ili na sijelima, kada bi se, po nepisanom pravilu, jacija u domaćinovoj kući klanjala džematile, i to svih trinaest rekata. Nakon sunneta mujezin bi tri puta proučio Kul huvallah. Taj me trenutak vratio četrdesetak godina unazad, u Žepu, gdje se uvijek držalo do džemata i tradicije. Svi žepljaci su mujezinili bez greške, a bezbeli svaki od njih mogao je i imamiti.

Često bi spominjali kako su u mejtefu učili pred r. Muhamed ef. Konakovićem, koji je cijelu jednu generaciju podučio arapskom pismu i Ilmihalu. U taj vakat se moralo ići u mejtef i ako se ne bi „promijenio sabah" (zadato učenje), Muhamed ef. bi bez ograničenja imao pravo upotrijebiti drenov prut, a ako se efendija još ne bi na dijete požalio babi ili đedi, đeca bi to smatrala kao da su „dobro prošla". U to vrijeme su se u mejtef nosile po dvije glavnje da se nalože, a đeca su cijelo vrijeme sjedila na koljenima i pratila učenje drug.

Nakon namaza zamolio sam ih za fotografiju, s namjerom da o njima napravim prilog na žepskom internet-portalu. Njihov sin Sabrija dodao mi je stari telefonski izvještaj, na čijoj sam poleđini pribilježio njihove biografske podatke.

Hadžija Salko (r. Ćamil i r. Šehra) je rođen 3. maja 1927. godine u selu Stop, tačnije u zaseoku Hrve, dok je hadžinica Munira (r. Đulbo i r. Biba), djevojačko Husejnović rođena 1932. godine u Štitarevu – Župa, Opština Višegrad. Kada se hadžija zamomčio, često je nakon cjelodnevnog oranja ili koševine išao na pendžer u Župu. Do rijeke Drine imao je četrdesetak minuta momačkog hoda, a od Drine još pola sahata. Često se dešavalo da kada dođe do Drine, da čamac vidi na drugoj strani obale, a pošto nije bilo nikkavog reda vožnji, da ne bi dangubio hadžija bi skinuo haljine, svezao ih i turio na glavu, pa preplivao na drugu stranu. Potom bi obukao suhe haljine i požurio na pendžer. Često bi nakon višesatnog pendžeranja čamac zatekao, ali ovoga puta opet na drugoj strani, pa bi se u ranu zoru raspremio, ponovo turio haljine na glavu i do Slapa preplivao hladnu i plahovitu Drinu.

Hrvacic Salko i Munira

Ašikluk su h. Salko i h. Munira 1951. godine krunisali brakom i rodili četiri sina: Muju, Avdiju (poginuo 1993. godine), Hamdiju i Sabriju. Djecu su školovali kao i većina žepljaka, od teško zarađenih para, uglavnom od prodatih janjadi i teladi ili s mukom budzašto prodatih izrađenih volova i ostarjelih krava. Hadžija je oko četiri godine sa prekidima radio u Austriji, a kratko je radio i u Terpentinu i Krasu, međutim nikada nije dobio austrijsku, a ni našu penziju. Od primanja ima jedino invalidninu u visini od 120 KM, koju je ostvario na račun povrede tokom odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, 1951. godine.

Hadž je obavio 1987. godine, za što je godinama štedio pare. Ne bih rekao da je pare za hadža štedio i za hanumu Muniru, pa je tako nije ni ponudio da obavi hadž, jer su po nepisanom žepskom adetu na hadž išli uglavnom domaćini, čiji hadž su oni po „svojoj pameti" tumačili kao hadž za porodicu. Otkad hadžija zna za sebe, ne propušta vakta, pa ni u bolesničkoj postelji. Vrijeme uglavnom provodi u učenju Kur'ana i dova, a drago mu je pročitati i Preporod, Takvim i Glasnik.

Godinama je imao probleme sa krivljenjem noge u koljenu. Nije ju želio operisati i ugraditi šipku, jer kako kaže „ne bi mogao normalno padati na sedždu".

Prije četiri godine se pogoršalo njegovo stanje, pa je bio strogo vezan za postelju, bez mogućnosti kretanja. Zadnje dvije godine pomalo prohoda po kući.

Sinovi ga često obilaze i pomažu, a stalno mu hizmeti vrijedna hanuma Munira, iako je i sama prilično bolesna. Prošle godine je imala težak zapetljaj crijeva i bila životno ugrožena. Hadžinica pripada neponovljivoj generaciji naših majki, koje su kako znaju za sebe bile na hizmetu: đedama, nenama, roditeljima, muževima, djeverovima, zaovama, jetrvama, svekrovima, unučadima i praunučadima. To je generacija onih majki koje nikada nisu znale za svoje potrebe i prohtjeve, već su na svojim plećima preturale terete, kakve današnje ženskinje ne mere, niti želi podnijeti.

Hadžijini sinovi su odgojeni u duhu islama i poznajem ih kao dobre komšije i prijatelje. Sjećam se kao dijete da je najstariji hadžijin sin Mujo dolazio obići moju rahmetli nenu Mušu. Znao joj je donijeti „Jaffa" narandže, zamotane u prozirne papirne maramice. Rahmetli nena ih nije jela, već bi ih stavila na rafu iznad starog Radijona i gramofona. Htjela je da od njih zamiriše soba, te bi se čekalo da se neko u selu razboli, kako bi se narandže odnijele hasti i tako bi kružila od haste do haste, sve dok ne bi uvehla ili istruhla. Potom bi se kora stavljala na kraj šporeta da se njome nakadi kuća.

Sjećam se rahmetli Avdije, drugog po redu hadžijinog sina. Dok smo kao djeca kradom išli u Jazić, da se na paljikama učimo plivati, Avdija bi u Zelenom vijeru pecao ribe na ljeskov prut. Kao da gledam ogromnu potočnu pastrmku s crvenim pjegama koju je jedne prilike ulovio.

Hadžija je bio jedan od rijetkih domaćina u Žepi koji je godinama u štali držao pitome zecove. Drugi to nisu činili jer „zečija mokraća smrdi" ili „što od njih zaziru telad". Telad su bezbeli bila preča jer su se unovčavala, a od tih para đeca su se školovala, kupovali kahva, šećer, zejtin, gas i fitilj za lampu i fenjer, sijalica, žižak, umetak za bateriju, feder za veker sahat i pahret i svitnjak za đetinjih gaća i dimija. Vijest da su zecove podavile mačke i tvorovi, rastužila je svu đecu na Stopu. Nakon toga ni hadžija više nije držao zecove.

Bio sam pomali kada smo, moje komšije, vršnjaci, Mevćo, Musa i ja, od hadžije pojeftino kupili velikog bijelog zeca, da ga ispečemo na ražnju. Bilo nam ga žao jer je prije klanja iza kuće cvilio kao dijete, ali smo jako željeli „omastiti brkove". Ispekli smo ga na Crkelju, ispod starog velikog bora, u r. Sabrijinoj njivi. Bili smo u pečenju nevješti pa ga prepekli. Bio je žilav i neslan, ali na kraju su od njega ostale samo kosti, koje smo odnijeli Izinom cuki Ćapi. U selu se o tom našem ražnju podugo pričalo.

Nedavno mi je Mujo ispričao detalj iz njegovog ranog djetinjstva. Veli da ga je hadžija jednoga jutra probudio ranom zorom, a nakon klanjanja sabaha, pojeo je vruć omak i dobio zadatak da odbije ovce uz Previš i se odmah vrati kući vodati volove u oranju. Mujo je odbio ovce, pa je u povratku, prolazeći pored kuće r. Šakire Imamović, prvi put u svom životu vidio kamere i snimatelje dok se pripremaju za snimanje. R. Šakira pozva Muju da dođe kako bi i s njim snimili poneki kadar, scenu dok ga prati u školu ili dok čuva stoku. Muji se to dopade. Snimanje bijaše potrajalo, sve dok Mujo ne ugleda babu Salku, kako prelazi drveni most i ide u pravcu Šakirine kuće. Ruke mu na leđima, a iza je virila držalica, motike ili krampe. Mujo odmah napusti snimanje i poleće kući, ali ne mogaše zaobići hadžiju, pa ga držalica dokači nekoliko puta. Uzalud su r. Šakira i snimatelji dozivali hadži Salku, obrazlažući da Mujo nije kriv, ali se hadžija nije obazirao. Tako je neslavno završila Mujina filmska premijera. Još je kada ga je hadžija stigao, na njivi po turu dobio nekoliko kandžija, pa je bez prigovora do crnog mraka vodao volove, koji su uz krošnju sijena imali pravo na odmor, dok se klanjalo i ručalo, dok bi Mujo svaki slobodan trenutak koristio za kopanje oplaza.

Hadžija je sa braćom r. Jusom i r. Mustafom u zimsko doba obzirom da su svi imali dobre volove, dolazili mi r. babi u „sjenare" u Strmicu. Obično bi to bilo u rano proljeće, dok je na Strmici i Jaovru bilo još podobrog snijega, a u isto vrijeme je Žepa pomalo kopnila prema kaldrmi i Bučijama.

Hadžija Salko i hadžinica Munira, koju smo svi u selu znali kao Župka, u skladnom braku proveli su 62 godine, što treba da bude lijep primjer današnjim bračnim parovima, koji žive u mnogo boljim uslovima, ali su nezadovoljni i nesretni. I nikada se u selu nije čulo za njihove bračne nesuglasice, jer je stara bošnjačka mudrost „da se svi bračni i drugi problemi rješavaju u četiri zida"..

Začas je prošao naš topli muhabet, suznih očiju smo se izgrlili i poselamili u želji da se inša-Allah ponovo sretnemo u zdravlju i rahatluku.

Dok sam izlazio iz kuće, pomislih „Hadžinica Župka hizmeti hadžiji pune 62 godine, a posebno posljednje četiri, a on je nijednom ne pofali!" A onda mi naumpade moj rahmetli babo, koji je davno savjetovao brata Ahemda i mene riječima: „Đeco, kada prvi put javno pofalite svoje žene ili im ne dao Allah kažete da ih volite, gotovi ste!"

I moram priznati da je rahmetli babo bez imalo sumnje bio u pravu. Ako je tako, a jeste, onda je i hadžija Salko u pravu!!!

 

Piše: Nezim Halilović – Muderris

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top