Svi bi mogli platiti cijenu zbog rušenja demokratije u Egiptu

Davna politička odluka Aymana al-Zawahirija, egipatskog doktora koji je predvodio iznenadni preporod al-Qaide nakon smrti Osame Bin Ladena, bila je uključivanje u Muslimansko bratstvo.

Čak i tada, tokom sredine šezdesetih, Bratstvo je bilo zabranjivano. To je značilo da je bilo nemoguće za mladića poput al-Zawahirija da se uključi u zvaničnu politiku. Umjesto toga, egipatski brutalni represivni vladin sistem ga je prisilio da krene na put koji je vodio prema al-Qaidi i njujorškim tornjevima. Da li će se historija ponoviti? Postavio sam ovo zloslutno pitanje zato što sam se upravo vratio sa veoma uznemirujućeg putovanja u Kairo, grada kojeg sam posljednji put posjetio ljeta 2011. Sve se činilo mogućim tada kada su se mase okupile na Trgu Tahrir tokom mjeseci ispunjenih nadom, radošću i očekivanjima koji su uslijedili nakon pada predsjednika Mubaraka.

Danas je protestvovanje kažnjivo zatvorom. Hapšenja su postala uobičajena pojava, a mučenje svakodnevnica. Demonstrante svakodnevno usmrćuju. Nakon puča kojim je svrgnut predsjednik Mursi 3. jula prošle godine, kontrolu je preuzela vojna hunta. Aktualni predsjednik Adly Mansour je tek marioneta. Ministar odbrane, general Sisi vodi državu. Izgledajući znatno mlađe od jednog pedesetdevetogodišnjaka, postao je seks simbol za srednjovječne egipatske dame. Njegova slika je posvuda – u radnjama, kafeima, na ulicama. Vrlo često general Sisi se pojavljuje na plakatima zajedno sa Naserom i Sadatom, dvojicom bivših lidera. Od njega se očekuje da se kandiduje u predsjedničkim izborima koji će se održati ove godine. Navodno je prijateljima pričao o nizu vizija, od kojih neke potiču prije mnogo decenija, u kojima mu je nagoviješteno da mu je suđeno da postane egipatski spasilac.

U međuvremenu, šta je ostalo od Bratstva, koje je osvojilo vlast u slobodnim i poštenim izborima prije samo 18 mjeseci? Pred kraj 2013. godine, vojna hunta iskoristila je Članak 86 Nacionalnog kaznenog zakona da ga zabrani kao terorističku organizaciju. Izgovor je bio bombaški napad na policijsku stanicu u sjevernom gradu Mansoura u kojem je stradalo 16 osoba, a koji je izvela teroristička grupa Ansar Beit al-Maqdis („Čuvari Kudsa“) smještena na Sinaju. Ova organizacija je dugogodišnji protivnik Bratstva, čak su jedanput njeni članovi napali Mursija nazvavši ga „nevjernikom“. Bez obzira na sve, svako onaj ko prisustvuje jednom od protesta u organizaciji Bratstva suočava se sa petogodišnjom zatvorskom kaznom. Njegove pristalice nemaju pravo pojavljivanja na TV-u, štaviše, samo oni koji se slažu sa zvaničnim stavom da je Muslimansko bratstvo teroristička organizacija imaju pravo izaći u javnost.

Svo vodstvo je sada u zatvoru, ili se skrivaju, ili su napustili zemlju. Organizacija se tokom prethodnih perioda represije povlačila u tajnost kako bi se zaštitila. Sastanci se sada održavaju u privatnim kućama pri čemu je jedini cilj opstanak, iako postoje navodi da je čak osnovna jezgra organizacije narušena.

Nisam se pokušavao sastati sa bilo kime iz Bratstva tokom moje posjete, i to ne samo zbog straha za moju sigurnost – iako bih u tom slučaju mogao završiti u zatvoru skupa sa trojicom novinara Al-Jazeere koji su odvedeni prošlog mjeseca. Više sam bio zabrinut za posljedice po one sa kojima bih razgovarao.

Predsjednik Mursi (tako ga želim zvati, budući da vojni puč kojim je svgnut ne samo da je bio nezakonit nego je bio i nemoralan) je u zatvoru. Trebalo je jučer na Sudu u Kairu da mu se predstave montirane optužbe, ali se nije pojavio. Zvaničnici su misteriozno krivili „loše vrijeme“. Naprotiv, bilo je veoma lijepo vrijeme i u Aleksandriji, gdje se Mursi nalazi, i u Kairu.

Velika Britanija, Evropa i SAD, premda nisu direktno uključeni, saučesnici su u većini ovih događaja.

Vidno prestrašen da bi ignorisao Amerikance, William Hague nije smogao snage niti da izgovori riječ „puč“. Zapravo, vrlo brzo je prepoznao novi režim. John Kerry je otišao čak i dalje. U intervjuu na pakistanskoj televiziji u augustu, pozdravio je generala Sisija zato što je „povratio demokratiju“ hvaleći ga zbog sprečavanja nasilja.

Ovakvo ponašanje sekretara SAD-a prevazlazi satiru. Preko hiljadu demonstranata je ubijeno na ulicama, najkrvavije je bilo u Džamiji Rabia el Adewija u Kairu prošlog augusta, kada je ubijeno više od 600 osoba.

Egipatska policija je dobro istrenirana za kontrolisanje mase i korištenje gumenih metaka. Stoga se može smatrati da je ubijanje naroda bilo namjerno. Prema svjedočenjima preživjelih, više od 20 ljudi je pregazio policijski buldožer. Do sada, režim generala Sisija nije poduzeo nikakve pokušaje da istraži ove zločine. Tokom moje kratke posjete sreo sam se sa nekoliko novinara koji su pokušali istupiti i kazati istinu. To su ljudi iznimne hrabrosti.

Još od mog povatka pokušavam naći smisao u britanskoj i američkoj politici. Čini mi se da zapadni lideri izvode ciničan ali u njihovim očima realističan sud o tome da je vojni režim pod vodstvom Sisija jedina nada za stabilnost. Kratkoročno, mogli bi biti upravu. Ali dugoročno, nisam siguran.

Vratimo se priči o Aymanu al-Zawahiriju. Još prije 50 godina njega je Naserov režim smjestio u podzemlje. Tokom nekoliko godina, jedno od najvećih uporišta al-Qaide, organizacije koju trenutno vodi, bila je tvrdnja da zapadne sile nikada neće dozvoliti demokratiju u muslimanskom svijetu, što je značilo da nema alternative oružanoj borbi. Nasilnici su se pozivali na demokratsku pobjedu islamističkih partija u Alžiru 1992., koju je iznenada donio vojni puč nastao nakon decenije građanskog rata.

Muslimansko bratstvo je odbacilo ovu analizu, i provelo je osam decenija teško koračajući prema moći. Na kraju, to su ostvarili na miran način, pobijedivši u tri odvojena ispitivanja javnosti – na parlamentarnim izborima u januaru 2012., predsjedničkim izborima u maju i junu 2012., te na referendumu o Ustavu toga decembra. Sada je Bratstvo proglašeno terorističkom organizacijom.

Lideri Bratstva i dalje propovijedaju nenasilje. Ali, da li će svi njihovi sljedbenici pristati da čekaju još 80 godina da bi osvojili vlast demokratskim putem?

Brojni su prisiljeni da se okrenu nasilju. Već sada dijelovi Sinaja počinju ličiti sjevernoj Siriji, Bengaziju u Libiji ili provinciji Anbar u Iraku – raju za militantne grupe izvan vladinog domašaja. Britanija ne može pristajati uz bilo koju stranu u velikom građanskom konfliktu koji okružuje Egipat. Ali zasigurno možemo ostati vjerni vrijednostima koje tvrdimo da cijenimo. Do sada, naš odgovor je odveć jadan, i ostaće kao mrlja u dosijeu Williama Hagua kao sekretara vanjskih poslova.

Ove sedmice, grupa advokata koja tvrdi da predstavlja predsjednika Mursija i Muslimansko bratstvo zatražila je od Međunarodnog krivičnog suda da istraži zločine protiv čovječnosti počinjene od svih strana tokom odvijanja revolucije. Budući da Sisijev režim ne pokazuje raspoloženje da istraži ubijanja, Britanija bi trebala podržati ovaj zahtjev. Kako Bratstvo nastavlja pokazivati svoje povjerenje u zapadne koncepte pravde i demokratije, bilo bi više nego ljubazno uzvratiti kompliment. To bi također bilo obazrivo i mudro.

Negdje na pakistansko-afganistanskoj granici skriva se jedan stari egipatski doktor koji bi bio više nego sretan da dopusti generalu Sisiju da nastavi sa time.

Izvor: telegraph.co.uk
Autor: Peter Oborne
Prijevod i obrada: Akos.bA