Sve što smo postigli u životu Bog nam je dao preko pčela
Tamo gdje se ravničarski krajolici Sprečkog polja, načičkani đerdanom modernih sela i naselja, spajaju s obroncima Majevice, na širem lokalitetu Dubnice, nadomak Kalesije, preduzetna porodica Sinanović, Nermin i Ermina sa sinovima Muhamedom i Ahmedom, na ranču od nekih 11 duluma, podigla je planinsko-pčelarsku kuću Eco Nahl, oazu mira, voćnjak, vrt za povrće i bašču za predah i punjenje plućnih baterija. U nju navraćaju putnici namjernici, pčelari i planinari. Ovog januarskog popodneva sjedimo unutar kuće i razgovaramo o trnovitom životnom putu Nermina Sinanovića, koji je od siročeta, koje je s 9 mjeseci života ostalo bez oba roditelja, stigao do uglednog preduzetnika. Brigu o njemu preuzeli su dedo i nana i s njima je ostao do njihovog preseljenja na Ahiret. Svoju životnu priču Nermin počinje ovako:
„Kad sam imao 9 mjeseci, ostao sam bez oba roditelja. Brigu o meni preuzeli su djed i nena. Ništa nisam imao. Iz škole sam, kao maturant, krenuo u Armiju RBiH. Bio sam u elitnim jedinicama. Bivao sam i ranjavan. Upoznao sam suprugu Erminu. Uzeli smo se iz velike ljubavi. Stekli smo sinove Muhameda i Ahmeda. Muhamed uskoro završava ekonomiju, a Ahmed je vojno lice, trenutno na službi u Banjoj Luci. Iz rata smo izašli bez posla, niko nije imao da nas pogura. I dalje sam imao djeda i nenu i kuću staru stotinjak godina s koje su plafoni padali po nama i djeci.
Došli smo u jedan kritičan period kad sam ja suprugi Ermini rekao: ‘Ako je meni Bog odredio ovako težak život, ne moraš ti da patiš, ostavi me i idi, ja ću sam da patim.’ Ona je rekla: ‘Ne, zajedno ćemo uspjeti, ako Bog da.’ Došli smo na ideju da se počnemo profesionalno baviti pčelarstvom. Oboje smo voljeli pčelarstvo i u njega se involvirali. Završili smo sve edukacije i škole pčelarske koje su nam bile dostupne. Bilo je to 1995. godine. Kako smo krenuli s pčelama, sve je išlo uzlaznom linijom. Brzo smo se razvili. Zaposlili smo 6 radnika. Naš biznis smo naslovili kur’anskom surom Nahl. Počeli smo praviti košnice. Bog nam je dao da u relativno kratkom periodu postignemo što smo željeli. Sve smo postigli preko pčela. Napravili smo novu kuću i u njoj su djed i nena imali prioritet u biranju sobe.“
Došla je potreba za širenjem prostora za pčelinjak. Kupili su ovaj ranč na južnim obodima Majevice. O tome Sinanović kaže:
„Saznali smo za ovaj plac koji je bio u vlasništvu gospođe Gospave. Ona ga nikom nije htjela prodati. Ljudi su joj dobro plaćali, a ona nije htjela prodati. Ja odem kod nje i zamolim je da nama proda jer bismo željeli na njemu postaviti 200 košnica naših pčela. Gospava je tada rekla: ‘Ako ćete uzgajati pčele na njoj, njiva je vaša.’ Sve što smo postigli u životu Bog nam je dao preko pčela. Mi smo mnoge stvari naučili od pčela i primijenili ih u životu. Čak smo i naš pogon za izradu stolarije i namještaja nazvali Nahl d. o. o. Kroz pčele smo stekli gotovo sve naše prijatelje. Pošto sam po struci mašinac, napravio sam mašine za pravljenje košnice. Uradio sam 6 mašina. Uradio sam i mašinu za podizanje betonskih ploča. Dijelove za pravljenje mašina uzimao sam na otpadima. Svakako sam se snalazio.“
Oboje Sinanovića je zaljubljeno u prirodu. Bave se i planinarstvom. U želji da pokažu našoj omladini da se i u Bosni može živjeti od vlastitog rada, prije pet godina posadili su 33 duluma krompira. Bilo je to u vrijeme kad je omladina, u potrazi za boljim životom, masovno počela odlaziti na Zapad. Kad je za taj njihov podvig saznala redakcija njemačke televizije Deutsche Welle, došla je i o njima napravila TV reportažu. Nermin nastavlja priču:
„Tad je i njemačka televizija dolazila i uradila reportažu o našem radu. Na ranču smo podigli kuću ni na nebu, ni na zemlji, koju smo nazvali planinska pčelarska kuća. Ovdje već dovodimo grupe planinara. Kapacitet joj je da 20 osoba možemo primiti na konak. Želim da budem utemeljitelj seoskog turizma u Kalesiji. Išli smo korak po korak. Približili smo se cilju. U vikendici nam je smještaj. Pošto sam licencirani planinarski vodič, dovodim grupe planinara iz drugih bh. gradova i regije. Mi našim gostima možemo da ponudimo planinarenje, biciklizam, odlazak na Kiseljak. Nudimo aktivni odmor. Naši gosti će moći da rade 2 sata na našem imanju: oko pčelinjaka, u branju voća. Sve što uzgajamo na imanju je organska proizvodnja. Imamo 300 stabala raznog voća, od toga preko 60 višanja, a od voća pravimo slatke organske proizvode. U ponudi gostima imamo palentu s raznim vrstama sira, piletinu, sataraš, razne vrste pita. Sve je zdravo i ukusno. Koristimo naše resurse. Imamo domaće sokove, sirupe, džemove…“
U razgovor se uključuje i Ermina. Ona podvlači: „I ja sam završila pčelarsku školu. Zaokružili smo pčelarsku proizvodnju: med, polen, matičnu mliječ, uzgoj matica. Nermin bi me pratio proizvodnjom opreme, košnica, Proizvodimo tri vrste meda. Hanumama koje ne rade preporučujem da se bave pčelarstvom. Od 30 košnica pčela može živjeti jedna porodica. Može osigurati mjesečnu platicu i jedan odlazak na odmor. A nema puno posla oko njih. Ko radi s pčelama ima prirodnu inhalaciju. Ja dok radim s njima ne koristim rukavice. Pokatkad me ujedu, ali je taj ujed ljekovit. Ako pčela primijeti da se bojiš, prije ćete ujesti. Nas koji često radimo oko njih prepoznaju po mirisu.“
U popularizaciji seoskog turizma Sinanovići donose niz inovacija. Jedna od njih jeste i polaganje testa ozbiljnosti za buduće kandidate za ženidbu i kandidatkinje za udaju. Hoće li to biti samo na folklornoj ravni, ostaje da se vidi. Evo kako to u duhoviti smiješak objašnjava Nermin: „Cure kada treba da se udaju, imat će priliku da polažu test prženje kahve u šišu, a da ona ne izgori. Ako bude uspješna, dat ćemo joj certifikat. Slijedi test polaganje testa iz mljevenja kahve, gdje će pokazati da zna kako držati mlin, da li na kuku ili pupku. Ako i to uspješno položi, dobija certifikat. Treći test je pečenje kahve. Nakon trećeg certifikata ona svom izabraniku pokazuje da je spremna za udaju. Muškarci će se testirati u poznavanju košenja trave, otkivanju kose, kupljenju sijena.“(stav.ba)
akos.ba
